Mogu se Stefanovski i Tadić, a posebice Bregović kinđuriti s artificijelnošću reciklaže tradicionalizma kojeg dično ovijaju u neko novo ruho; ovi prvi virtuoznošću, a drugi monumentalnošću, međutim za njihovu ciljanu publiku nevažan je iskonski poriv, a još manje sadržaj otprilike isto kao i za kojekakva crossover šalabajzanja Maksima Mrvice i Duo Cellos. Takvi slični produkti rezultat su relevantne potražnje onog velikog dijela audijencije koja umjetnost razlikuje otprilike kao neutron od feferona, a za to je najzaslužniji medijski aparat koji je redovito spreman ponuditi 'ime', a ne djelo, odnosno marku i brend bez obzira na kvalitetu. Sasvim je sigurno da u takvim fahovima postoje bolji proizvodi od razvikanih BMW, Peugeota, Adidas, Nike i sličnih, ali svijet je takav kakav jeste - podložan trgovanju i potpadanju pod pritisak utjecaja ogromne snage marketinga. OGao Hong sam već pisao prije 3 godine prilikom simpatičnog albuma "Pipa Potluck" kojeg je snimila s nekoliko američkih glazbenika šarajući svojom kineskom lutnjom kroz tradicijsku američku glazbu adaptiranu na način njenog pentatoničkog nasljeđa, no ovdje je napravila značajan korak naprijed. Upoznala je 2017. u Minnesoti sirijskog glazbenika na oudu, orijentalnoj verziji lutnje, Issam Rafea koji je silom prilika zbog aktualnog rata na Bliskom istoku otplovio u USA zaposlivši se kao predavač arapske kulture na Carleton College, te s njime udružila kreativne snage u improvizaciji dvije potpuno oprečne glazbene kulture. Najzanimljivije u ovom spoju jest to da po tonskim osnovama pentatonika i arabeska nemaju ništa zajedničko; teško su sklopive na jednom mjestu tvoreći zbrku kakofonije i nesklada, no nevjerojatno je da im je to pošlo za rukom zahvaljujući konciznom sluhu, te nadasve obostranim kompromisima u svrhu kompaktne kreacije na kakvu neki (i mnogi) zadrti glazbenici s putrom na glavi nikad ne bi pristali već u samom pokušaju smatrajući da je to besmislica.



Njih dvoje su kroz ovaj virtuozni rad od nepunih sat vremena uspjeli sklepati zamamnu instrumentalnu priču protkanu iskustvima vlastitih života ne obazirući se mnogo na tradicijsku univezalnost koja je ionako ovdje prisutna isto onoliko koliko jedan običan kauboj u sebi ima country i hillbilly šablone da ne kažem sirove seljačine proizašle iz kulta John Waynea i James Cagneya, pa valjda najodvratnijih frajerčina iz Hollywooda. Međutim, zahvaljujući obostranim interesima, uspjeli su ukrotiti taštinu zavičajnosti i pripadajućih kerefeka usredotočivši se na kurentnu činjenicu da im životi nimalo nisu bili lagani, a što je još najinteresantnije u cijeloj stvari jest sama izjava Gao Hong da se unaprijed gotovo ništa nisu dogovarali i da su sve snimali praktički u toku jednog ljetnog dana kada je padala kiša! Nevjerojatno...



Pa, kako to zvuči? Moram reći veoma zanimljivo i uzbudljivo, sve je puno staccata s 3/4 modelima u kojima se točno osjeti što je arabeska, a što pentatonika počevši s plesnim akcentima prve 4 kompozicije "Walking the distance", "Summer rain", "Undercurrent" (ok, nije nešto plesna) i "Up and down" u kojima, malo je teško za povjerovati, mogu se osjetiti natruhe Joy Division i mračnog post-punka na unplugged način (osobito u prve dvije) i onih latentno pogodnih elemenata prikrivene rock dijafragme spremne za brzance i virtuoznost da bi ih svaki metal band volio imati na žicama (posebno u četvrtoj skladbi). Taj njihov energični intenzitet drastično opada u "Hidden dance", gotovo pastoralnoj izvedbi od čak 7 minuta pretvorivši se u simbiozu autosugestije tog lošeg života kojeg su ostavili iza sebe podarivajući se novom vrlom svijetu vjerujući u snagu umjetnosti da će od plebejski i terorizmom zatucanog Zapada 21. stoljeća dobiti neku značajnu poantu. Gledajmo - neće momentalno, ali ta strast koja se uočava na svim ovim improvizacijama je bez greške, točna je u tančine kako kreće drugi, puno nježniji i sentimentalniji dio albuma s naslovnom "Live as is" vrteći u krug mnoštvo slika rodnog im zavičaja ne skretavši s melodično-harmonijske potke. Neobično je to da su se u sedmoj kompoziciji "Homesick" odvažili u rekapitulaciju života upravo u njihovim domovinama upriličenih kroz samo 4 minute: oboje su jako nježni i očito je da vole svoju otadžbinu ne skretavši s nekakvog vlastitog nauma da sebe, svoju državu i kulturu upriliče tom jebenom Zapadu na krajnje iskren i političko-kulturološki nemodificiran način opće ciganije koja ionako vlada već jako dugo. Još duže nego što si možete zamisliti.

Današnji zreli ljudi su brdo idiota koja više ne zna koristiti vlastiti mozak i prepoznati ionako sve rijeđu esenciju nepatvorene umjetnosti. O njihovoj djeci i budućim naraštajima da ne pričam - sve ih zanima jedino biznis, odnosno, ako ovo nije dobro prodavana ploča, znači da ništa ne valja, a skupa s tim niti ova moja recenzija što mi je baš drago jer znam da će je pročitati samo oni koje uistinu zanima ovakav spoj arabeske i pentatonike, a takvima garantiram da je ovo fenomenalan album u borbama sa svakojakim vjetrenjačama žanrovske, stilske i nacionalističke vrste. Prekrasno.

Naslovi: 1.Walking the distance, 2.Summer rain, 3.Undercurrent, 4.Up and down, 5.Hidden dance, 6.Life as is, 7.Homesick, 8.Chasing butterflies, 9.Chance encounter, 10.Heavy heart, 11.Childhood, 12.Short film

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/07/2018