Soulfly i Sepultura su trebali biti veliki bendovi koji će zamijeniti Metallicu, međutim to se niti nakon kreativnih posrtanja Hetfielda, Urlicha & co nije desilo. Ostali su 'tamo negdje', ali već godinama nisu ama baš ništa osobito značajnog napravili. Onako kako dolikuje velikanima scene.

Od Max Cavalere se dugo vremena očekivalo puno toga znamenitog, ponajprije velikih i sjajnih, da ne kažem nezaboravnih pjesama, no izuzev davnog hita, dovitljive obrade brazilske nogometne himne "Umbabarauma" (UK no.94) s prvog albuma "Soulfly" (1998, USA no.79, UK no.16) i još poneke skladbe s preostalih 7 albuma, ništa se konkretno nije dobilo. Soulfly su jednostavno takav bend kome je težnja ka komercijali očito sputana na razmeđi tehničkih konciznosti i lošeg rukopisa; njihove pjesme su neprohodne za mainstream, a preplitke za umjetnost. Da li je bolji Soulfly ili današnja Sepultura (ili Cavalera Conspiracy) ne treba razglabati - sve je to s vrlo niskim standardima u kojima jedino mogu uživati klinci koji tek odnedavno otkrivaju metalni teritorij izuzev ponekog solidnijeg djelca Sepulture.

Prvi, pa i drugi puta preslušavati ovaj album još ima nekakvog zadovoljstva one čiste znatiželjne naravi, međutim ponovno ga repetirati nakon jedno mjesec-dva kada se strasti stišaju, postaje toliko zamorno poput priče nekog starog prijatelja kojeg niste vidjeli godinama a živi vam u susjedstvu. Ima tako jedan lik u mom životu kome su jedine teme žene, seks i zajebancija. Nismo se vidjeli jako dugo, skoro cijelu deceniju, no kada smo se ponovno sreli, on je i dalje ostao stari vjetropir koji je u toku jedne večeri nadrobio pun kufer masnih štoseva, ispričao mi storiju o svojem burnom jebačkom životu, te su ga progonile 4 žene - s jednom je bio u društvu, s drugom je kontaktirao na Iphone/ Facebook da će je tu večer doći karati, treća mu je nedavno oduzela srce i još bi se vratio k njoj, a kod četvrte spava jer zajedno otplaćuju kredit za stan. Uz to se još nabacivao svakoj curi koja bi stigla u kafić, te je na koncu večeri dvojici siromašnih beskućnika očitao lekciju 'kako se ti to sa mnom razgovaraš?' zbog toga što su ga na ulici žicali cigaretu u sitne noćne sate. Uh mene, psihologa... Ali momak pati od utisaka i egocentrizma, s njime govoriti o glazbi, politici, sportu, svjetovnim ili bilo kakvim temama je suvišno; sve preokrene u seks, tko je koga jebao, koga je on jebavao i koga namjerava poševiti. Pokušao sam mu skrenuti pažnju na moj spisateljski rad u okviru Terapije i angažman oko demo bendova, ali nije išlo. Ne zanima ga niti najmanje. On bi samo slikao fotoaparatom one ružne anoreksične manekenke i gole pičke, snimao bi porno filmove, a stekao sam odavno utisak da bi volio biti nešto poput Rocco Siffredija koji dnevno pokara 5-6 komada. Što iz zadovoljstva, što radi profesije. Nekad je slušao Zorana Jelenkovića i Gibonnija, a danas je kao 'odrastao' pa sluša Stinga i Muse. Njegov generalni trijumf je bio kad sam ga skoro pred dvadeset ljeta odveo na koncert Nomeansno i jednom kad smo se naduvali, pa sam mu cijelu noć puštao The Orb. Toga se sjetio da mu je to bilo nezaboravno iskustvo, a meni tek prijatna limunadica...

Zašto ovo u kontekstu Soulfly? Ma, to su isti karakteri, doduše svjetlosnim godinama razdvojeni po svjetonazoru, ali cilj im je isti - stvaranje utisaka na okolinu. Max je na ovome albumu tek sitno zagrebao temu robovlasničkog sistema i to onoga s globalnog aspekta, ali ama baš ništa konkretno nije rekao isto kao i moj stari šank kolega napaljen isključivo na seks. Tematika albuma "Enslaved" je bazirana na slabosti čovječanstva da od pamtivjeka porobljava i ugnjetava sve ono što se može, da mu nameće svoju volju i da mu, što je više moguće, sužava horizonte. Međutim, to u konačnici ovdje ne nosi nikakvu važnost. To je ovdje samo furka jer se 'o nečemu važnom mora govoriti'. Pokušao je stvoriti dojam angažmana o svojem Brazilu, a u njemu ne živi jako dugo. Tamo naime, kao i u svakoj drugoj državi u razvoju, još uvijek postoji prisilni rad, a Max u uvodnoj "Resistance" kaže da je 'bolje umrijeti kao slobodan čovjek nego živjeti kao rob'. Okey, tu je definitivno pogodio srž, međutim na ostatku materijala puno toga je nadrobio u svih ovih 11 pjesama pritom pozvavši nekoliko gostiju, redom to su Dez Fafara (Coal Chamber, Devil Driver), Travis Ryan (Cattle Decapitation), te svoje Cavalere - Igora, Ritchiea i Zyona, no sve skupa je to bez ikakvih osobitosti. Tek u posljednjem komadu "Revengeance (feat. Richie, Zyon & Igor Cavalera)" jasnije prenosi frustracije i ljutnju kroz krik očaja protiv pravosuđa i neriješenog ubojstva njegove Dane Wells i pastorka prije petnaestak godina, dok su ostale pjesme tematski preplitke i preprozirne da bi mogle isplivati kao 'ono nešto' vitalno bitno.

Ovakav bend koji je nekoć slovio za jedan od najvećih uzdanica suvremenog thrasha naprosto ne umije napraviti veliku pjesmu i to mu je osnovni problem. On zna fino ispreplesti neke eksperimentarije i donekle udahnuti svježine u zvuk kao što su to ovdje primjerice bonus skladbe "Slave", lagana "Bastards" ili akustični završni instrumental "Soulfly VIII" sa melodijom violine, ali pobogu, jedna, dvije ili tri laste ne čine proljeće isto kao što niti ljuti feferoni sa napolitankama ne predstavljaju cjeloviti obrok. Treba imati barem jednu 'veliku' pjesmu, a takve nema ovdje. Ovih službenih 53 minute plus tri bonusa (sve skupa 65 minuta) je toliko dosadno i zamorno, posebice kada Max nabraja Fukušimu, Nagasaki, Auschwitz, pojebane generacije atomskog doba, nekakve ponovne borbe (kao da ih nema dovoljno), svjetski ološ o kome daleko bolje govori dnevni tisak ili kad govori o paklu, gladijatorima, robovima, mrtvorođenom djecom, legionarima, otkupljenju čovjeka pred Bogom... da već nakon pete-šeste pjesme album pada u strahovitu monotoniju bezidejnosti unatoč mnogim maštovitim i tehnički sjajnim gitarskim dionicama Mark Rizza.

Glazbeno, ovo prolazi bez ikakvih problema, tonski, produkcijski i zvučno je uistinu sjajno napravljeno, ali problem nastaje kada se uđe u analizu pjesama... Ono što u kontekstu metala čini veliku pjesmu od vremena "Paranoid" ili "Iron man" do recimo "Master of puppets" ili "Gandhi Mate, Gandhi" (Enter Shikari) jest dorađena i cjelovita tema, a takve ovdje nema. Čitav album je koncepcijski provučen kroz Maxovu priču u kojoj je pokušao dosegnuti brutalnu diverziju na slušatelja, ali bez ikakvog efekta. U tim velikim pjesmama se nađu horde slušatelja koje osjećaju isto što i autor, ali ovdje se socijalizirati sa Maxovim stihovima je totalni apsurd. Sepultura se spram toga, na odličnom albumu "A-Lex" (2009) pozabavila svojim artističkim viđenjem Burggesove "Paklene pomarandže" i napravila veličanstveno djelo koje se sluša od prve do zadnje minute, dok je Max ovdje pokušao, ali samo pokušao dohvatiti sličan koncepcijski obujam s kojim se posve izgubio u lirici ne rekavši ništa konkretno. Slušati samo glazbu i ne obraćati pažnju na značenje tekstova može biti odlična dokolica, ali ići u njihovu dubinu je totalni gubitak vremena. Čak je bolje i zabavnije biti u društvu onog mojeg starog frenda koji sve okreće prema vlastitom kultu libida.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/05/2012