Za prvi susret s ovim trojcem iz Ženeve nazvan po kvartu istočnog Londona, živi zapis koncerta djeluje poput prihvaćanja odmetnika od kojih se ne može sa sigurnošću reći, barem na prvu loptu, što treba očekivati.

Bend ima desetogodišnju karijeru (osnovani su 2007.), 6 studijskih albuma i 3 EP-ija, te neprekidno stvara instrumentale u istoj postavi - Johann Bourquenez (piano), Vincent Ruiz (kontrabas) i Cyril Bondi (bubnjevi) s izuzetkom EP-ija "Ce Qu'ill Reste à Dire" (2012) kada su na vokalu ugostili Arm (potpisnik jedine lirike u njihovoj karijeri). Najpreporučljivije bi bilo prethodno poslušati barem zadnja 3-4 albuma da se stekne početni utisak o njima, no šta sad budući da nam je promoter dostavio upravo ovaj brand-new live na kome se nalaze 4 'extended' kompozicije s posljednjeg albuma "Titan" (2015) koje su očito kurentni dijelovi koncertnog repertoara...

O samom bendu naći će te brojne pohvale da su svojevrsni post-jazz eksperimentalisti koji negiraju bilo kakve poveznice s jazzom, konceptualizmom, post-jazzom, post-rockom, te svime i svačime što ih prati u recenzijama i napisima, pa ipak premda ih ne prati fama daleko poznatijih i razvikanijih australskih The Necks, posebno omiljenih kod zagrebačke artificirane indie publike, sve sličnosti i poveznice su gotovo identične kao da prisustvujete njihovom koncertu. Elem, na ovome zapisu od 40-tak minuta iz jednog od navodno ponajboljih svjetskih jazz klubova, amsterdamskog Bimhiusa (27.III 2016.) prije svega na vidjelo izlazi gotovo isti The Neck-ovski način uvijen u suhoparnu minimalističku atrificijelnost. E, sad, slobodno možete biti striktno određeni 'za' ili 'protiv'. Pro et contra. Kako tko doživljava. Sustavno tvrditi da (meni) njihov pristup nikako ne odgovara i da je svojevrsno umjetničko masturbiranje hipnozom, trance ugođajem u kome se pronađe i ponekih detalja prebiranja po prepariranom klaviru, ali da ovakvo minimalistički uređeno tandrkanje umije doći na živce poput minimal techna, duba (ima sličnih detalja u kompoziciji "Iapetus") i mnogih samodopadnih ego-tripova koji na ovakav način dugotrajnog repetiranja s tek sitnim promjenama aranžmanskih strategija što mogu potrajati satima i danima predstavlja štivo koje se usvaja još od epohe kraut-rocka i danas jednostavno više nije toliko zanimljivo, a još manje inovantno čak niti pod nekim new-retro/ post-avanguarde etiketama. Kompozicije im naprosto tako razvučene od 7 do 13 minuta funkcioniraju kao pretjerana težnja prema stvaranju nečega novoga od davno provjerenih i prihvaćenih klišeja u čemu, barem meni, nema ništa osobito privlačnog osim da ovaj trojac između sebe kola s fantastičnom kemijom. Razumiju se međusobno, idu na dinamiku koju miješaju s ambijentima i atmosferom, svaka od ove 4 kompozicije ima svoju specifičnu priču insipiranu Saturnovim satelitima za što je i potrebno neko predznanje, barem hipotetsko-metafizičko, što Plaistow nesumnjivo i ima kad se upuštaju u takve futurističke space teme kibicirajući neki novi filmski SF iskorak u kome bi možda mogli dobiti zapaženiju ulogu soundtrack glazbe. Mašta im je reducirana na metodiku, matematiku, proračunatost i dakako, na monotonu predvidljivost jer svemir sam po sebi je tišina, mrak, hladnoća i zakoni fizike koji nisu poznati i empirijski dokazani, pa se o tome može drobiti i trabunjati šta god kome padne na pamet. Ali su kao takvi uvijek intrigantni za mozganje i razbibrigu s kojom se ne riješava ama baš niti jedan vitalno bitan faktor civilizacije na planeti Zemlji. I što je posebno zanimljivo, ovaj live snimak učini se kao studijski. Tek na kraju zadnje, vrlo nježne ambijentalne skladbe "Helene" odsvirane na klaviru uz lagani škripeći loop-šum, sitne odjeke kontrabasa i tek nekoliko završnih udaraca po dobošu u doom/drone tempu (ima ih točno 16, izbrojao sam) čuje se pljesak znatno više od 16 ljudi koji su prisustvovali ovom koncertu. Rekao bih da ih je bilo 50-tak i svi su sjedili s obzirom da se ova glazba i ne može drugačije doživljavati, a baš me zanima o čemu su si prisutni razmišljali slušajući ove izvedbe. Uhvatila ih je vjerojatno i zamorna dosada, a tako to i biva s pretenciozno postavljenim estetičarima koji ne trpaju zabavu i art u isti lonac.

Pojednostavljenije, koliko god da se Plaistow doima uistinu dosadan, neinventivan, monoton, smrtno zamoran minimalistički orijentiran trojac, otvara vidike upravo s tim svojim stavovima da i sa starim šablonima još uvijek mogu nekoga okupirati. A da su virtuozi na instrumentima od kojih boli glava, to zasigurno nisu. Umiju se kretati u jednostavno zacrtanim figurama kraut-rocka svedenim na jazzy postavu, no u principu, nisu napravili ama baš ništa novo, niti revolucionalno. Samo vrlo zgodno sročenu ideju s tipičnim nastavkom The Necks.

Naslovi: 1.Hyperion, 2.Phoebe, 3.Iapetus, 4.Helene

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/01/2017