Dobitnica prestižne nagrade Global Music Awards upravo za ovaj netom objavljen album koncem 2017. je takoreći stara poznanica našeg portala zadobivši moje recenzentske simpatije za debi album "Tapping the Furnace" objavljen tijekom ljeta 2013. Međutim, moderna klasična glazba nema niti izbliza privilegije kao standardizirana klasika kojoj se priklanjaju i oni što s njome imaju isto onoliko zajedničkih poveznica koliko i Mujo s Australijom ili punkerski irokez sa socio-političkom angažiranošću o stanju Kosova i bilateralnih odnosa između Baska i Katalonaca pred domicilnim većinskim rodoljubima u Španjolskoj koji će svakom prilikom demokratski pobijediti navijajući za Real i Atletico, ali ne i za Athletic (Bilbao) ili Barcelonu. Naime, mnogi uzvišeno planetarno popularni živući klasični glazbenici koji prangijaju kojekakve smandrljotke od mikseva, takozvane transžanrovske fuzije u čemu osobito prednjače izvođači s teritorija ex-Yu jako dobro i unosno naplaćuju svoje egzibicije stvaraju svojom takozvanom vještinom, nadaleko hvaljenom i osobito uspješnom, prividni sjaj nečega kod audijencije da se radi i sluša nešto specijalno posebno, radikalno novo, dostojanstveno, pa čak i uzvišeno do samog pojma kultnosti koja prelazi uobičajeni prosjek diskofila i njegov materijalni status pa se takvi koncerti održavaju u nekolicini razvikanih dvorana na našim prostorima za masne pare s pozamašnim ciframa ulaznica koje si onaj jadnik, uistinu željan prave klasične glazbe teško može priuštiti. Odnosno, nema boljeg zahvata u umjetnosti kada se stvori sveopća iluzija da se pomaže kulturi i da svojim prisustvom svjedočite nečemu uistinu značajnome. Mnogi ljudi, zatelebani u medijsku propagandu vole biti uvjereni da zaista slušaju 'ozbiljnu glazbu', a tu sad nimalo nije teško razlučiti jednu jako dobru misao Harukija Murakamija - 'najlakše je prevariti čovjeka koji je uvjeren da je u pravu'.

Zbog velike količine populistički znanih glazbenih pristupa, klasična glazba je u zadnjih 20-tak godina poprimila opseg neophodne manipulativno-strategijske kulture zapadnjačkih naroda s mnogim nesuvislostima, nedosljednostima, s obiljem fraza, fora, štoseva, pa čak i nejasnoća, brojna ponavljanja i repeticije zamornim didaktičkim načelima, za svaku neku obljetnicu bombardiraju 'šlagere' i 'šansone', dok to cijelo vrijeme ona prava 'klasika' trpi isto kao i artistički oblikovan underground rock, punk, metal i jazz spram mainstreama. Ovdje namjerno nisam spomenuo elektronsku glazbu jer ona nema veze s Dorothy koja se glazbom aktivno bavi skoro 3 decenije, no tek je 2013. uspjela konačno realizirati svoj pravi debi album. Jer njen je moto živa glazba s klasičnim instrumentima bez ikakve pripomoći digitalizacije i kojekakvih kerefeka, a uz to je odrasla kao rockerica i punkerica (čitaj: grungerica) koja je svoje glazbeno obrazovanje stekla dugogodišnjim proučavanjima, istina, o njenoj biografiji se neće pronaći podaci o točnoj glazbenoj akademiji, no to nimalo nema veze. A ionako ne barata šarlatanstvom poput naših velebnih klasičarskih virtuoza koji će i disco spojiti s Chopinom samo da rulja ostane u tom raspoloženju da je konačno čula nešto veoma kvalitetno, kulturološki impresivno, uzdignuto i posebno odvojeno od nekakvih 'seljaka' koji ne kontaju ništa.



Njen punk/grunge je vrlo čudno uklopljen u klasičnu glazbu, pomisliti će se otprve, ako ste bar iole poslušali "Tapping the Furnace", a znam da niste, no "Tightly Wound" je još jedan hrabriji korak prema ekstremnoj radikalizaciji, skoro iridentističkoj pojavi u glazbi kada se odbacuju svi stari normativi u svojstvu prisvajanja tuđih teritorija pod svoje. Istina, Dorothy ne barata s nikakvim novim finesama ako imalo pratite zbivanja u modernoj klasici što je opet upitno, ali ima sjajan šlih da sve svoje kompozitorske vrline kanalizira u neobično sročenu supstancu ambijenta s nekoliko vitalnih karakteristika: nema ponavljanja i onih bespotrebnih repeticija, gradira glazbu po složenom sistemu sirove snage interpretacije i fiksiranja na muzičare koji su joj ovaj put obilato pripomogli različitim instrumentarijem (violončelo - Craig Hultgren, gitara, Paul Bowman, kontrabas - Robert Black, pa PULSE, Corona Guitar Quartet, Amernet String Quartet, Duo 46, Chagall Trio…). Razvija složene kompozicije ogromnih struktura za 'pop' glazbu od 6-7-10-12-15 minuta koje su odmah u startu svakome punkeru/rockeru antipatične. I to je bit svega. Proizvodi se snaga na račun punkersko/rockerske 'odbijačine', jedan snažan štos kulturološkoj revoluciji upirući joj srednji prst istovremneno se i polagajući s njome na daleko umjetničkiji način - onaj kojeg u kurentnom razdoblju teško shvaća i pobornik Chopina, a i Sex Pistolsa ili Nirvane, globalno rečeno. Da ne trkeljam dugo, a i čini mi se da se nitko do sad nije usudio napisati pravu recenziju ovog odličnog albuma (provjeravao sam po internetu, nema ništa osobito rečenog), stvar Dorothy je čista umjetnička provokacija koja se sastoji od čak 2 sata i 20 minuta glazbe u koju se slušatelj apsolutno mora usredotočiti jer svaka od 14 kompozicija ima svoju priču o 'bolnoj rani', onoj koja peče i zavija, a nikako ne zacjeljuje. Daleko je to od razvikanog mainstreama Arcade Fire i The National, koje, nadam se, pametni ne shvaćaju ozbiljno jer nema ideologiju punka.

Glazba Dorothy Hindman je čudesna punk-grunge rokačina bez bubnjeva i distorzija. Jako miran revolt na Trumpa, šerifa kojeg je Amerika dobila, istovremeno prepličući djetinjstvo, brak i život u različitim državama, ostvarivši prikaz kurentnog odraza američke kulture koja u očima Europe odavno više nema sjaj Obame.

Naslovi: 1.Setting century: I. Ticking, 2.Setting century: II. Tolling, 3.Setting century: III. Streaming, 4.Monumenti, 5.Heroic measures, 6.Time management, 7.Centro, 8.Jerusalem windows, 9.Taut, 10.Road to Damascus, 11.Needlepoint, 12.DrowningXnumbers, 13.Three small gestures, 14.Fantasia for Karen Alone, 15.Sound water

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 25/02/2018