Enob sam netom spomenuo prilikom nedavne recenzije odličnog Mia Vita Vilolenta albuma "Grey Seas" da su neki od članova upravo iz ovog benda, no kako je općenita medijska kultura zainteresirana samo za komercijalno razvikane bedastoće, uopće nije nikakvo čudo da za ovaj ekstremno kreativan i inovantan bend iz Pariza znaju samo njihovi obožavatelji. Hoću reći, a i tvrdim da je francuska underground rock scena najbolja i najkreativnija u svijetu već najmanje 10-ak godina, ako ne i više, te da je apsolutno pokopala engleske šminkere i američke gnjavatore. Amerika i Engleska više nisu zemlje proleterske. Definitivno. Novi rock jezik je francuski, te htjeli mi to ili ne, vrijeme je da ga se i nauči. Okey, ovdje na ovih 42 minute materijala i nema osobito mnogo tekstova (ima ih čak i na engleskom), ali glazba koju Enob prikazuje je sasvim novi i drugačiji pristup prema alternativnom rocku, onom odsviranom na 'žice & palice' bez ikakve pripomoći elektronike. Treba ovdje prije svega zaboraviti sve stare indie-alternativne rock idole i pospremiti ih u ladicu prošlosti jer ova glazba koju su napravili Enob (anagram od 'bone') ne druguje s nikakvim utjecajima tih vremena. Više ima veze s cold-wave rockom, a djelomice i s post-hardcore/noise-rockom, ali tek na momente. Njihova glazba se zasniva na proračunato neuračunljivim skulpturama koje grade jebeno, jebeno kreativni gitaristi (Nico i Art) izbacivši iz opticaja riff (izuzev u uvodnoj "Gilber potence"), a glavninu tkanja rade preko nevjerojatnih škripova i melodičnih improvizacija kao da su u postavi najmanje dva-tri genijalca poput Koje iz naše Disciplin A Kitchme.



Teško je uopće vjerovati da su kojim slučajem naletjeli na Kičmu, ali nikad se ne zna. Kičma je daleko najoriginalniji slavenski bend uz razvikani Laibach koji je nastupao i u Sjevernoj Koreji što zasigurno neće ovi Francuzi, međutim originalnost im je nevjerojatna jer ama baš po ničemu ne sugeriraju na prisutnost nekog izvanjskog medikamenta. Mora se priznati da su posebni u stilizaciji baš upravo zbog gitarističkog pristupa u gotovo svakoj pjesmi, no može se pronaći i stanovitih komercijalnijih shema, aha-ha, pjesme "Amour" kombinirane na engleskom i francuskom jeziku s neprekidnim breakovima. Treba napomenuti da su svoju neuobičajenu rockersku finesu nazvali schräg rock (s njemačkog: 'ukošeni rock') zbog bazične iščašene strukture iz koje pršti neurotičnost kemijskih nakupina. Promoter ih glatko svrstava u noise rock, međutim to nije definitivno zaokruženi opis ovog abnormalnog organizma kada se presluša i razmotre gabariti, cjelokupna infrastruktura i analizira suptilna tehnika i način izražavanja kroz neujednačene kompozicije (od minutu i pol do 8 minuta) s nenadanim eksplozijama, zapletima, čudnovatim modifikacijima, a i nevjerojatnim ludilom koje samo odjednom iskoči poput frenetičnog bubnjarskog lupanja i vrištanja u "De la viande" (a nije hardcore) ili pak sasvim mirnog minimalističkog ambijenta završne "Azul" narativno odrecitirane na mrtvo-hladnom engleskom. Pravila ovdje ne postoje nikakva, barem za sad ona 'vidljiva' po kojim se to točno amplitudama gibaju ove njihove neobične kompozicije. Svašta je moguće izgraditi ovakvim slobodnim načinom skladanja i pristupanja materijalu koji pokazuje veliki otklon u kolektivnu bendovsku metamorfozu oživljavajući onaj već pomalo presahli izvor kada su se rockeri svim silama trudili biti što inovantniji, kreativniji, a i avangardni smišljajući sasvim nove načine izražavanja.

Naslovi: 1.Gibier potence, 2.De la viande, 3.Amour, 4.La Fosse aux débiles, 5.Chante bébé, 6.La supplice de Damien, 7.Damien & la Baleine, 8.Hyper Hibou, 9.Azul

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/08/2018