Hm, ti bokca, moram priznati koliko god da sam alternativnom rocku i tim underground svjetovima posvetio svoj najveći dio života, za ovaj bend iz Angersa, grada od 150.000 stanovnika na zapadu Francuske (70-80 km istočno od Nantesa) nisam čuo. Bend je djelovao tokom 90-ih, objavio je samo jedan album "Takis" 1995. za Roadrunner Records i potom nestao, a evo, sad više od dvije decenije kasnije Atypeek Music ih izvlače iz zaborava sa starim snimcima zabilježenim još 1993. u Black Box studiju Peter Demiela u Noyant la Gravoyere-u gdje su snimani albumi Chokebore, Tocotronic, dEUS, Steakknife, pa čak i Shellac. Vjerojatno odmah pretpostavljate da je riječ o nekom vraškom noise zvuku i u pravu ste čim su u kombinaciji dEUS i Shellac, ali ovaj francuski četverac (Lescalp i Goungoun - gitare, Franck - bas, Mathieu - bubnjevi, te Deny - vokal i saksofon) uz noise je prakticirao i industrial-punk, pa čak i metal što u konačnici zvuči maksimalno opičeno, potetntno, snažno i vrlo moćno poput spoja Killing Joke, Sonic Youth, The Jesus Lizard, Ministry i The Young Gods. Nemaju nikakve elektronike, čisti gitaristički zvuk s prljavo naštelanim distorzijama i živim bubnjevima gdje frontmen Deny ima jebeno upečatljiv vokal poput Frantza iz The Young Gods.

U obilju brzih tempova kroz ove samo 33 minute naziru se velike konotacije gothic/dark elemenata u lirici na engleskom jeziku prefiksacijom na, kako sami kažu 'Cosmic Trouble Nocturne Schizo Confusion Truman Nepal Sister Crepuscule Tragedie Negation Sclérose Claustrophobie Torture Never Sade', a sad tumačiti što to sve znači valjda nije potrebno. Dovoljna je jedna riječ - sadizam, a po tome su vrlo bliski onim starim Swans iz 80-ih koje su očigledno obožavali, no činjenica jest da kao bend nisu imali dovoljno pogodnog vjetra u leđa da zapale scenom poput Treponem Pal ili Voidvod, te kasnije God s kojima također postoje bliske paralele.



Pjesme su im upečatljive, poprilično dugačke (nema niti jedne kraće od 5 minuta), nabijene su mračnim, čak i kaotičnim hardcore tutnjavama, gitare non-stop šibaju psihotično ludilo s pomračenim vokalnim urlicima životinje kojoj se dere koža. Naprosto, naježio sam se slušajući ovaj materijal koliko je bolestan u svojoj srži, a glazbeno dotjeran sviračkom kompetencijom u kojoj nema nekih nesuvislih izdrkavanja fraziranjem šablona. Sam promoter kaže da se njihova glazba ne može opisati u dvije-tri riječi i s time se potpuno slažem, no nije tu riječ o nekoj kompleksnoj gradaciji, već o onome ludilu kojeg su, recimo znali prezentirati Butthole Surfers kad su kombinirali punk, noise i hardcore. Od ovih 6 pjesama teško je izdvojiti neku specifičnu i posebnu jer su sve upravo i specifične i posebne: nabijene tempovima, režavim gitarama, plesnim tempovima, prljavim vokalom i noise-industrial ludilom kakvo je baš bilo fiksirano za The Jesus Lizard koji, eto, s industrialom nisu imali ama baš ništa, no kad se čuje ovo čudo, može se požaliti što Yow, Denison i ekipa s Albinijem nije otišla u tom pravcu.

Prva pjesma "You're no fun anymore" izranja iz kraće distorzije u prljavi konglomerat, koheziju buke i umjerenog tempa s dinamičkim figurama neprekidne gradacije, reklo bi se neki opaki obred Swansa, a onda oko četvrte minute se pretvara u kaotični hardcore izbezumljenim paravanima gitara i maksimalnog ludila kakvo samo jedan bend ovakvog kova može ispoljiti. Šamarčina odmah na početku od koje se teško osvijestititi, no "In bed with my sister" je već post-punk laganica na početku uronjavajući u gothic, ali to ne traje dugo, samo do cirka prve minute i onda se šiba bičevima sa svih strana maksimalna perverzija incesta i bolesnog psihičkog ludila s nekoliko breakova i neprestanih gradacija. "It doesn't matter" je totalno ludilo koje niti Al Jourgensen nije bio u kadru izumiti jer se vječito bakta s repeticijama, ali ovi Francuzi, kapa im dolje, kombiniraju sve i svašta u ovoj pjesmi od hardcore-punka do death/black metala uključujući i blastbeatove, one starinske i sirove gdje su obje noge i ruke bubnjara funkcionirale potpuno fizički bez ikakvih pomagala tehnologije. "Obssesion", što je malo teže za povjerovati s obzirom da je godina proizvodnje 1993., zvuči ko današnji post-metal s duljim uvodom i disonantama, ali taj prljavi Dennyjev vokal i ubitačan tempo Mathieua ovu kompoziciju furaju na pijedestal jednog od najkreativnijih pred/post-metal ostvarenja. Odnosno, Cut The Navel String su bili debelo ispred vremena i nisu osluškivali trendove, evo "Spit the words" je čudnovata: početak je sjajan sludge/stoner/blues riff kao izvađen iz Black Sabbath kronologije, ali tu je i druga gitara koja pozadinski prljavo fila 'laid back' atmosferu, a kako priča odmiče u naoko primamljivom dekoru, nakon druge i pol minute sve odlazi u urnebesan hardcore gdje se čak može pričati i o počecima metalcorea kakvog danas prakticiraju bendovi poput Converge i svih njihovih sljedbenika. Posljednja "The last" je ono što se najbolje takve vrste moglo pronaći na The Jesus Lizard albumu "Shot", ali on je došao tek 3 godine kasnije od ovog remek-djela

Nevjerojatno je da ovaj bend nije imao podršku tada kada je egzistirao, da se nije uspio nametnuti, da ga nitko nije primjetio, a možda je razlog tome i grunge, MTV i prodavanje takozvane lažne alternative širokom svijetu koji je i 4Non Blondes i The Cranberries prihvatio kao alternativne rock bendove, a danas ih ima na stotine. Samo je jedna alternativa pop i rock klasicizmu, a to je ne kopirati poput Rippera i sličnih govanca provjerene 'žvake'. Ovi Francuzi su bili jebeno originalan bend 1993., a nitko ga nije iznjedrio kao takvog. Da je Sexa ovako zvučala na onom drugom albumu "No Sleep 'Till Pussy", mislim da bi svi pošandrcali i bend se ne bi otisnuo u Amsterdam. Ovo je jedan sjajan dokument zanemarenog francuskog benda koji ima oštre zube i krvave kandže. A da li će se ponovno okupiti, nemam pojma, ali bi bilo jako zanimljivo da ih se vidi i doživi ako ovu energiju s ove 33 minute mogu ponovno dočarati. Sjajan dokumentarni materijal.

Naslovi: 1.You're no fun anymore, 2.In bed with my sister, 3.It doesn't matter, 4.Obsession, 5.Spit the words, 6.The last

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/01/2018