Ovaj kvartet slovi za jednog od momentalno najuigranijeg sastava u Parizu. Članovi su to iz bendova Enob i Saar (ubrzo nešto i o njima), a ovdje su kroz nešto više od pola sata prikazali zamamnu inačicu post-rocka povezanu kroz prizmu post-hardcorea i noise-rocka. To odmah u startu znači da vole kombinacije dugotrajnih staccata i gitarskih pletenja izbjegavajući već odavno otrcane riffove koje koriste tek tu i tamo da bi naglasili eksploziju koju redovito poprati jedan od gitarista tipičnim alternative-rock vokalom (približno grungerskim na manje-više polumelodičnim, pa čak i spoken-word relacijama) dajući svome tkanju od 6 kompozicija i strukture kompleksnosti. Glazba im ima snagu balansiranu s ambijentalnim šaržama - diže se i spušta, no također netipično za post-rock, uočljivo je i izbjegavanje onih klasičnih dugotrajnih krešenda.



Mada je sam žanr već odavno rekao što je imao i sve je manje zanimljiv, ovi Parižani ga ipak rade dajući mu još poneke injekcije nove vitalnosti kovitlajući specifikacijama mrakova i fluidnosti kroz različitu gradnju. Primjerice, dok instrumentalni uvodnik "Expand" izvire iz tišine i diže se dinamičkim progresom manipulacijama ambijentalnih distorzija za prvi vokalni komad "Shape" što počinje vrlo lagano i gotovo baladično nježno, već nakon 42 sekunde odlazi u naglašeni dramatizam za koji je jasno da negdje mora doživjeti erupciju strasti s rastrganim tempom i čestim breakovima kojima se dižu tenzije, počim time "Rise" zazvuči u početku na rane Fugazi kada su znali koristiti elemente post-punka (sjetite se "Long division") evoluirajući u refrenu ove pjesme pune tog spomenutog staccato 'pletenja', ali i veoma razrađenih melodičnih struktura dvije gitare i basa. Kompaktno razdvojeni svi elementi najbolje dolaze do izražaja u naslovnoj "Grey seas" pomalo podsjetivši na rane At The Drive-In, samo s razlikom u vrlo raskošnom aranžmanu od skoro 8 minuta dajući mu i simfinični ugođaj razbarušenom kompleksnošću.



No, najinteresantniji komad je "Bipola" koji je u prve 3 sekunde neočekivani abrazivno-kakofoničan noise poput John Zornovih neuroza fermentirajući u osebujne distorzirane gradacije s naletima post-hardcore/noise dionica u kojima se našlo mjesta i za melodična tremola pokazujući da su veoma sposoban i vješt bend za neobične kompozicijske zahvate. Završni instrumental "Submerge" je ambijentalna laganica, tipična za post-rock, a da je takav čitav album, barem meni bi bio daleko manje zanimljiv, štoviše, čak i dosadan.

Naslovi: 1.Expand, 2.Shape, 3.Rise, 4.Grey seas, 5.Bipola, 6.Submerge

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/08/2018