Osnovni problem Maxa Cavalere je kvantiteta uporne hiperprodukcije. Radi na gomilama projekata, svake godine objavi barem po dva albuma, ali sve manje i manje u njih ulaže prijeko potreban ideološki stav, pa mu tako sva ta djela odišu pjesmama bez ikakvih iole vrijednih ili važnih referenci. Soulfly (a i Cavalera Conspiracy) mu služe samo kao pokriće za turneje i promocije novih albuma, a na koncertima se redovito traži, a naravno i dobiva ona stara Sepultura, dok mu novije radove malo tko može shvaćati ozbiljno.

Evo, ovdje je jasno uočljiv jedan bitan faktor - strahovito loša i neuvjerljiva lirika koja doslovce pojede svaku pjesmu, pa makar on pozvao u pomoć čak 4 vrlo značajna gosta - Igora Cavaleru juniora (Lody Kong), Jamie Hanksa (I Declaire War), Neil Fallona (iz Clutch) i Mitch Harrisa (Napalm Death). Lirika se svim silama trudi biti epska kao da ju je pisao recimo netko u rangu, parafraziram, Ivana Mažuranića, Petra Petrovića Njegoša ili Homera, ali u principu je presmiješno plitka. Smiještena je u nekakvo pogansko vrijeme koketirajući sa Starim zavjetom kada su bogovi i demoni bili strahovito opaki, te su bili ravnodušni za patnje običnih smrtnika na koje su sipali vatru i bijes pretvarajući ih u žabe, ovce, zmije i stupove soli. Sve je puno gromkih zlodjela, ubojstava, klanja i krvi do koljena bez ikakve značajne fabule aludirajući na ovo prokletstvo suvremenog svijeta. Max se pokušao na moćno opak način metaforički izraziti o svemu što ga okružuje, kakti' na osviješteno angažirani metalsko-hardcoreaški prgav način upijajući sve iz medija o čemu ima prilike saznavati, ali da barem potraži stručnu pomoć nekog istinskog lirika i književnika, možda bi mu se kontekst i izraz donekle popravio.

Zazivanje bogova i vragova, tamnih kultova, prijetnje s paklenim ognjem, krvlju janjeta, krvoprolićem, rušenje života, kanibalski holokausti, oštrenje koplja, pali anđeli, armagedon, pernate strijele, strahovi, pakao na zemlji, pljačke, vražje disanje, križari, nuklearna glava, bogovi cijanida, gospodari divljaštva, uskrsnuće iz crnog neba, magnetski vrtlozi, spirala uma, gubavci, pravda, osveta, sloboda, otrov, mržnja, mudrost, teror, pogreb, zaraza, mesožder, skalpiranje, silovanje, o joj, joj, joj... Šta li ga Max ovdje nije nadrobio? Moglo bi to sve jako fino proći u Tarantinovskom stilu da umije baratati osnovnim poetskim postulatima i sklepati nekakvu lirsku figuru s uvodom, zapletom i nekakvim iole sukladnim sadržajem, ali ne ide ga, pa ne ide. Uistinu ne umije sastaviti konkretno poetski sročenu pjesmu sa nekakvim smislom i to je to. Čitati njegove stihove je disfunkcionalni literarni akt - on očito ima štošta za reći, ali jasno je ko' pekmez da nema ama baš nikakav stav o ničemu o čemu govori. To njegovo 'nešto' je ustvari jedna velika friška figa, konkretno, 'ništa'. Ogromna praznina koja je samo ispunjena nekakvim užasnim slikama, kolažima, crticama i prekopavanjima po epici velikih lirika, a i Biblijskih motiva. Kao lirik je užasno loš i nepovezan, vjerojatno bi mu profesor ili učitelj dao jedva prolaznu ocjenu u školskoj zadaćnici, moguće samo zbog čitkog rukopisa ako ga kao takvog njeguje.

Da ne crnim ionako crnog pobiješnjelog Maxa koji samo štanca albume bez obzira na to što ga publika sve manje doživljava kao istinsku zvijezdu thrasha i groove-a, osim ovih dramaturški i dramatično nesagledivih grešaka po pitanju poznavanja književne etike s kojom nema ni tri čiste, njegova prateća ekipa u kojoj je sada i njegov sin Zyon na bubnjevima, ne znam na koju foru su uspjeli 'saslušati' gazdu i skrpati novi materijal. Mora da su vraški podložni samo jednome - ponovno će se ići na turneju po tamo nekim zemljama za koje niti ne znaju kako se zovu, biti će ponovno mnogo publike, odsvirati će se tek nekoliko komada s ovog užasa kojeg treba čim prije zaboraviti i zaraditi će se brdo love koja je ustvari i osnovni pokretač cijelog benda.

Pobogu, kad je Max već izabrao ovo zvanje, trebao bi onda i nešto reći u tim svojim pjesmama, no on se očito toliko dodvorava samo čistom 'gruvu' publike koja u principu kod njega samo sluša glazbu očekujući neki novi "Roots, bloody roots", "Territory", "Bleed" ili "Eye for an eye" koje su još i imale nekog smisla. Kad sam pročitao sve te tekstove s albuma, gotovo sam izgubio bilo kakvu volju da ga i slušam jer jednostavno, ovdje ništa nije primamljivo, a još manje zanimljivo.



Evo, tek se prvih 4-5 pjesama mogu izdvojiti kao bolje među lošima jer imaju neke vrlo dobre gitarske sekvence Marc Rizza i dakako moćnu ritam sekciju. Uvodna, a ujedno i prvi singl "Bloodshed (feat. Igor Cavalera jr.)" našprancana je u čak punih 7 minuta kompleksnih tehnikalija tromog ritma i gitarskih šaranja riffova i solaža. "Cannibal holocaust" o bezveznoj filmskoj temi kanibala iz Amazonske prašume porašpana je najbržim tempovima thrasha (barem ovdje), a komotno odgovara i hardcore-punku kakvog može odsvirati svaki imalo bolje potkovaniji domaći demo bend. "Fallen" s gostovanjem Jamie Hanksa ima i blagi death šlih rastegnut na čak 6 minuta s nekim solidnim laganijim dionicama, a priglupo nazvana "Ayatollah of rock'n'rolla (feat. Neil Fallon)" spada u možda još i najbolji pogodak ovog kreativnog posrtanja, ako ništa drugo zbog uvodnog smirenog Fallonovog spoken-word vokala koji potpuno otklanja floskule loše atmosfere. Dakako, i ovdje su pretjerali sa 7 i pol minuta prangijanja, ali ako ništa drugo, bend je možda imputirao onaj dio mozga koji prati liriku i prepustio se samo melodijama i konfiguracijama u kojima im je prilično mnogo toga dozvoljeno.

I još drugi singl "Master of savagery" donekle može pospješiti ovo čudo od Maxovog lirskog prenemaganja, ali samo kad ne bi slušali tekst. A tek dok dođe "K.C.S." koja znači 'kill, cut, skalp' (hahaha) u kojoj na vokalu gostuje kreštavi Mitch Harris iz Napalm Death, slika kompletnog pozerstva je definitivno zaokružena. Pjesma uopće nije u nekakvom death ili thrash stilu, već u uobičajenom peglanju groove/ hard-rock formata gdje bend samo suhoparno slijedi naputke svojeg zlaćanog vlasnika radionice. Jedina ne - praktična i neuobičajena scena jest akustična Rizzova flamenco gitara u "El comegente". Oćemo li dobiti Soulfly u akustičnoj varijanti, hm...

Gotovo sve pjesme imaju i ambijentalno-eksperimentalne završnice s elektronikom, samplovima, fijucima vjetrova i različitim efektima na kojima su dobili dobrih 10 minuta, tako da su uspjeli razvući album na gotovo 58 minuta. No, ono osnovno što se ovdje nalazi moglo se sabiti u jedan svirački solidan EP od 20 minuta pri čemu su Maxu trebali zabraniti da piše tekstove, ali kako velikom gazdi reći da uopće nema nikakav smisao za poeziju, pa makar bila ona i ovako poganski sirova. Njemu bi pomogao samo dobar poznavatelj književnosti i uputiti ga na tečaj osnovnih načela kako pisati brutalnu poeziju.

Jadno, jadno i prejadno ekstremno patetično.

Naslovi: 1.Bloodshed (feat. Igor Cavalera jr.), 2.Cannibal holocaust, 3.Fallen (feat. Jamie Hanks), 4.Ayatollah of rock'n'rolla (feat. Neil Fallon), 5.Master of savagery, 6.Spiral, 7.This is violence, 8.K.C.S. (feat. Mitch Harris), 9.El comegente, 10.Soulfiktion

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 11/12/2013