Realiziran pod imenom Cavalera (bez Conspiracy), ah, pa dođe na isto, ovdje su braća nanovo snimila svoja dva prva zlodjela - debi EP "Bestial Devastation" (1985) i album "Morbid Visions" (1986). Priču oko tih radova vjerojatno znaju svi, samo da podsjetim, bila su loše produkcijske kakvoće, za vrijeme snimanja, sveskupa je iznosilo nešto više od 7 dana (EP je snimljen za samo 2 popodneva do ponoći), čak nisu niti naštimavali gitare niti prilagođavali bubnjarski set sastavljen između ostalog od flaša Coca-Cole (!) odsviravši raštimano, engleski jezik su tek samo natucali koristeći se rječnikom prevodeći ideje s portugalskog i uzimajući gomile stihova tadašnjih im uzora Celtic Frost i Venom s presnimjljenih audio-kaseta, a kao intro poslužili su se prvim stavkom "Carmina Burana" Carla Orffa ("O fortuna") koju su kasnije, od 1992. morali izbaciti sa svih narednih reizdanja zbog kršenja autorskih prava. Lirika bješe sotonistički nabacan siže zbrda-zdola, te su nakon toga odustali od takvih tematika preusmjerivši se na socijalne, rasne i političke oštrice. Ipak, s vremenom su oba izdanja prihvaćena kao svojevrsna proto-black/ blackened-death remek-djela što su upućivala na plodnu kreativnost braće Cavalera unatoč slabo koregiranih riffova u obilatoj lo-fi gunguli. I sad, tja, ima li smisla rovariti po nečemu što su mnogi heavy eksperti proglasili gotovo underground fantazijom? Ako samo promotrimo skrnavljenje nekih poznatih majstora što su svoje prve nemušte ili u nekim slučajevima i odlične radove dorađivali i uljepšavali novim, ušminkanim 'make over' izvedbama, primjerice In Flames, Gorgoroth, Hypocrisy, Dimmu Borgir, Ozzy Osbourne, Exodus, Manowar, Megadeth, Kataklysm, Melvins, Abigor, Monster Magnet, Extreme Noise Terror, Fear, Suicidal Tendencies, DragonForce, Flotsam and Jetsam, Necrophagist (primjera kolko'oš)... u većini takvih poduhvata se desio pogrešan pristup, hod mimo izvornika, a često i nepotrebno loše, čak i smiješno ažuriranje starog kroja ubijajući ono što je, možda imalo smisla u dotičnim vremenskim relacijama. Na svu sreću, ova dva prva obnovljena rada Sepulture nisu primjeri takvih pogrešaka. Atmosfera i karakteri izvornika su ostali na svome čvrstom mjestu zore ekstremno sirovog kaosa i dubokog individualnog adolescentno-košmarnog orgazma oslobađajući svu tu primitivno đavolsku esenciju tinejdžera s nekim, tek neznatnim pomacima poput vratolomnog thrash ludila "Antichrist" ili hardcore punk vibracija "Necromancer" s jasnim utjecajima Black Flag i S.O.D., a kako su oba izdanja naprosto bila bogohulno samoubilački ponor bezdana, ovdje je dodana dinamitna eksplozija posebice u evolucijskom aspektu kultnih himna "Troops of doom" i "Crucifixion" nabijenih oštrim groove vitriolom izbjegavši popeglanu, uobičajeno sjajnu produkciju Sepulture nakon 1990. godine. I to je jedna od prednosti, a valja spomenuti i da su bubnjarski tomovi od boca Coca-Cole zadržani na ovim pjesmama! Pomalo teško za povjerovati...



Nadalje, Maxov vokal ovdje ima taj moderni, karakterističan Soulfly gard s mnogo kapaciteta za visoke vriskove uz pojačani reverb održavajući zlobnu energiju, a kako su Iggorovi bubnjevi već tada zvučali krajnje psihički poremećeno bolesno, ovdje je upriličena prisebna doza originalne vrijednosti i bezuvjetne vjernosti, van onoga što su mnogi od spomenutih re-makeova često izbjegavali stideći se svojih početnih lupetanja. Valja obratiti pažnju i na bas dionice u niskom štimu: EP se ovdje doima više kao death-thrash nego li black hardcore, ali i to je pokazatelj zrelosti, jasno, sve su to iste pjesme samo drugačije odsvirane i odpjevane u nekim detaljima.



Uskrsnuvši ova dva rada nakon velike i slavne povijesti oivičene nevjerojatnim uspjehom kasnijih albuma, braća su se prisjetila tih vremena kada su podgrijavali burrito u mikovalki, fumali haš i travu do 2-3 sata u noći, a ujutro trebali biti u školi jer su tada imali tek samo 15-16 godina. Odnosno, ovdje su popunili, doradili i ispravili tek samo neke omaške: tamo gdje su se spotaknuli, sada su slobodno demonstrirali tu neobuzdanu pubertetsku agresivnost s poslovno smislene strane bez ikakvih strahovanja oko izdavačkih i autorskih prava budući da su se Andreas Kisser i Paulo Xisto Pinto Jr. priključili službeno tek od drugog albuma "Schizophrenia" 1987. godine. I k tome, priložili su dvije zvanično neobjavljene pjesme iz tih ranih dana - "Burn the dead" (samo 2.19) u vatrenoj speed-death/hardcore-punk snagi i "Sexta fiera 13" (na portugalskom) s izravnom thrash percepcijom rane Metallice potkrijepljenom čak i kravljim zvonom (!) iako obje nemaju čak niti polovično tu legendarno prljavu i neukrotivu egzibiciju. Nije ovo ništa neočekivano od njih. Uspjeli su zadržati svu tu iščašenu šašavost izvornog materijala i pokazati kako su se kao klinci sredinom 80-ih zafrkavali misleći ozbiljno da su htjeli biti svjetske zvijezde dok je u Brazilu glavna stvar bio i ostao nogomet, a reprezentacija im neslavno prošla na Mundialu 1982. (u drugom krugu pobijedila ih je Italija, tadašnji svjetski prvak) i 1986. (ispali su od Francuske s Michel Platinijem na penale u četvrtfinalu, Sócratesu je Joël Bats obranio, a i Júlio César je bio nesretnik, pucač zadnjeg penala, pogodio je stativu). Naravno, kao i svi Brazilci su popizdeli i svima psovali mater, pogotovo sportskoj sreći i Bogu koji ih je prevario u najvažnijoj stvari na svijetu. Ovdje je mnogo toga ispravljeno u pozitivnom kontekstu i pri tome ostalo isto.

Naslovi "Morbid Visions": 1.Morbid visions, 2.Mayhem, 3.Troops of doom, 4.War, 5.Crucifixion, 6.Show me the wrath, 7.Funeral rites, 8.Empire of te damned, 9.Burn the dead

Naslovi "Bestial Devastation": 1.The curse, 2.Bestial devastation, 3.Antichrist, 4.Necromancer, 5.Warriors of death, 6.Sexta fiera 13

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/07/2023