Tek drugi pravi album francuskog electro-pop kantautora u mnogo godina karijere koja iznosi dvije i pol decenije može se globalno sagledati pod prizmom mračnijeg dark-electro IDM nazivnika koji mnogo duguje klasičnom synth/ cold-wave stilu 80-ih neminovno povezanih s new wave elementima. Kraći debi album "Scary Sleep Paralysis" (2016) tek je samo naznačio zavidan, ali ne i posebno inovantan kreativni rad kojeg ovdje nastavlja u otprilike sličnoj tendenciji s ponekim tonskim gabaritima mekšeg industriala, elem, ovo je djelo od punih 45 minuta u kojima pop preuzima glavnu osobinu strukture izraženu i kroz produljenije pasaže. Njegov osnovni temelj synth svirke poprima nešto kreativnije konotacije: tipkovnica ovdje ima glavnu ulogu, a melodijske devijacije koji puta su fino uronjene u zanimljivo sročene staccato oblike. Još uvijek ima tu potrebitu opsesiju s previše i isuviše iskrojenim programiranim ritmovima koji oduzimaju veliku draž samih, inače solidno zamišljenih kompozicija, odnosno tehnika programiranih ritmova je vrlo bezlična i suhoparna što i nije baš neki osobit doprinos koji donosi onaj efekt 'nužnog zla' u cijelom performansu. Ali, takva boljka odavno 'pere' vrlo bliske izvođače počevši od Soft Cell, Depeche Mode i Pet Shop Boys sve do recimo Hurts, a tu i nema neke posebno dovitljivo tehničke strategije čak i ako se tome doda da Reznik voli mnogo da trkelja po prelazima i tomovima koji su toliko sintetički kao da je malo dijete kuckalo prstićima po stolu u nervoznom očekivanju nekog deserta, a tko zna, možda bi Reznik volio raditi ona elektronski bubnjarska čudesa Steve Jansena iz benda Japan s albuma "Tin Drum" gdje gotovo i da nema klasičnih 4/4 ritmova. Tako se čini, a za to treba imati tehnike i vještine. Jedno je naklapati prilično jednostavne staccato melodije na tipkovnici, a drugo je paralelno lupati elektronske bubnjeve poput Jansena. Mnogi su se na tome opekli misleći da je najlakše, malo sutra…, a kamoli ih interpretirati u programiranim ritmovima. Sjetite se samo onog definitivnog sranja The Clash "Cut The Crap" ili Exploited "Horror Epics", elektronski bubanj treba znati svirati i postaviti se prema njemu. Mnogi albumi bi bili jako dobri da producent/ bubnjar/ bend nisu tako benavo pristupili elektronskom tretmanu bubnjeva koji se danas više niti ne koriste, ali su imali svoju funkciju u 80-im i kao takvi su ostali prepznatljivi simbol new-wave/electro/ industrial/ EBM faze. I imaju ih i danas kroz niz nepoznatih bubnjara koji su savladali vještinu govora ritma kroz elektroniku (Đuro Dobranić, ex-Chui, ex-Mangroove, ex-Tannu Tuva, danas Pars Petrosa je živi dokaz). Steve Jansen je bio valjda prvi. Ok, njega sam prvog ukapirao davne 1982., a nakon njega skoro pa nikoga više na toj majstoriji osim Đure.



Sama činjenica da je Reznikov aspekt mračniji svjetonazor, ovaj puta potkrijepljen i s gostovanjem četiri vokalista koji učestvuju u 5 od 9 pjesama poboljšava 'pop' dojam, pa tako turobnije "Beautiful agony" i industrialom opaljena "You killed me first" s M.A.D. (meni osobno najbolja i najupečatljivija), te očito u ritmičkom rakursu nadahnuta "Viennom" Ultravox "Raised by the sirens" (feat. Nomik The Third) nose muški vokalisti koji se komotno nalaze na relacijama patetike Dave Gahana i Thea Hutchcrafta (Hurts) što je više nego očit pokazatelj kamo stremi Reznikov ciljani auditorij. Drugi dio rukava su dvije ženske vokalistice Francesca Lago (laganica "Intimate move") i Sasha Andrès iz benda Heliogabale koja je sudjelovala i na debiju (ovdje prisutna u programatskom spoken-word komadu "L.A.S.T.") su daleko funkcionalnije dajući senzibilniju stranu mračnijeg života. Dakako, bez žena se život niti ne može 'zakuhati' na razini poremećenih emocija u hetero stavu, no sveukupno gledajući, još uvijek je ovo vrlo mršavo Reznikovo 'pop' izdanje koje ništa mnogo ne bježi od ispodprosječnosti drugog albuma "A Broken Frame" Depeche Mode čak niti na račun 4 priložene instrumentalne kompozicije od kojih je završna "Equilibrium" od 8 i pol minuta sasvim solidan electro/ post-rock s dostatno reguliranom staccato dinamikom od ambijenta preko minimalistički orkestriranih opservacija sve do finalnog industrial-electra.

Raised by the sirens: www.youtube.com/watch?v=Qpgp7NJWMPE



Dakako, sama stilizacija ovdje nije toliko bitna. Reznik se umije prilagoditi svakom vokalistu i napisati stvar za njih, ima svoje horror vizije u svakoj situaciji, voli pomaknutije, no ne i psihički bolesnije tekstove držeći se, uvjetno rečeno, srednje struje uobičajene patetike s kojom se uvijek može ubrati neki poen na račun audijencije koja prati upravo ovakve izvođače sklone mistificiranju emocija koje se ubiru na račun stupidno benavih pjesama poput Depeche Mode "It's no good" ili Smashing Pumpkins "Ava adore". Zašto nije jednostavna "Love will tear us apart" furka? Ali mogu si zamisliti da pred 50-100 ljudi u nekom zagrebačkom klubiću ostvari nastup jer je putem tko zna kakvih poznanstava uspio okupiti ljude, no to definitivno nije mnogo važna glazba za koju bi se trebali fiksirati. Obična pop glazba alternativnog usmjerenja sa zanimljivom pričom od koje nikome neće kardiogram zdrmati kao nešto posebno.

Naslovi. 1.The awkward groovy X tension, 2.Beautiful agony (feat. M.A.D.), 3.Blast for a coma, 4.Intimate move (feat. Francesca Lago), 5.Aerica's whisper, 6.Raised by the sirens (feat. Nomik The Third), 7.You killed me first (feat. M.A.D.), 8.L.A.S.T. (feat Sasha Andrès), 9.Equilibrium

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/12/2017