home > mjuzik > The Perfect Nothing Catalog

kontakt | search |

CONRAD WINSLOW: The Perfect Nothing Catalog (Innova Recordings, 2017)

Po imenu, učinilo mi se da ovog umjetnika odnekud znam od ranije. Ime mu zvuči nekako poznato, barem meni, no ipak se izgleda nisam susreo s njime. Možda je jedan od razloga 'zvučnosti' imena gotovo desetogodišnja suradnja s glavnim publicistom i promoterom Steve McPhersonom koji mi je uredno, po nekoliko mjeseci unaprijed slao materijale koji će biti izdavani za Innova Recordings. Možda ste primjetili, ali prije bih rekao da niste, kako recenzija s ove etikete ima sve manje i manje jer izgleda da novi promoter Tim Igel baš i ne uzima zdravo za gotovo da je Hrvatska neki zanimljiv poligon za njihova izdanja. Ne kažem to bezveze. Koliko god mi svi ovdje na Balkanu, ne samo ex-Yu, nego i Bugarska, Grčka, Albanija, Rumunjska, pa čak i Madžarska, smatramo da smo dio Europe, ustvari imamo jedan vrlo neugledan 'rejting' u očima Zapada. Nedavno mi pričao kolega koji se otisnuo u Francusku, došao na terminal aerodroma i tražio let za Zagreb. Prvo su ga tražili pasoš, sve uredno, no kad su vidjeli da je iz Hrvatske rekli su mu 'vi niste Europa', a on se malo kurtoazno, što je i svakako opravdano naljutio pitavši ih 'pa kako Hrvatska nije Europa, pa u EU smo…'. Odgovorili su mu, niste Europa, vi ste Sovjetski Savez, a letovi za Istok su u podrumu…



I sad bi po tome ispadalo da mi tamo s nekog drugog kontinenta koji nije niti Europa, a niti Azija nemamo što tražiti izvan svojih sela i klanaca, da ne kužimo njihov mentalitet, da smo neke sporadične provincije na karti planete Zemlje idealni za iskorištavanje poput crnog roblja iz Afrike, te da smo 'niža rasa' primitivaca koji se stalno žderu, imaju sudske procese po ugašenom Haagu, da smo gomila kretena od kojih samo valja iskoristiti nogometaše i poneku sportsku siću za njihove multimilijunske budžet-programe. Eh, vidiš, Grčka, što je također čudno, za njih nije dio Europe… Ma nemoj me zavitlavati, koljevka prve velike kulture, civilizacija filozofije i umjetnosti? Tko će to da priča? Tamo neki bezveznjak s pištoljem i značkom što se plaši da će mu neki tupi-glupi Balkanac prouzročiti novi teroristički ispad, jer, ruku na srce, mnoge svjetske pizdarije su krenule upravo s Balkana i s Istoka Europe, po tome smo poznati odvajkada, još prije velecijenjene pariške revolucije, Voltairea i otkrića Amerike u 15. stoljeću. Imamo tradiciju, a bome i ponos ispred dičnih današnjih duždeva potlaćenih od Boga koji se zove dolar, euro, franak…
[  ]

Pričali su mi Bega i Bara (Trobecove Krušne Peći) kad su snimali onaj odličan album Viva Glorio 2006., a mastering im je radio Andy Gill, čuveni gitarist Gang Of Four (usput, to sam im ja sredio) da su ga zamolili da bend bude predgrupa njihovim svirkama po Britaniji s obzirom da su organizirali svirku po ex-Yu koju su si masno naplatili (znam cifre, zaprepastili bi ste se), no Andy, naizgled velika poštenjačina i pristojan gospodin im je odgovorio: 'ne, vi imate svoju Jugoslaviju, imate Bugarsku, Albaniju, Rumunjsku, tu možete svirati, možda po Njemačkoj, Austriji i Italiji, ali u Britaniji nećete svirati jer je rejting vaše zemlje jako loš. I još samo da nadodam. Kad je Hrvatska pobjedila Englesku u onoj utakmici na Maksimiru 2007. s 2-0, neki engleski klipan je na nespretnost golmana Paula Robinsona napisao na youtube komentar: vaš teren je obično krumpirište. A potom smo ih zgazili na njihovom čuvenom Wembleyu 3-2 i izbacili ih sa Euro 2008. u Švicarskoj i Austriji, sjećate se? To njih boli. Iz nekakvog sumnjivog 'žnj' penala su uspjeli smanjiti na 2-1, a potom izjednačili na 2-2 što ih je vodilo na Euro, ali im je onda Petrić uvalio treći gol u 82. minuti i više nije bilo povratka. Dokazali su Hrvati, odnosno 'manja klasa naroda' da imaju ogromno srce i veliku dušu jednog njima skroz bezveznog naroda, slavenskog, istog onog koji ih je 1973. izbacio sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. Znate koji je to bilo? Poljaci. U odlučujućoj utakmici su s njima odigrali 2-2 na Wembleyu. 1974. su Poljaci osvojili no.3, a Englezi plakali slušajući Cat Stevensa i Led Zeppelin, oni hrabriji su si puštali prve ploče Black Sabbath. Nakon te utakmice 2007. napisao sam recenziju prvog albuma Disciplin A Kitchme na 'našem' jeziku nakon što se Koja vratio u naš zavičaj iz Londona: 'ne mogu da poverujem čemu sada prisustvujem'. To da je mala Hrvatska izbacila ponosne Engleze s jednog velikog takmičenja (pazi, ekipa je bila Rooney, Beckham, Neville, Cole, Rio Ferdinand, Frank Lampard, Peter Crouch…), doslovce su se 'kurčili' da su najbolji na svijetu, a onda im dođe tamo neka 'vukojebina', kako oni smatraju i izbaci ih ko' zadnje seljačine iz druge-treće lige jer to i jesu. Ako se sjećate, umjesto Engleske, tad su na Euro otišli Rusi koji su nam davali hvalospjeve: hvala vam slavenska braćo, srce ste ispustili za Ruski narod, cijela Rusija od zapada do istoka je navijala za Hrvate. E, to je bila utakmica koja je prelila čašu netrpeljivosti između Zapada i Istoka, ovog našeg, kako ga oni smatraju 'krumpirištem' koje čak nije niti Europa.
[ Conrad Winslow ]

Conrad Winslow

Ovaj poprilično širok uvod nek' vas ne zabrine za ostatak recenzije: Conrad Winslow je mlad dečko rođen na nekadašnjoj ruskoj Aljasci (gradić Homer), prve zvukove koje je čuo i koji su mu ostali u sjećanju su režanje i škripanje pila kad su mu roditelji gradili kuću u šumi gdje je odrastao. Izoliran, reklo bi se hipsterski, bez škole, unikat, ali nije tako. Jako dobro je upio značajke avangardnog smisla korištenjem prirode i pretvorbom prirodnih zvukova u umjetnički dorađeni splet. Ne bahati se avangardom, mada mu se odmah mora priznati da je avangardan što vole pročitati iz Innova Recordings koji se prvenstveno bave avangardnom, novom klasičnom glazbom, baš onom koja mene zanima, više nego metal, rock, punk ili pop. Winslow je čudesan psihijatar koji je takoreći iz doslovne provincije USA uspio prebroditi mnoge poteškoće umjetničkog porođaja i to ne bilo kakvog. Elem, ako se malo bolje posmatra, izvođače raznoraznih disciplina s Aljaske smatra se 'dotepencima' u Americi. Oni jesu njihovi, ali kao i da nisu jer najsjeverniji dio kontinenta ima vrlo 'loš' rejting u Kaliforniji ili na Floridi, pa se Conrad usput preselio u New York, okružio s Cadillac Moon Ensemble i tijekom ove decenije zapoćeo stvarati vlastitu, vrlo unikatnu glazbu zasnovanu na instalacijama i čudnim zvučnim tretmanima.



Sam Cadillac Moon Ensemble je kvartet sastavljen od flaute, violine, violončela i udaraljki, a ovdje su kao kolaboranti s Conradom napravili vješti spoj modernizma i orkestracije s razlomljenim pasažima od čega gotovo pola sata materijala globalno gledajući i sažimajući sadrži čak 50 minijatura koje su nastajale od 2012. do 2014. godine. Riječ je o sublimiranju konkretne glazbe, šumova, različitih elektronskih poduhvata (iskrivljeni zvukovi, distorzije), te melodičnih sekvenci analognih instrumenata. U principu, to je vrlo slušljivo, ali istovremeno i vrlo zapetljano jer prati psihološki tijek misli što se sudaraju s autosugestijom i rezonantnom luminacijom što rezultira bajkovitim momentima na emotivnim nivoima. Istina, neupućeni bi komotno od ovih prvih 30 minuta pošandrcao jer su zbrkane, ali dakako namjerno s mnogo udaraljkaških tapova poput tapkanja nogama po podu, a pronađe se i režavih disonanti što asociraju na odfrljenu gitaru. Kratka "Elipsis roses" je gotovo uspavanka, a dvije završne su opet specifične priče. "Abiding shapes" u trajanju od 11 minuta se giba nepravilno poput izgradnje arhitekture gdje se prvo podižu osnovne grede na koje se nižu detalji wave korespodencije vibrafona, sintetiziranih zvukova od tišine do glasnoće, vokalnih samplova i triangla, dok je "Benediction" iznenađujući komad koji izranja iz gitarskih staccata popraćenih klavirom, naglim elektronskim šok-udarcima i povremenim samplovima šumova kao da se svako malo uključio kratkovalni radio.

Sad, nimalo nije čudno što je ovaj mladi umjetnik svoj prvijenac krstio ovim neuobičajenim nazivom za nekoga tko je nadobudan i željan prosperiteta. 'Katalog savršenog ništavila' je njegov prikaz kohezivnog narativa, odnosno doživljaja same činjenice da dolazi iz američke pripizdine i da u nekoj zavjeri teorije nema što tražiti među ekstravagantnim umjetnicima. Naprotiv, vrlo fino, staloženo i smireno je nafilao ovaj abnormalno neobičan album od 50 minuta brojnim pikanterijama na sofisticirani način ne služeći se nikakvim provjerenim formatima već vlastitim konstrukcijama, onako kako se primjerice gradi ta drvena koliba s priručnim sredstvima da bi bez ikakvih problema mogla funkcionirati u egzistencijalnom pogledu. Ima mašte i veliki kapacitet kojeg tek treba dokazivati, a ovo mu je u karijeri nesumnjivo veliki prvi korak kojeg nikako ne treba smetnuti s uma. Jedina je šteta što na youtube nema još niti jedan zapis s ovog albuma…

Naslovi: 1.Mixed bag, 2.Tunes, 3.Materials, 4.Devices, 5.Controls, 6.Coda, 7.Elipsis rules, 8.Abiding shapes, 9.Benediction

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/01/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Last Night all my Dreams Came True

WILD BEASTS: Last Night all my Dreams Came True (2018)

| 23/02/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Зелен, сончев ден, reizdanje

ФОНИЈА: Зелен, сончев ден, reizdanje (2018)

| 21/02/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Standard Cream

TYPO CLAN: Standard Cream (2018)

| 16/02/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Walk Between Worlds

SIMPLE MINDS: Walk Between Worlds (2018)

| 09/02/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Sleep Well Beast

The National: Sleep Well Beast (2017)

| 07/02/2018 | ivan blažinović |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*