S odmakom od dvije godine od prvog albuma, moram priznati da s WHITE LIES nisu ulovili u mrežu drugog albuma te pokazali da nisu klasični "copy-cat" bend već polako ali sigurno stvaraju neki svoj izričaj, koji će im kroz još poneki album donijeti i više publike i više novaca.

Već prvim singlom, koji je najavio album, Bigger Than Us, pokazali su da su ovladali "velikim" melodijama, a pjesma, iako nije jača od To Lose My Life, zrači nekom svježinom i optimizmom koji im je falio na prvom albumu. Očito su odlučili ostaviti onu "dark" crtu koja se protezala prvim albumom iza sebe, te unijeti svjetlost u svoje pjesme.

Is Love, pjesma koja otvara album, dosad je njihova "najsvjetlija" pjesma sa rolajućim sintovima i zaraznim rifom, naprosto slušatelja izbacuje iz fotelje. Strangers su ULTRAVOX/CHINA CRISIS za 21 stoljeće. I tu se opet moram dotaknuti vokala, koji u nekim segmentima čak i nadmašuje Midge Ure-ov. Na Peace & Quiet, kako i sam naslov kaže, jednoj laganijoj pjesmi asocirali su me na suvremenike, KLAXONSe, ali i na blistave momente benda TALK TALK. Ova pjesma i Come Down, koja zatvara album, njihove su dosad najkompleksnije stvari, nisu hitovi, ali odražavaju želju benda u nastojanju da se ne pretvore do kraja su "teen" senzaciju, što im i uspijeva.

Holy Ghost i The Power & The Glory već sad su koncertni hitovi, a Bad Love je vjerojatni jedan sljedećih singlova s ovog albuma, pa stoga treba vjerovati u ove mlade britance, koji očito imaju što za reći i odsvirati, a ako nastave svoj rad pod budnom paskom Alana Mouldera, smješi im se svjetla budućnost.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 29/01/2011

PS: Obavezno slušati: Is Love, Come Down