Već jako dugo na ovim stranicama nismo spominjali Philippe Petita, francuskog avangardistu koji DJ tehnikom spaja raznorazne zvukove u neobičnu smjesu noisea, elektronike, samplova, analognih i digitalnih zapisa raznih žanrova od klasike do jazza, rocka, popa, koječega… u glazbu koju je teško definirati, ali je najbliskija pojmovniku elektroakustike i post-classicala. Zadnji puta je to bio album "Needles In Pain" 2013. godine, a od tada je napravio mnogo izuzetno vrijednih ostvarenja, surađivao je s Murcofom, Lydiom Lunch, Edward Ka-Spelom i Fil Spectrumom nanizavši 6 iznimnih radova koji sami po sebi plijene pažnju one daleko skuliranije audijencije kojoj medijska razvikanost i značaj u okviru globalne 'pop' domene nimalo nisu važni. U međuvremenu se prometnuo i u samozvanog putujućeg glazbenog agenta odvaživši se da i sam započne 'nešto' svirati na analognim instrumentima, pa tako ovdje koristi uz svoj standarni DJ miks pult, gramafone, sampler i raznorazna pomagala, pazi sad - cimbule, električni psalterion, synth, različite staklene predmete, priručne udaraljke, a osim toga, što se vrlo malo zna, bavi se i novinarstvom pišući za neke magazine, te na radio programima vodi autorske emisije. Nije na odmet ne spomenuti da je osim navedenih veličina radio primjerice s imenima kao što su Foetus, Kumo, Eugene Robinson (Oxbow), My Brighest Diamond, Sydbarite, Pantaleimon, Graham Lewis (Wire), Barry Adamson, Scanner, Mira Calix, Kammer immer Kollektief, Guapo, Leafcutter John, James Johnston, Simon Fisher Turner, Justin Broadrick, a bome i Cosey Fanni Tutti iz Throbbing Gristle… Mnogi ga redovito žele na svojim radovima jer je neobičan i nepredvidljiv improvizator bogate mašte i umijeća koje izlazi iz svih okvira poimanja uobičajene elektronske funkcije šireći vidike bez obzira bili oni čista apstrakcija, fikcija ili konkretna glazba. Na ovome pozamašnom radu od čak sat i pol, bazira se na svemu onome što ga je ionako do sada činilo osebujnim stvarateljom specifične soundtrack instrumentalne glazbe koja, pak nije ukorijenjena u pop ili rock sferama. Daleko od toga, Petit bježi od načela široke transparentnosti držeći se svojih artističkih pravila da ništa ne smije biti onako kako je do sada bilo grabeći naprijed ogromnim koracima za glazbu, ali dakako, malim za sebe. Reći će neki tikvani da mu je ćorav posao raditi glazbu koju nitko ne razumije, tamo nekakvi šumovi i škripovi, primjerice, da je to bezveze i svašta koješta bez ikakvog smisla ta čitava apstrakcija poput nabacanih boja u šarama na slikarskom štafelaju, pa se onda nađu stručnjaci koji će to proglasiti umjetnošću i tako bla, bla, bla… Može se naklapati što jest umjetnost, a što nije, što je kič, a što je transparentno čvrsti dokaz autorskog legitimnog stava, što je originalno i ne nalikuje na ništa što je prije napravljeno, što je Bowie, a što su Depeche Mode ili Arcade Fire, naposljetku, mogu se i razvezati diskusije o nekoć sviračkom 'neznanju' marginalnih pojava u 'pop' glazbi poput The Residents, ali sve, dakako ima svoje vrline, draži, ali ne uvijek i svoje ciljeve. Umjetnost kao iskonska, nikad nema nikakav određeni cilj da dopre do široke publike idolpoklonstva, to se nažalost pogrešno tumači da sve 'velike' stvari odmah moraju biti prepoznate od strane auditorija. Zaboravite na Queen, Dire Straits i te furke u slučaju Philippe Petita. On svoju karijeru gradi jako dobro na bazi izvanserijski jakog autoritativnog DJ osobenjaka.



Ne, zvuk kao takav nikad nije dogmatiziran u Petitovom slučaju. Ranije je imao vlastite zamke egotripova u drone izdanjima, ali ovdje ih je zaobišao iznjedrivši vrlo potentan plesni uvodnik "Buzz… buzz…" orijentiran na minimalistički hipnotički psycho-trance i iznenađujući vokalni noise-rock "Second thoughts" (s MME SPKR), ali nakon ta dva komada počinju prave devijacije o kojima bi se trebale ispisati čitave stranice i stranice teksta da se pojasni njegova genijalnost u suradnji s nekoliko prijatelja koji su ovdje odsvirali duhačke instrumente, električnu gitaru, klavijature ili su pak, bili u funkciji polusemantičkih vokala. Kompozicija nema mnogo, ali su im duljine impozantne, neke su čak i po 20 minuta poput odlične eksperimentalke "Peter Hollo & Philippe Petit" s neurotično-psihodeličnim violončelom, elem materijala kakvog bi poželjeli i ljudi iz Innova Recordings. "Si parla italiano" (Philippe Petit & Friends) je abnormalno abrazivni ekspresionizam nekoliko saksofona, lucidne bas gitare, dub efekata, živčane strategije avangarde kakvu su pak nekoć prikazivali The Pop Group na prva dva albuma, a ja bih dodao k tome i one Babilonce u kojima su osnovica bili Kralj, Car i Hotko na trubi.



Posebno se izdvaja "Songs of innocence" u duetu s folk/ world-music gitaristom (((Taco))), kompozicija koju nikako ne treba smetnuti s uma jer je posebna u ovome konglomeratu; vrlo je zabavna i odiše egzotikom Orijenta, odnosno jedina je što donosi taj 'pop' šmek, dok je zadnji dio albuma vrlo strogih sfera s razbijenim strategijama idealnim za horror filmove. Jezovita atmosfera koja vlada kroz "Songe d'azur", "Cymbalomentums" i "Stelar fright" (kolaboracija s James Johnstonom) nije baš za svakoga, dok će završna ambijentalka "A farewell to U…" one dobre znalce podsjetiti na njemačke post-techno genijalce Mouse On Mars. Kompozicija, kao i mnoge atmosfere na ovom izuzetno dobro sročenom albumu nosi i gothic fikcija post-industrial/electro žanra, tj. Petit se uspješno othrvao konvencionalizmu u svrhu artističkih pobuda ne dozvolivši samome sebi da švrlja po onome što je već rečeno. Hrabro ide dalje u neistraženo, tamo gdje su se davno zaustavili Pink Floyd i tamo gdje su nažalost morali prekinuti Throbbing Gristle i Coil.

Naslovi: 1.Buzz… buzz…, 2.MME SPKR & Philippe Petit - Second thoughts, 3.Petit-Lou - Electric-blue mirrors, 4.Philippe Petit & Friends - Si parla italiano, 5.Isabela Fabri & Philippe Petit, 6.Philippe Petit + (((Taco))) - Songs of innocence, 7.Philippe Petit - Eugenia, 8.Peter Hollo & Philippe Petit, 9.Philippe Petit - Songe d'azur, 10.Philippe Petit - Cymbalomentums, 11.James Johnston & Philippe Petit - Stelar fright, 12.Philippe Petit - A farewell to U…

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/11/2017