Osam godina čekanja za 7 pjesama je vrlo tromi kreativan proces, ha, reklo bi se uobičajen za nekog crnogorskog ili portugalskog doom/ drone autora (valjda znate da su Portugalci nakon Crnogoraca europski vicešampioni najpopularnije radne discipline lijenost), međutim, istina jest da ima i njih iz svekolike ex-Yu regije što marširaju tim tempom puževog klizišta. I to da se toliko čekalo na onaj poznati problem drugog albuma.
Jedna od vjerojatnosti jest da se za beogradski bend Uzemljenje zaboravilo. Evo, kada sam dobio materijal, negdje mi u pohabanoj sivoj tvari jedan još uvijek, na sreću aktivan dio stanice sugeriraše na ime što se tamo negdje na periferiji memorije urezalo u dijelićak brazde. Pisah ja i hvalih ga još tamo koncem davne 2014. u rubrici Demo/ d.i.y. izvođači: www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=20542 kada realiziraše taj odličan debi album "Mehanizam". I nakon toga se pogubiše, a što se potom dešavalo s njima, pojma nemam jer koliko god tisuća recenzija napisao i objavio na Terapiji, vjerujte, teško mi se uopće sjetiti čak i onih, meni najdražih albuma i izvođača, čak i bivših frendova i poznanika, a kamoli ne bi bendova što me opališe jednom na nekoliko dana ili sati preslušavanja.
No, ponovnim preslušavanjem debija sve se vraća ko' Fenix iz pepela, a ovaj krucijalni drugi odmah na prvu zvučnu degustaciju zadobio sve moje simpatije jer je ponovno rađen strateški socio-politički angažirano u revoltirano inteligentnom maniru s jasnim konstruktivnim kritikama ka sadašnjici iz više rakursa. Ovaj puta se alfa i omega Dejan Milošević (gitara, vokal) nimalo nije libio poetski između redaka naglasiti stare rasplamsale nacionalističke tenzije što ponovno prijete 'hiljade tela mi još treba da damo - tela u rat, dela u nepovrat' jer 'tri su greha ljudsko merilo - srebroljublje, zavist i neverstvo', 'proročanstvo se ostvarilo - na planetu zlo se vratilo' i 'novo raspeće spasiti nas neće'. Fabula je pronicljivi skup protestnih stihova uglavnom u rimama s ponekim začkoljicama za razglabanje i analize što li sve ne sakrivaju u podnožjima aluzija višesmislenosti ne otkrivajući striktan Dejanov stav 'za' ili 'protiv', konkretno rečeno, Vučićevu strategiju aktualnog priklanjanja Rusiji i stalnih ekonomsko-političkih koškanja, prije svega s Hrvatskom i BiH, te okolnim komšijama. Tu se autorski sjajno izvještio i usavršio da kaže sve što misli, a nije naštetio niti onome 'za', a niti onome 'protiv', te bi u tom aspektu mogao biti odličan bilateralni ambasador kojeg sugovornik sâm ponaosob valja odvagnuti i odmjeriti. I tu je glavna caka, fazon ovog kompletnog albuma, poprilično vizionarski urađenog s ambivalentnim konzekvencama: kako god da bude i što god da se desi, njegovi stihovi nepogrešivo potvrđuju jednu od te dvije opcije. Ili još poneku, a to niti Štulić u ono zlatno doba ex-Yu new-wavea nije uspio. Za Boru Čorbu, svojevremenog govornika generacije svi znamo na što je spao isprsivši se svojim neskrivenim patriotizmom.
Ovdje se sad može razvezati ogroman i dugačak diskurz, a tome i služi ovaj album. Dejan je van svake sumnje veliki patriot koji vidi da se živi loše, da ljudi sanjare, štave kožu sa dušom, nesrećom se hrane diveći se drugima, tjeraju inat, pa stvaraju da bi rušili, prali savijest pred ambisom pakla koji sija i mami, te se jasno poziva na velika demagoško-retorička načela nekih od velebno priznatih faca i autora rocka poput Dylana, U2, Morrisseya, RATM, System Of A Down, ne smetnimo s uma niti Damira Avdića, Dječaka iz vode, Dža ili Bu, stotine albuma Matej Krajnca... inteligentno sročenom poetikom u koju uključuje, eh, sad, pitanje je, da li i vlastiti subjektivni stav kada u pjesmi "Dno" zbori 'ja ne radim šta mi se kaže/ i ne vidim šta drugi u meni traže', a u "Iskon" odlazi u mizantropski paradoks 'ljudski je rod prirode greška'. Skočio je znatno od iznenađujućeg debija u oštre premise, uostalom, svijet i život su se odonda stubokom promijenili u svega tih pišljivih 8 godina sirotinjskog preživljavanja na ivici egzistencije za koju se mislio da ne može biti gore i lošije, te da uvijek dolazi nešto bolje, ma brus. Pa ipak, ima i još lošijeg što su nam fino pokazale prvo sve one pizdarije s izbjeglicama iz Sirije, Srednje Azije i Bliskog istoka, pa dvije pandemijske godine, a sad rat u Ukrajini čija je neizvjesnost glavna svjetska, točnije europska tema, tako srodna našem vrlom Balkanu u očekivanju tko zna kakvih poteza naših vladara na koje narod, a pogotovo individualac-umjetnik-rocker ne može utjecati, kako pokazaše historija, fučkalo se 1969. Richardu Nixonu što ga zbog rata u Vjetnamu napali dugokosi hippyici pjevajući o miru i ljubavi, nije čuo Hendrixove rafale, avionske granate i plač djece u dičnoj "Star spangled banner" himni na Woodstocku, Jimmy Carteru je koncem 70-ih bilo svejedno što je u Iranu svrgnut Šah Rezapahlavi i uspostavljena prva islamistička država otišavši iz modernog zapadnjačkog sistema u fundamentalizam čije je posljedice kasnije bilo teško anulirati sve dok ih nije pogodila ta presudna vizualna bombetina 11. 09. 2001., ma George H. W. Bush se nije obazirao na rat u Jugoslaviji u prvoj polovici 90-ih, nego je Bill Clinton poput histereze poslao eskadrilu na Srbiju spašavajući Kosovo od čega, da mi je samo znati? Sve su to pratili rockeri. Prvo obasuti milijunskim fanovima i tiražama ploča iskočivši kao veliki entitet koji može mijenjati svijet, a kako je vrijeme odmicalo, evo do današnjih dana, malo koga je baš briga što se dešava susjedu u dvorištu. Nestalo je emaptije na račun vodećeg svjetskog poroka, kako dobro kaže onaj gorespomenuti stih 'zavisti i srebroljublja'. Često sam spominjao Štulića, a i sada ću - standard je pokvario ljude, jedu govna i sanjare.
Lirski i prozaično sjajno konfigurirano kroz mnogo slojeva, dva-tri lica i naličja, ovih 7 pjesama je uistinu valjalo čekati: uvodna "Pulmologika" je doom-sludge/grunge umjerenog tempa taman ko' pančevački Brigand, čak je i Dejanov vokal blizak Veliboru Nikoliću u nekim srednjim registrima, ali ne treba očekivati onog najboljeg vokala u tom fahu - Bajsa iz Infra-Red, Kleimor i Subotex, hitoidna "Zar?" riffično ulazi u veću brzinu, jednu od dvije u uslovno rečeno trećoj jer ovdje nema puno šaltanja, sve se odvija u prvoj i drugoj, a četvrtu niti ne treba očekivati. Kompozicije su fokusirane na tim snažnim tekstualnim kritikama i Dejanovom svjetonazoru redajući dobro poznatu formu uvod-riff-stihovi-refren-solo u dovoljno razbarušenim aranžmanima iznad 4-5 minuta. Jedan od istinskih bisera je "Sunovrat", laganija antiratna i antirasistička tema s višeslojnim figurama počevši od zlokobnog vojničkog marša bubnjara Mladena Jovanova uronivši u nazubljeni post-grunge/sludge disonatni, kako na gitari tako i na vokalu uz izmjene laganih staccato dionica (drugi gitarist je Dragoljub Milovanović) konfigurirajući jednu od mogućih proročanski apokaliptičnih floskula 'mi želimo kraj' s makabričnim završetkom vojničkog koraka u stroju jednog voda (10-15-20 vojnika) što je, da li po vlastitom izboru, patriotskom uvjerenju ili nekim drugim bliskim načelima svijestan da ide direktno u smrt poput kamikaza.
Treća brzina je uključena u pet i pola minuta dugačkoj "Dno", uslovno rečeno grunge-stoner rokačini, te premda je najbrža, nije vrhunac, no zato je najdulja "Iskon" od 7 i pol minuta onaj dugo očekivani "Slaves and bulldozers" Soundgarden ili barem daleko popularnijeg "Rooster" Alice In Chains jer uz spomenuti 'ljudski je rod prirode greška' dolazi i 'crvljivi gnoj koji se postupno smeška' gdje je vokalno i melodično izvedena ponajbolja i najpamtljivija dionica što kad-tad mora, hoće ili neće postati veliki hit. Imaju na youtube još iz proljeća 2015. postavljen video zapis uživo s promotivne svirke u klubu Akademija 28, vrijedi ga pogledati i poslušati...
Pjesma je vrh albuma i po meni jedan od najupečatljivijih hitova godine za kojeg sam siguran da ga komercijalne radio stanice neće vrtjeti jer, zna se, ne govori o šarenim parafrazama koještavih bedastoća sa slatkim nogicama i glasićima. Barem za sada. Držim fige da im se pjesma zavrti kod nekih hrabrijih radio urednika kako bi došla do manje vaspitanog pučanstva, a nije tu bitan rock kao ishodište, nego i cjelokupan svjetonazor. Ovdje su još dvije odlične pjesme "Anoniman kraj" u srednjem stoner-grunge tempu, ha-ha-ha, kladio bih se da ovakvu stvarčinu napravi Bajaga ili Gibonni, odma bi bila hit ovih prostora 'u beloj košulji se ne prepoznajem', a o Van Gogh ne treba niti govoriti, te naslovna "Bestrag", najmračniji Lost Paradise komad prije nego što su prešli na Depeche Mode furku. Bistra je laž bez iole trunja, ružni i lepi, ateisti i vernici, proklet da je ko god sumnja, novo začeće, ni embrio neće, novo raspeće spasiti nas neće...
Ima ovakvih albuma sa svjetske scene na engleskom jeziku, a da je ovaj na engleskom, trifrtalja auditorija uopće ne bi shvatili o čemu govori jer prečesto se komplementira taj sindrom 'slušam muziku'. Ovo je i muzika, ali ponajprije tekst. Da se sluša samo mjuza, ko' što mnogi prakticiraju, onda uopće ne bi bilo važno što Dejan zbori. I onda ovo ne bi imalo nikakvog umjetničkog smisla, nego onog partikularnog, zabavnog. Ovo je ono što veliki srpski alternativni rock album i treba biti u ovome trenutku 2022. godine. Najbolji.