Iako je objavljen još u proljeće (31.03.2017.), ovaj debi EP mlade francuske kantautorice pravim imenom Chloé Della Valle, idealno 'sjeda' za mjesec rujan i nastupajuće jesenske tmurne i maglovite dane. Chloé ili Lynwood je vlasnica novije etikete [reafførests] iz Grenobla s koje smo vam nedavno predstavili lokalne art/noise-rock eksperimentaliste Owun (album "2.5"http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=26788). Etiketa do sada ima tek nekoliko izdanja (uz ta dva spomenuta još su prisutni samo Le Lac, Oui Sabotage, Mesdames i Elsie), a kako je počela suradnju s Atypeek Music, za očekivati je da će dobar glas doprijeti do auditorija željnog drugačije vrste glazbe. Prioritetni instrument ove osebujne glazbenice je bas gitara, svirala je od 2012. do 2014. u žestokom post-hardcore bendu Oui Sabotage (nešto poput Fugazi) djelivši pozornicu s još mnogo izvođača, a ponekad radi i filmsku glazbu. Interesantno je da navodi kako obožava hladne dane i toplo jelo, pa je tako ovaj debi album prošaran upravo ovakvim kontradiktornostima što variraju od maglovitih ambijenata i sitnih eksperimenata do vrlo privlačnih, prijatnih, senzibilnih i toplih dream-pop vokala.



Za razliku od ranijeg rada sa energično napucanim bendom, ovdje ne koristi nikakvu potporu ritma, bubnja ili programa (mada se u uvodnoj "Tree" pričini da ima udaraljki), konfiguraciju glazbe na ove 22 minute kroz 4 skladbe temelji na atmosferi bliskoj drone etici s tromo valjajuće lijenim repeticijama i loop tehnikom u minimalističkim nadogradnjama koristeći samo bas gitaru procesuiranu kroz nekolicinu efekata i distorzija tvoreći ambijentalni noise-pop. Svirka joj se bazira na nekoliko načina - staccato, potezi gudalom, akustičnim metaforama i noise disonantama koje opet povlače i doom karakteristike, no kako je ona vrlo prijatno koncipirala formate, u njima nema nikakvih digresija ili opstrukcija što bi otišli u nenadane i neočekivane egzibicije. Štoviše, dio ovog materijala ponekad zamiriše i na čudnu kombinaciju neo-folka i post-industriala, a sve se opet vraća u pop opsege koji se kovitlaju i u hipsterskim teritorijama trendly kvazi-arta (ha-ha-ha, ili kvazi-avangarde) posljednjih radova Bon Iver ili Fleet Foxes, ali čisto sumnjam da joj je to imalo bilo na pameti kada je komponirala ovu mirišljavu sintezu ambijenata u noise-pop izdanju. Najdulja "White emperor" gotovo da ima komorni neo-classical ugođaj zahvaljujući gudanjima i podosta zastrašujućim noise disonantama sa psihodeličnim trip dekorom, "The master" je opet posve drugačija s minimalističkim stupnjevanjem poput noise/ post-industriala u kome se pojavljuju i folk staccata nalikujući na čudnovati obred izvučen iz arhaičnosti Franačkog carstva i Stogodišnjeg rata, a "Qualm" bi neupućenog mogla zavarati da je u njoj uvodni žičani instrumentarij akustična gitara. No, kompozicija tromo lijenim gradacijama iznjedrava noise disonante finiširajući ovaj ekstatično dinamički ambijent u vrlo maglovit, oblacima napućen dekor. Materijal prije svega odiše smirenošću zahvaljujući njenom senzualnom vokalu, ali istovremeno vrije s napetošću i neizvjesnošću same dramatike koju je uspjela kompaktno utkati u prilično klišeizirani sistem izbjegavši napadnu predvidljivost. Jeste, ovdje se gotovo matematičkom preciznošću mogu secirati segmenti poput prikaza u koordinatnom sustavu, međutim taj vrlo skladni smisao za ovakve jednostavne kompozicije ipak donosi uzbudljivost na račun njenog šarmantnog pristupa kojim pokušava uvjerljivo ovladati ne donoseći nikakve pretjerane eskapade. Možda je u tome i ključ njene spretno proniciljive estetike; da je još poneka kompozicija ovdje vjerojatnost da bi se sve počelo pretvarati u monotoniju nije samo puka hipoteza. Ovako kako jeste idealno je koncipirano. Ni premalo, a ni previše. Taman da bude vrlo ugodno.

Naslovi: 1.Tree, 2.White emperor, 3.The master, 4.Qualm

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/09/2017