Au, Todd Jones, gitarist, urlator i opus operandi je otpustio kompletnu postavu koja mu je mnogo pomogla u pečatu reputacije žestoke okrutnosti i skupio posve novu jer mu je, izgleda nakon deset godina prangijanja bila potrebna svježa i elastična vezna linija. I zanimljivo, okupio ju je neposredno uoči ulaska u Kurt Ballouov studio, a riječ je praktički o supergrupi: gitarist Shelby Lermo (iz Ulthar), sjajan bubnjar Carlos Cruz (Warbringer) i basist Andrew Soils (Despise You, Apparition). Prva dva albuma ovih grindcore hardcore D-beat powerviolence punkera iz Kalifornije (Oxnard, 100 km zapadno od L.A.) ostala su u vitrini bijesnih ikona, dok je treći imao dosadnije i predvidljive kalupe, ulaštene i pomalo elitističke, bend je bio na vrhuncu, a i baza fanova se proširila. Ovdje, s potpunom reorganizacijom, isti standardi više ne vrijede, ostvarila se nova forma i hrabra reinvencija sa zdepastim riffovima, glasnim zvukovima, općenitim urnebesom r'n'r štropota u petoj brzini i pucanjem drito u glavu. Svega 17 minuta pohamnitale zlobne zabave, škrguta, vratolomije iskrivljenih trijada i izvorne energične minimalističke konfiguracije u 10 prilično kratkih pjesama gdje je svaki udarac činele fusnota, riffovi su reference na štošta toga, a posebno šamaranja po sebi i drugima od nemila do nedraga. Pa iako naslov albuma ne obećava mnogo i nije primamljiv, ustvari je zabluda pristupa: korijen frustracija i nezadovoljstva je opipljiva tjeskoba što se prelama u ciničnom humoru međuljudskih odnosa, raznim otrovima što vladaju zlim i licemjernim jezičinama, prijevarama, lažima, a negdje to postaje platforma za autobiografske pritužbe 'znam da sam loš i goreg od mene nećete naći/ recite svima da me mrzite, neću to niti pokušati spriječiti' ("I can't turn it off"). Od pjesme do pjesme povećavajući fokus na ton gitare s napadom trzalica pokazuje koliko je zaslužan za dosadašnji rejting dvostrukog udarca probijajući i režući zamke, no kako god, niti jedna pjesma neće samo tako lako pobijediti na nekom samitu hardcorea jer ima vrlo malo prostora za disanje, čak ga nema niti u r'n'r breakovima "Give me the painkiller" ili pretposljednje "I can't turn it off", a suha tutnjava shuffla je ponegdje smanjena na samo udaranje po lubanji, no ne i namjeri da je razbije. Pretjerano je reći da je s ovakvom brzinom i oštroumnim lirskim sarkazmom 17 minuta čak i premalo od intenziteta lomljenja i namjernih kvarova jer činilo se ranije da će produžiti vrijeme albuma iznad dosadašnjeg rekorda od nepunih 22 minute, naprotiv, smiješno za promotriti, smanjuje ga. Neće li onda slijedeći rad biti još kraći?

Full album:



Osim što se Todd jako dobro na(za)jebavao na svoj i tuđi račun, njegov agresivni asocijalni stav ima visoku dozu samosvijesti, tako da je ovo u određenoj mjeri onaj album kojeg bi se moglo nazvati i oglednim primjerkom destinacije 'kako ubiti prijatelje i skratiti zadovoljstvo fanova'. A pri tome zadržati veliku reputaciju.

Naslovi: 1.Imposing will, 2.Punishment map, 3.Every bridge burning, 4.Give me the painkiller, 5.Lacking the ability to process empathy, 6.Trapped, 7.Made up in your mind, 8.Dehumanized, 9.I can't turn it off, 10.No more rivers to cross

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/09/2024