Sathönay je susjedni kvart u kome bi se najradije željeli objesiti.

Kad ti bend tvrdi da je njegov naziv najgore mjesto na planeti zemlji, sjetiš se i svojeg turobnog života. Dovoljna je samo jedna ovakva iskra pa da se otvore horizonti s kojekakvim asocijacijama. Pokretač benda je takozvani Nico Poisson iz Lyona, član benda NED, te osnivač etikete S.K.Records. On je nešto poput našeg Zdenka Franjića koji je početkom 21. stoljeća krenuo u solo avanturu, samo za razliku, Nico umije svirati električni saz, jednu vrstu turske lutnje, te uz sebe ima ritam mašinu, a ponekad i žive muzičare. 2014. je imao trojac s François Virotom (bubnjevi) i Leo Grol-lemund (violončelo), a ovdje mu novu postavu čine Agathe Max (violina), te Ciryl M, Anthoine Khoury i Vincent Cuny (ne navode se instrumenti). Zbog nedostataka informacija, u ovoj glazbi dalo bi se naslutiti obilje elektronike, ali ne na onaj neki zapadnjački 'pop' način, sampliranja sekvenci, DJ stracha, synth-popa ili kojekakvih 'intelligente' electro music shema. Uočava se da Sathönay ima vrlo dobru glazbenu podlogu improvizatora koji su upili prije svega mračnu stranu britanske proto electro scene, zatim trance/techno, ali i Pink Floyd estetiku albuma nakon odlaska Syd Barretta i prije "The Dark Side Of The Moon". Vjerojatno su mnogo slušali remek djelo "Ummagumma" i nisu se osobito zamarali s nekim kurentnim alternativnim ili indie senzoriranjima. U uvodnoj i najkraćoj, elektronskoj "Reach out" mogu se primijetiti i neki utjecaji Vangelisa (osobito albuma "Mask"), dok naslovna "Gaziosmanpasa" naizgled počinje poput shoegaza s razlivenim Nicovim dream-pop vokalom nalik na Dean Warehama (ex-Galaxie 500) uz pratnju prastarog programa ritam mašine koja je izašla negdje u vrijeme scene Sheffielda 1977/78 (Cabaret Voltaire, The Human League), ali vidi vraga, odjednom buknu i živi bubnjevi, pa i noiserska gitara ko' 65 Days Of Static (opet Sheffield, of course). Najdulja "Hey Ma, I'm your dad" (gotovo 9 minuta) vjerojatno najbolje opisuje Sathönay podužim programatskim govorom kako su to uobičavali prakticirati Cabaret Voltaire, dakako, ovdje je sve na engleskom jeziku, no od neke očekivane đuske nema ama baš ništa, a i kako bi je bilo kad stvar govori o najgorem mogućem mjestu za život. Tek se u posljednoj "Aventure 3" oslobađaju aveti sa ženskim repetirajućim vokalom techno/trance metodikom bez bas bubnja i naglašenog ritma, upravo po Pink Floyd artikulaciji nekih od ponajboljih im ostvarenja gdje je psihodelični eksperimentalni faktor učinio čudesa, pa i besmrtnost Watersa, Gilmourea, Masona i Wrighta.



Ovo nikako nije glazba koja se percipira od prve ili da bi bila pogodna za puštanje u klubovima ili na radiju, puna je orijentalnih Nicovih improvizacija na sazu koji doduše zna zvučiti i poput legato gitare Edgea (U2), Watersovih devijacija ili onih čudesa koje je povremeno znao raditi Brian Eno dovodeći slušatelja u nedoumicu 'proizvodnje'. Vrlo je zanimljiv EP u zvučnom, a i konceptualnom dizajnu koketirajući dakako i s world-music etikom na psihodelično-eksperimentalan način, te sasvim pristojan korak u solidan i neobavezni programatski design od kojega tek vrijedi očekivati štošta.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/09/2015

PS: -1.Reach out, 2.Gaziosmanpasa, 3.Hey Ma, I'm your dad, 4.Aventure 3