home > mjuzik > 5.dio

kontakt | search |

DEMO/ D.I.Y. IZVOĐAČI: 5.dio (2014)

VANJA GVOZDANOVIĆ - Solitude (d.i.y., 2014)
[ Gvozdanovic Vanja - Solitude ]

Gvozdanovic Vanja - Solitude

Opa, koje fino iznenađenje!

Ne znam zašto se ovakvi talentirani autori skrivaju po marginama naše scene kad imaju sve idealne karakteristike velikih bendova. Primjer ovog imena iz Đakova je skoro i neprimijetan na hrvatskoj sceni. Ne znam niti da li je ovo solist ili bend (rekao bih da je solo), ali sam na njih (ili njega) naletio na jednom websiteu kad sam sasvim slučajno tražio neki metal bend. I vidim Vanja Gvozdanović (Croatia), pa ajde da to skinem i kad sam poslušao doživio sam šok! Čovječe, pa ovo je sjajan black-metal/shoegaze taman u rangu francuskog Alcest, benda Stephane Paut - Neige-a kombiniran s Mayhem i Behemoth!!!

Kompozicije su instrumentali, naravno u niskom štimu sa zvečećim gitarama, distorzijama i komotno po toj tehnici s obiljem tremola pariraju shoegaze veličinama MBV, no svaka kompozicija je uronjena u frenetične, obavezne blastbeatove i premazane su synth harmonijama. Jest da je ovdje mnogo sintetičkih pomagala (programi, ritmovi), ali sve kompletno zvuči kao da je napravio živi bend. Jedino što manjkaju vokali, no ništa zato. Vanja Gvozdanović, elem, pretpostavljam solist, stvarno to radi na zavidan način: kompozicije imaju strukture i složene aranžmane s mnogo različitih fraza u kojima rešeta sve i svašta ne izostavljajući niti vješto zapakirane 'catchy' solaže i ta spomenuta tremola, a na nekim mjestima ističe i opako, nevjerojatno brzi ritmički BPM s kojime bi mogao svrgnuti Mobyijev gabber/speedcore "Thousand" iz 1992. koji je zabilježen u Guinnessovoj knjizi rekorda kao najbrža pjesma svih vremena s 1000 BPM-ova. No, ne vjerujem da je to VG-u bio poticaj poput urnebesne galop tutnjave u komadima "Solitude", a osobito u "Room 12" budući da je težište postavljeno na raskošne progressive aranžmane s brojnim kompleksnim zahvatima. Čas opako i ekstremno brzo, pa lagano i ambijentalno, onako, kratko rečeno od nebesa do pakla i nazad...

Album je u cjelosti malo remek djelo ovog žanra gdje se nailazi i na vrlo složene kompozitorske fragmente poput "The deliberate and systematic destruction of all life" (s također nekim urnebesnim gabberom), a još jedna interesantna stvar jest da autor ima prije ovog rada čak 10 izdanja! Na žalost, nikad ih nisam čuo, ali ako je ovako sprašeno i muzikalno opičeno, onda mu svaka čast. Ne znam, možda mu je ovo najbolji rad, a možda i nije, no nema veze. U svakom slučaju je ogromno kreativno iznenađenje u kome će svi poklonici black metala doći na svoje, a ljubitelji gothica, neo-folka, dark-wavea i shoegaza u završnoj laganoj odiseji "Nothing" (čak 9 minuta!) protkanoj klavirskom melodijom po uzoru iz klasične glazbe. Nevjerojatno!

Ovo je jedan mračni velikan kojeg tek treba upoznati.

Naslovi: 1.Everything, 2.The very thought of leaving, 3.Solitude, 4.Room 12, 5.The deliberate and systematic destruction of all life, 6.Detachment, 7.Nothing

Ocjena (1-10): 8
Web: vanjagvozdanovic.bandcamp.com

Diskografija:
Empty (2008)
Decisions (2009)
Chernobyl NPP Disaster Part I (2009)
Everlasting Search (2010)
So It Begins... (2011)
Fading (2012)
Songs Of Love And Heartbreak (2013)
Waiting For The Day (2013)
17022012 (2013)
Gone Back (2013)
Solitude (2014)

IDIV.DUAL - Indiv.dual goes Clubbing (d.i.y., 2014)
[ Indiv.dual - Goes Clubbing ]

Indiv.dual - Goes Clubbing

Još jedno opa!!!

Nekad su za pojam trance-techno kulture bili muzikalni analogni 'drajveri' Orbital i Eat Static koji se nažalost nisu iskazali u svojim live izdanjima. Ovi drugospomenuti su nakon uzleta u drugoj polovici 90-ih otišli u onaj samotan DJ soundsystem izgubivši šmek živog benda, a i veliku publiku koja ih je tek počela otkrivati. Za svirku je potrebno imati i umjeće skladanja, a neosporno je da ovaj varaždinski umjetnik ima sve konce u svojim rukama sve više šarajući bogatim percepcijama finoće stiska klavijatura s odnosima usklađenih akorda i milozvučnošću figura koje niže na ovih 50-tak minuta materijala.

Po prvi puta se predstavlja kao autor sposoban da itekako zagolica dance-podije različitim varijacijama koje više nisu kratki plesni eksperimenti, već prave bombe s ogromnim potencijalnim elanom nimalo daleko od komercijalnog. I to onog daleko šireg od opsega dosadašnjih vrlo kreativnih demo/d.i.y. izdanja. Ostao je vjeran i dosljedan svojem stilu otišavši potpuno u plesnu glazbu, sve parametre je naštelao osobito vješto, jest, to je sve sintetika programa, ali ona zvuči humano, prirodno i analogno kao da je iza sebe imao bend od 5-6 muzičara koji se bave isključivo revalorizacijom synth-popa na način 21. stoljeća s elementima techna, trancea, minimalistički razvijenog smisla za big-beat i raskošnih klavijaturističkih intervencija (osobito uspjela tema je "Lovesick ghosts"). Bogatstvo autoske sprege se ne može sakriti isto kao i produkcijska vještina stvaranja odnosa između praznine i punoće, vatrenosti emotivnih sfera, tijela koje je kod plesa neprekidno u zanosu i romantike koja izbija iz svih pora ovog materijala. Jest, te romantike mnogo fali u današnjem društvu, nema empatije i suosjećaja, nema prirodnosti i nema onog istinskog ljudskog što uopće čovjeka održava na životu. Fali humanosti koju je Indiv.dual vrlo spretno ustoličio na ovome drugom albumu u 2014. godini.

Samo se diviti ovome artistu je mala stvar. Neću sad tu nešto pretjerivati s pohvalama na njegov račun, ali brate mili, ovakav plesan materijal nisam čuo od recimo nekih vitalno važnih albuma Orbital i The Chemical Brothers. Ovo ubija s beatovima, melodijama, raskošnim aranžmanima i bogatom strukturom!!!

Pravi albumi se možda dese slučajno, možda iz čistog eksperimenta, možda su intuitivno rađeni, kako bi se reklo 'bez mozga', možda prepušteni osobnoj inerciji lakoće kreativca, ali svaki pravi album ima u sebi 'ono nešto'. E, pa takav je ovaj album, uglavnom instrumentalan s vrlo malo sporadičnih ženskih vokala (tekstova i nema), ali muzika obara koliko je, jednostavno rečeno dobra. Ja odavno više nisam DJ i to me niti najmanje ne zanima, no znam točno gdje bi koju od ovih pjesama mogao iskoristiti da kompletiram serijal uspješnih mikseva 'čega s čime'. Pohvaliti ću se, često su me ljudi tokom 80-ih, 90-ih i prve decenije 21. stoljeća znali pitati 'odakle ti takva ideja da spajaš ovo s onime?', njima možda i neshvatljivim, ali i posljedično uzrokovanim efektom reakcije, primjerice Milka Kelemena s Lamb, Majke s Einsturzende Neubauten ili Mobyija s RATM, a o miksevima The Chemical Brothers i Primal Scream da ne pričam. To je palilo i to su bile neke od mojih dobitnih kombinacija u srodstvu s mnogo još toga (i ethna i world-musica i new-wavea i metala i noiesa i industriala i rocka i jazza i još koječega).

DJ kultura je ista kao i koncertna umjetnička forma, o tome bih mogao napisati cijelu knjigu od najmanje 300 stranica jer sam vidio i radio s DJ-ima koji pojma nisu imali o ničemu (pa čak niti o Tini Turner, Kraftwerk ili Partibrejkersima), kurenta situacija s kojom se Indiv.dual bavi je izuzetna arogancija, namjerna i vrlo moderna, daleko drugačija od svih njegovih dosadašnjih radova i spada u sam vrh 2014. godine, sviđalo se to kome ili ne.

Čovjek je ovdje napravio nevjerojatan serijal snažnih uvodnih pjesama gdje je akcentirana muzika i ples: uvodna "Subspace" odmah šamara Kraftwerk kako bi oni ustvari trebali zvučati u 21. stoljeću (jest, to je to zajedno sa "Zig zag wanderer", očito posvećeno hokejaškoj ekipi Medveščaka s tvrdim 'Č' i čistim kajkavskim naglaskom), "Soulgang (gangbang mix)" dođe kao retroaktivna snaga The Chemical Brothers koji su se kreativno zaustavili prije desetak godina zapostavljajući techno/prog-forme, "Doppelganger" svojom psihodeličnom strukturom navodi na mekši dio trance/prog stila (ima nekih jako finih radova s belgijske etikete Bonanza Banzai, konac 20. stoljeća), "Movin'g spot (g-spot mix)" je opet mračniji acid-house psihodelik s izraženim gitarskim efetima superiornosti (sjetite se Psychic TV s početka 90-ih), a daleko najubitačniji komad "Shake the kundalini" je stvoren za promo singl. Ritam lupa poput industral/EBM frakcije sa šaputavim glasovima, uključuju se i čegrtaljke, vrlo rijedak instrument, te kompozicija jezdi psihodeličnim opservacijama.

Drugi dio albuma je znatno meakniji - "The best sistim" u dubu s prijatnim ženskim vokalom u echo efektu, lagana "Almost as reward (tantric mix)" pokazuje onu njegovu sklonost finoj improvizaciji na pianu, "Peretrator (bdsm mix)" dovla-či neku figuricu mnogih albuma Eat Static s techno/drive pasažima (u tome su bili najbolji), a završna "Mystery school (dark ages mix)" opet sa svojim dub akcentom psihodelično sugerira da je ovdje u igri ogroman kreativni potencijal kojeg nikako i niti pod nikakvu cijenu ne treba odbaciti.

Samo što Indiv.dual redovito s albuma na album zapostavlja jedan važan faktor - koncept kojeg je ovdje ipak uspio regulirati na adekvatni dio publike, one koja dolazi u klubove. Prevazišao je eksperiment stila i uputio se u u ono što mu izgleda, najbolje ide. Plesna glazba, rašireni aranžmani, exdended verzije, nimalo dugačke ili pretjerane s pravim štimungom koji se doživljava i bez ikakvih stimulansa na fenomenalan način. Vjerujte mi, ovo sam djelo slušao samo na prežganoj juhi i osjećao sam kao da me 'pere' par jointa u kombinaciji s nekoliko piva iz dućana za koje, nažalost, nemam novce.

Album je fenomenalan i može se besplatno skinuti odavde: https://soundcloud.com/search?q=sinisakolaric

Naslovi: 1.Subspace, 2.Soulgang (gangbang mix), 3.Doppelganger, 4.Movin'g spot (g-spot mix), 5.Shake the kundalini, 6.The best sistim, 7.Lovesick ghosts, 8.Zig zag wanderer, 9.Almost as reward (tantric mix), 10.Peretrator (bdsm mix), 11.Mystery school (dark ages mix)

Ocjena (1-10): 10
Web: soundcloud.com/odvjetnikkolaric

Diskografija:
Indiv.dual (2010)
Indiv.dual 2 (2011)
Indiv.dual 3 (2012)
Indiv.dual 4 (2014)
Indiv.dual goes Clubbing (2014)

MNJENJE - Zubima po ljudima (d.i.y., 2014)
[ Mnjenje - Zubima po Ljudima ]

Mnjenje - Zubima po Ljudima

Pa kakvi se ovo sjajni bendovi nalaze u undergroundu! Skoro da je teško za povjerovati...

Evo, ovaj četverac iz Beograda osnovan 2012. od ostataka Unison, Belgrade Noise, Let's Grow, 36 Daggers i Jaibo!, kako kažu, seciraju muziku svojih života svirajući sjajan križanac noise-rocka/kraut-rocka i punka, odnosno stanovitu transžanrovsku fuziju. Oni su Miloš Stošić (vokal), Dušan Damnjanović (bubnjevi), Marko Ilić (bas) i Nebojiša Kuzmanović (gitara), te imaju sjajan pedigre - 21.IX 2014. svirali su u Beogradu sa čuvenim Hammerhead iz Minneapolisa!

Na ovome više nego odličnom albumu najviše u sjećanje dovlače duh post-punk/noise scene 80-ih, čak zazvuče poput miksa Trobecovih Krušnih Peći i Sexe, može se osjetiti ponešto onog ranog Ha-Det-Bra i današnjeg Razorblade Jnr-a, te obavezne škole od The Birthday Party, preko Scratch Acid, The Jesus Lizard, projekata Steve Albinija, a ima ponešto i od onih čudaka Circus Lupus, pa bome se nađe i livanjskog Andrije i čuvenih eksperimentalista The Pop Group i druge faze Gang Of Four s albumom "Solid Gold". Pjesme nisu pretjerano žestoke, čak su i preblage, ali su s konciznim i kompaktnim sviračkim performansima: apsolutno su čisti, razgovjetni i produkcijski razdvojeni. Gitara je stalno u staccatima, vrlo malo se koriste riffovi (tek u završnoj "Takav je dan" s vrlo kratkim tekstom: 'maštu je od uspomena delio samo jedan dan: ovaj dan/ uspomene je od zaborava delio samo jedan dan: taj dan'), ritmovi su hipnotički, većinom umjereni (odatle i poveznica s kraut-rockom), a izuzetan dio ove glazbe predstavlja frenetičan frontmen vokalno podsjećajući na Prlju iz najboljih ranijih faza Let 3 s konca 80-ih.

Najinteresantnija stavka su tekstovi na srpskom. Isprva se čine stupidno degutantnim, međutim, nizajući vješto sročenu dramatiku kroz gomile kojekakvih nabrajanja sastavlja se moćan artistički mozaik alternativne poezije poput nekih beatnika koji su bili opčinjeni različitim stimulansima halucinirajući priče o vlastitom životu. Poezija nije nikakvo izvrtanje realnosti, već svjesno otuđenje od sebe samoga i okoline zbog velike životne frustracije koju prolazi gotovo svaki žitelj ovog opljačkanog balkanskog podneblja koje je još mučnije ako i u emotivnim stanjima nema prave ravnoteže. U lirici nema seksa, nema perverzija i nekih uobičajenih r'n'r tema ili punkersko-metalskih socio-političkih angažmana već se bazira na intelektualnom sagledanju stvarnog života s mnogo dualnih Stošićevih vokala: vriskavih i spoken-word dionica koje su često figurirane asocijativnim psihodeličnim gitarskim radom primjerice u uvodnoj "Folderi" o folderima u PC-u, no nije nužno da ovdje nema metafore: 'sve što imam stavio sam u kutije, svaku kutiju obeležio sam slovom, ili brojem, ili bojom/ svaka stvar mora da dobije svoje mesto/ svaka stvar na kraju izgubi svoje mesto...'. Prava noiserka i vrlo kratka "Sve je pod kontrolom" gotovo da zvuči ko' Trobeci s Vinskim na gitari, a za nepovjerovati je da i lirika, a i sam vokal nalikuje na Begu i njegova skakanja s percepcije na percepciju.

Jedan od dva bisera pristiže u čak 9 minuta dugačkoj "Daj Bog" s mnogim kompleksnim zahvatima (funk basovi, noiserska gitara na različite načine, eksperimenti, vrlo plesan tempo) i opsesivnom lirikom u kojoj se ne može točno razabrati čudnovato složena poezija. Da li je bogohulna ili bogobojazna? ('Da smo mi samo živi i zdravi, a Bog će dati i zdravlja, i para, i sreće...'). Huh?! Nek' svatko ponaosob donese svoje stavove o ovoj metafori, ali kako god, ima tu ogromne istine. Od njihovih hardcore floskula nailazi se na vrlo melodičnu "Mlevenje u prah" gdje dvojac 'na žicama' igra virtuozne seanse prožimajući funk, tehnical math-rock gotovo do mathcore sfera i obavezan kraut-rockerski tempo s ponešto jazzy elemenata, a tekst je ponovno poseban: Baudelaireovski personificiran s agresivnim vizijama o starenju i protoku vremena koji je kao i u svim pjesmama izražen upravo s tim gnjevnim Stošićevim 'clean' vokalom natopljenim slinom, grčom, a i prezirom.

Drugi pravi biser, pa po mojoj osobnoj procjeni i jedna od ponajboljih pjesama tekuće godine je najdulja "Knauf" od čak 9 i pol minuta pod vidnim referencama dubova i miomirisa čuvenog "Metal Box" albuma Public Image Ltd. Stvar je vrlo mračna i neoptimistična dramatično protkana nezaposlenošću i egzistencijalnim problemima nalik na talijanske i francuske noir filmove. Ovdje glavni junak traži posao, vozi se biciklom po gradu, ide na 'mali milion' sastanaka, stavlja kravatu, ali nigdje ne dobiva nikakav odgovor, 'telefoni ćute'. Na koncu dobiva samo e-mail 'poštovani, u ovom trenutku je odabran kandidat čije osobine više odgovaraju našim potrebama. Sačuvali smo vašu biografiju i kontaktirati ćemo vas ako se za to ukaže potreba. Srdačan pozdrav'. I fučkaj ga... Jedan dio skladbe je sastavljen od spoken-word komada u kome se nabraja nekih 60-tak radnih mjesta za koje se glavni junak prijavljivao, a samo recimo u Hrvatskoj, takvih osoba poput ovog lika ima skoro pola milona...

"Zamisli tišina nezamisliva" je još jedna kombinacija Trobeca i Sexe, baš taman između kao da je iznjedrila negdje iz 1983/4. kada su ova dva zagrebačka benda uporno tražila izdavače i bivali odbijeni od svih tadašnjih izdavača (a bilo ih je svega 6-7). Samo razlika je u tome što je Mnjenje razvilo minimalistički obrazac koji eterično jezdi dovlačeći u sjećanje neke uspjelije radove Crime And The City Solution i Current 93. Čak se i Stošić uvlači u figuru David Tibeta mantrajući turobno-paranoične stihove naplavljene iščekivanjima da se nešto desi i znatno promijeni.

Čitav rad je definitivno art-rock djelo bez ikakvih vulgarizacija o teškom životnom stanju opisujući olovnu situaciju ne samo u Srbiji već u čitavom ex-Yu regionu. Ne treba nimalo biti pronicljiv u pogledu nadahnuća i inspiracije, ona se nalazi svuda oko nas, a ovi momci su je na svoj originalan način uspjeli sabiti u ovaj prekrasan mračan i neoptimističan album od 44 minute bez ijedne furke, nekih izlizanih fazona i štoseva, bez skrnavljenja underground tekovina onog istinskog i iskonskog rock/punk poriva koji se socijalizira s okolinom. Njihove pjesme govore o njima, iskrene su i maksimalno dotjerane, a tiču se svakoga od nas. Ne zovu na nikakvu pobunu mada jesu revoltirane, već govore o svjesnoj nemogućnosti razvoja bilo kakvog pristojnog života bez trzavica i egzistencijalnih zavrzlama.

Genijalno i odlično!

Naslovi: 1.Folderi, 2.Sve je pod kontrolom, 3.Daj Bog, 4.Mlevenje u prah, 5.Knauf, 6.Zamisli tišina nezamisliva, 7.Takav je dan

Ocjena (1-10): 10
Web: www.facebook.com/pages/Mnjenje/127396650745225

MUERTO RICO - Demo (d.i.y., 2014)
[ Muerto Rico - Demo ]

Muerto Rico - Demo

Bez ikakvih ustručavanja i ovi Beograđani zaslužuju DESETKU u fahu demo materijala! Pevaju na engleskom, strašno su žestoki, producentski dost traljavi, baš onako kako demo i treba biti, ali su brate mili, šamarčina da se zabezekneš!

Bivši i sadašnji su članovi Young Husbands i Tehnicolor Liee (iskreno, nemam pojma o tim bendovima), a u ovoj prilici sviraju opako mračan post-hardcore na pragovima nekih od najboljih izdanja Black Flag i cjelokupne nove francuske i švicarske scene poput Cowards, Vuyvr, Birds In Row, As We Draw, Direwolves, Comity, Taste The Void, pa i čuvenih američkih mathcore zvijezda The Dillinger Escape Plain čiji smo fenomenalni koncert 5.X 2013. u zagrebačkoj Tvornici gledali otvorenih usta kad su skakali na zvučnike visoke 2 metra i svirali među publikom. Produkcija doduše nije kao poput Amaury Sauvé-ove, ali čovječe, to je to! Uz dodatak onih nenadjebivih baskijskih underground zvijezda The Rodeo Idiot Engine koji su već triput dolazili u Zagreb, a ja sam ih gledao tek u trećem dolasku. Prvi puta jer nisam znao da uopće nastupaju, a drugi put jer je bio strašan snijeg od cirka skoro metra visine...

Ovi momci su upravo sve to u jednom. Imaju samo tri pjesme na ovom demo materijalu koji puca fantastičnošću frenetičnog koncepta od samo 7 i pol minuta! Meni se ovdje najviše dopada izuzetan vokal, totalno je uživljen i nenadjebiv, ma kakav Iggy Pop, Cavalera, onaj nabildani šminker Greg Puciato iz The Dillinger Escape Plan ili mršavi, do neuhranjenosti izgladnjeli Jacob Bannon (Converge) koji samo jede doručak od neprskanih žitarica, a ručak i večeru preskače kako bi si produljio životni vijek. Ova momčina na vokalu totalno ubija i vidi se da je prokljuvio svijet današnjeg hardcorea od A do Ž. Fantastičan je i to bih uistinu volio vidjeti uživo. Skroz sam uvjeren da se neću prevariti ako dođu u Zagreb. Po ovome materijalu se čini da nema boljeg hardcore urlatora na ovome svijetu od njega. Znate što je čovjek ovdje napravio? Savršenstvo brutalnosti urlanja.

Da objasnim. Demo scena. Imao sam ja davno bendove 80-tih i 90-tih i mi smo urlali izvikujući štošta glupog i bezveze i htjeli smo zvučati pametno i zabavno i nikad nismo ništa napravili jer nismo bili dobri i nismo se dovoljno trudili da pronađemo pravu crtu. Krike, današnji pjevač, gitarist, svirač banja i usnoharmonikaš blues benda Tragači (recenzija na prošlom izdanju 'demo/d.i.y., 2014., 4.dio') mi je još sredinom 90-tih rekao: 'ako hoćeš biti pjevač u bendu, moraš pratiti akorde i imati sluh, a ti to nemaš, nemoj se ljutiti, svaka tvoja intonacija je za kurac i onda ti uzalud sav trud'. Znam, kad smo se snimili čuo sam što mi Krike priča. Jest, shvatio sam da ne umijem pjevati niti u rock bendu i zato smo propali jer nije bilo vjere u to nešto malo nerazvijenog talenta. Krike je danas strašan pjevač, a ja se evo, jedva usudim reći da sam nekoć pjevao s njime. On će uz veliki trud i ogroman talent kojeg ima postati veliki i priznati muzičar kome treba svaki pravi 'vjetar u leđa', a ja samo nekakvo piskaralo koje škraba o muzikantima. Da, potcjenjujem se u ovoj prilici jer kompariram upravo to što mi je Krike govorio prije 20 godina s ovim fenomenalnim radom: trebaš znati kako se urliče, nije to ono samo onako kako misliš. Ajd' probaj uz riffove i akorde složiti urlikanje i uskladiti frekvenciju vokala u registrima. Aha. Mnogi misle da je to mačji kašalj. Ma daj, brus. To imaš ili nemaš. To ti je to. Ja nemam i zato sam odustao od blamiranja. Užasan sam pjevač, nisam niti za Vršačku underground scenu koja je opet posebna upravo zbog arhaičnosti i originalnosti izraza.

Ovaj beogradski bend je izuzetan jer ima sve to što nemaju laici i po tome se poznaju majstori zanata: u samo 7 i pol minuta su ispričali takvu priču o životnim i emotivnim sukobima, napravili su samo 3 strašne pjesme, po meni daleko bolje od svih patetika i Rollinsa i Stinga i Steely Dan i R.E.M. i Nirvane i The Beatles i The Rolling Stones i Sylviana i Husker Du i Springsteena i Van Morrissona i The Smiths i ne znam koga se uopće mogu sjetiti sve slušajući ovaj materijal. Tema je ljubav. Ona ljubav koja nestaje iz nas, one sfere između dvoje ljudi kada više ne mogu niti konverzirati zajedno, kada je čak i 'dobar dan' dovoljan razlog za početak svađe i samoubojstva u razgovoru. Smiješno, ali imam tipa na poslu koji cijeli dan prolazi po hodnicima i svima govori 'dobar dan, kako ste?'. Ja sam ga nazvao 'dobardan samoubojstvo'. I pitao me što to znači, pa sam mu objasnio preko pjesme "Najpogodnije mjesto" Buldožera, hahaha...

A zašto se bend zove Muerto Rico otkriva uvodni sample prve pjesme "Irony coast" koji sadržio dio refrena one poznate latino balade "Puerto Rico" koja romantično priziva ljubav i emocije, no kontra toga, lirika je puna optužbi oko razvrgnuća i nestanka jedne obitelji. "Shit katana gang" pršti frustracijama o razbijenim snovima, a ekstremno žestoka "Black medal of honor" o nemogućnosti postizanja uzajamnog kompromisa ('rekla si da ćeš se promijeniti/ rekla si da ću se ja promijeniti/ ne znam šta bi bilo gore...'). I na kraju ponovno sample 'ajajajajaja Puerto Rico'. Ćao ljubavi, fuck off!

Elem, momci praše riffove, nema solaža, a bome nema niti refrena. Sve je izbačeno kroz liriku natopljenu žučnim i mučnim emotivnim situacijama između dvoje ljudi kada ljubav vene i stvara se mržnja. Jaoj. Muke i tegobe. Onaj tko nije doživio ovakav brodolom, raskid dugogodišnje veze ili razvod braka teško da će pravilno ukapirati kompletan smisao ove poetike koja nimalno nije banalna i uistinu je treba slušati što to frontmen urliče i zašto je baš ovako urliče, skoro da poput mene odgovara 'dobardan samoubojstvo'.

Naslovi: 1.Irony coast, 2.Shit katana gang, 3.Black medal of honor

Ocjena (1-10): 10
Web: www.facebook.com/pages/Muerto-Rico/481999395268977

PONOR - Ovo je kraj (d.i.y., 2014)
[ Ponor - Ovo je kraj ]

Ponor - Ovo je kraj

Na nedavnom koncertu The Rodeo Idiot Engine (Močvara, 4.XI 2014.) bubnjar benda Jaded je imao majicu Ponor. Jaded mi nisu pretjerano dobro 'sjeli' jer ništa pod milim Bogom nisam razumio gitaristu što urliče, no ovdje s ovim materijalom Ponor se doima daleko konstruktivnijim i konkretnijim premda su im glazbene reference vrlo slične i s Jaded, a i s Lack Of Soul.

Ponor pjevaju na hrvatskom, dolaze iz Zagreba (krenuli su koncem 2011.), odradili su mnoge role u ranijim bendovima Senata Fox, Amok, Storms, Sentence, Gardens Of Hiroshima, produkcija je dosta čista (snimljeno u studiju Kut Sobe), a vokal je prilično razumljiv s opasnim tematikama o individualnim preokupacijama, zabludama, emotivno rastrganim frustracijama, morbidno-nihilističkim stavovima, antireligijskim porukama i defanzivnim floskulama ka općenitoj društveno-političkoj situaciji. Ne dotiču se socijalnog statusa, no može se iščitati bijes i nepovjerenje između redaka s jasnom negacijom prihvaćenih normi etike života koja ničemu dobrome ne vodi. Materijal je ranije, još 2013. objavljen kao d.i.y. izdanje, a u ljeto 2014. je izašao i na vinilu u suradnji s PDV Records, DHP AK47 i My Favourite Records.

Teški i vrlo opori zvuk gitarskih distorzija u skladno izabranim riffovima (skoro da i nema solaža) čini poneke momente ovog djelca od 25 i pol minuta vrlo intrigantnim s nabijenim basovima i kompleksnom ritmičkom strukturom izmjenjujući hardcore (i post-hardcore), black, stoner, punk i vrlo rijetko mathcore, ali ga se može pronaći. Pjesme su odreda koncizno režirane u različitim kombinacijama koje ne streme ka bezglavim galopima. Ima tu mnoštvo breakova i promijena kojima bend ističe vrlo zanimljive figure u relativno kratkim obrascima od cirka 3 minute (uvodna "Koja je tvoja cijena" iznosi 4.19) držeći se gradacija melodija i bogatih struktura pri čemu valja izdvojiti pjesmu "Zbog tebe, za tebe" koja ima šarm Fugazija u ovim današnjim vremenima. Možda bi Ian McKaye i ekipa ovako zvučali danas da su uspjeli zadržati snagu albuma "In On The Killtaker". S druge strane, najkraća "Tvoj bog" je vrlo agresivna u pjevanim dionicama izmijenjujući deathcore i mračne atmosferalije, dok je ostatak materijala raspršiv u svim pogledima. I to prilično fleksibilnim, originalno sročenim i komponiranim s intrigantnim uvodnicima, vrlo kratkim i jezgrovitim tekstovima, te posve razrađenim aranžmanima u kompleksnim varijantama. Paze na koegzistenciju zanimljivosti cijele kompozicije ne predavajući se klasičnom underground oportunizmu hardcoreaškog poimanja figure pjesme, već se vidljivo prepuštaju osobenim kreacijama, osobito u završnoj "Ovo je kraj" koja se iz urnebesnog mathcore galopa finišira u stoner/doom apokalipsi.

Odlično djelce!

Naslovi: 1.Koja je tvoja cijena, 2.Kao otrov, 3.Sve što znaš, 4.Zbog tebe, za tebe, 5.Tvoj bog, 6.Naš dan, 7.Ti pripadaš njima, 8.Ovo je kraj

Ocjena (1-10): 9
Web: www.ponor.net

UZEMLJENJE - Mehanizam (d.i.y., 2014)
[ Uzemljenje - Mehanizam ]

Uzemljenje - Mehanizam

Još jedan odličan d.i.y. album pristiže iz Beograda u obliku mračnog alternativnog rocka. Ne onog 'indie-rokića', već punokrvnog zvuka kontempliranog između gitarskih distorzija i atmosferičnijih dionica. Bend je između ostalog osnovan 2011. i do sada je zabilježio vrlo kuriozitetan nastup na gitarijadi u Zaječaru gdje je nastupio pred 20.000 ljudi!!! Postavu čine Dejan Milošević (gitara/vokal), Mladen Jovanov (bubanj), Ivan Pavlović (bas) i Dragoljub Milovanović (gitara), tekstovi su odlični, na srpskom, a vokal je 'clean' i vrlo osebujan.

U lirici prevladava vrlo velika doza osvještenog kriticizma sistema i jasnih poruka da ne valja vjerovati svemu što vidimo i čujemo poistovjećujući ovo cjelokupno društvo s lažima i prevarama veoma dobro razlikujući dobro od zla. Nije to nikakva 'glupa' mantra, već jasan apel u borbi za pravdu i istinu, a u principu, ako nekome padne na pamet da se ovaj bend pokušava komercijalno dodvoriti, barem u ovome stadiju, to je onda čista glupost. Možda će se kasnije pretvoriti u Van Gogh ili Prljavo kazalište, ali daleko je govoriti o tome. Reference koje bend proteže su vrlo teške sumorne stvarne slike života koji prolazi pored nas s nekim iznimno jakim porukama od pjesme do pjesme u kojima se zaista ima o čemu razmišljati na razini visoko inteligentnog rockera, pa i punkera koji se nije zaustavio na 1977. Ove pjesme su Bogom dane poruke nepravdi koja se dešava svakodnevno na ovim prostorima, uređene su u drugačijim rockerskim fikcijama od primjerice U2, Azre ili Radiohead, te daleko više duguju post-grunge, hard-rock, pa i počecima alternativnog metala tipa Faith No More kada je Mike Patton govorio o nekim vitalno značajnim stvarima u bogatom američkom društvu. Dejan Milošević svojim visokim hrapavijim vokalom progovara o svjetskoj nepravdi cijelog društvenog sistema na prilično univerzalan način, poetski dorečeno i jasno. Zrelo. Bez ikakvih predrasuda priča o mnogim glupostima ovog društva ('na ovoj grudi, tu nema srećnih ljudi, neko poludi, nekom se sudi/ na ovoj grudi, tu nema zdravih ljudi, srećan je ko se ne probudi', završna "Hvala na pažnji") i jasno daje ogromnu šamarčinu bezperspektivnosti života koji nas tek očekuje. Nekad bi komunisti ovakav bend ocjenili šundom koji će iskvariti mladež s takvim stavovima, no danas se nitko na to ne obazire što tamo neki rockeri pjevaju kad ih više nitko ne sluša osim nekih zatucanih tikvana. Poput mene koji uopće više nisu prijetnja sistemu. To se lako zatre sa šabanističkom medijskom propagandom: nauči djecu i nove naraštaje na cajke, oni neće razmišljati o sistemu, niti će ih zanimati, a one koji su kritičari, njima daj samo minorna sredstva da prežive ukoliko nisu u funkciji aparata. Tako to ide u svim društvenim modelima. Osviještena inteligencija je nebitan faktor, treba je degradirati i medijski ukloniti, ti prokleti rockeri, tu muziku treba istrijebiti s radio programa i samo puštati Freddy Mercuryija i The Beatles, ako hoće rock, a inače samo što zabavnije pjesme u kojima nema društvenog kriticizma, recimo Madonnu, Severinu, RHCP i Lady GaGu. Hahaha!

Ne. Rock je društveno osviješteni medij i zna se jako dobro kako rockeri misle. Poput filozofa i sociologa, danas rockeri više ne pjevaju patetične pjesme budeći na seksualnu revoluciju, već na misaoni proces osviještenja i budnice. U ovome društvu više nema empatije, nove generacije su katastrofalno programirane da ne znaju za ništa osim onoga što se od njih traži (doslovce su roboti), a Uzemljenje se između ostalog bori i protiv tog prokletog 'mehanizma' u kojeg smo svi mi uključeni, barem oni svijesni. Jasno je valjda svima, da ovo nije bend minornih stremljenja, već da imaju ogromnu lirsku potencijalnu kariku sveopće budnice koja zove na totalnu alarmantnost. Nekom mladom traktorašu iz okolice Zagreba je to jako teško za objasniti budući da ne zna niti za David Bowiea isto kao i drvosječi iz Guče ili opančaru iz Bosilegrada, čak niti prevarantskom bankaru iz Ljubljane. Njih ne zanima da slušaju takve pjesme. Oni čak i ne znaju što je to rock, pogotovo alternativni, totalno su promašeni ljudi, igrom slučaja ih je odgojio sistem u kojeg su oni uvjereni da je ispravan i stalno se trse da pokažu moć novca.

Domaća ex-Yu scena se dokazala s ovime sjajnim albumom da nije sve u novcima i jasno ih negira kao opće postojanje sredstava za preživljavanje ističući osnovni ljudski duh i njegovu potrebu ka zadovoljavanjima elementarnih egzistencijalnih potreba nečeg normalnog, običnog ljudskog života koji nažalost, nije moguć. Osim ako nisi poltron ili neki opako nafurani pripadnik neke političke stranke od kojih, barem koliko znam, svi pravi rockeri bježe kao vrag od tamjana ili vampir od češnjaka (belog luka, po srpski, isti đavo).



Ovdje je 9 odličnih pjesama u relativno umjerenim tempovima, posve su ozbiljne i bend se kao takvim prikazuje u globalnom smislu. Čak bih mogao primijietiti da je uvodna "Amnezija" nešto kao novi Black Sabbath, "Prvi komšija" poput Incubus, naslovna "Mehanizam" ima neke elemente Tool, "Jama" (nije na tekst Ivana Gorana Kovačića) je vrlo arhaična tema u laganijem hard-rock maniru ('ovaj je svet samo nečiji ružan san... molim te, više ne sanjaj'), "Ni po jada" je jako energična, a jedina laganica "Testament" s opravdanim lamentom podržava fikciju ništavila u vjeru ideje ('tamo gdje ja idem, smrt nemaju, dajem nadu onima koji ostaju'). Jel' to pretjerano? Nije. Sasvim je nadrealistično i uglavnom metaforički (ne)dokazano, ali treba vjerovati u nešto u ovome životu. U ispravnost svojih odluka. Po nekim kriterijima Uzemljenje su bend iznad klasičnog prosjeka običnog rock benda, daleko više šamanisti i vizionari, nego li neki traktoraši. U tome što rade su odlični i vode ovu baruštinu srednjestrujaškog rocka na pravi put.

Naslovi: 1.Amnezija, 2.Prvi komšija, 3.Mehanizam, 4.Jama, 5.Ni po jada, 6.Čovek treba da..., 7.Bogat siromah, 8.Testament, 9.Hvala na pažnji

Ocjena (1-10): 8
Web: www.uzemljenje.net

horvi // 27/11/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: 5.dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*