ABSORTICK - Waiting For Tomorrow (d.i.y., 2014) Karlovački bend startao je kao kvartet s radom 2010., svirao po lokalnim kafićima, kasnije i na nekim bajkerijadama i festivalima (karlovački Dani piva, Rujanfest, Hermetika, RockKorana Fest...) i onda krenuo snimati svoj prvi studijski materijal. Nakon što je snimljen napustio ih je gitarist Krešimir Ćurić, a zamijenio ga je Marko Križanić. Također su uzeli još jednog novog člana, Karla Bonetića (klavijature, samplovi), tako da su danas peterac.

Ovaj debitantski produljeni EP (34 minute) snimila je originalna postava od koje jezgro čine Borna Biondić (vokal, gitara), Gabriel Janković (bas, prateći vokal) i Dino Petrina (bubnjevi), a najkraće rečeno, trude se svirati metalcore koji, uzgred rečeno, uživo zvuči puno, puno bolje. Gledao sam ih na promociji Sziget Festa 2014. u zagrebačkom Hard Placeu gdje su odvalili do daske, pa sam stoga sasvim opravdano očekivao i urnebes na ovome studijskom snimku. Ali ne. Ništa od toga. Pjesme su im veoma spore i trome, letargične i manjka im potrebite energije i žustrine. Očito je da se u studiju nisu snašli i nisu prenijeli onaj moćan elan kojeg imaju na pozornici. Da ih nisam gledao, ovaj materijal čak ne bih mogao niti doživjeti kao metalcore već neki vrlo tromi oblik podgrijavanja za groove naboje s pop melodijama. Vokali su posve čisti i odgovaraju grungerskoj interpretaciji razmahujući se senzibilnošću Mike Pattona s osjetnom dozom elegičnog mračnjaštva, te od metalskih growlova nemaju gotovo ništa, ali to niti ne smeta. Ritam sekcija na kojoj se drži sva infrastruktura varira od blagih blastbeatova u uvodnoj i ponajboljoj "Waiting for tomorrow" koja je u principu vrlo tromog sadržaja s funk duplanjima ritmova (vrlo blisko nalik Gang Of Four, Primus, FNM, RHCP) i uglavnom na toj tehničkoj spregi im leži čitav kostur tempova koji je povremeno obogaćen s ponekom zgodnom solažom, te ambijentalnim i psycho dionicama, kao i pratećim glasovima s finim prozračnim arijama. S vremena na vrijeme se defiliraju i elektronski motivi, sintetičke orkestracije u uvodnicima ili finišima pjesama, ali ta ritmička sprega puna breakova postaje već zamorna nakon druge-treće pjesme jer se neprestano vrti oko vrlo sličnih funk okosnica na koje se tehniciraju paralelni riffovi. Tek malo energičnijeg rešetanja dobije se u "Revolution" i "Face your enemy", no ona silina koju imaju na živim nastupima ovdje je posve neprepoznatljiva. Sveskupa nalikuje tek kao blijeda predloška Faith No More iz vremena "The Real Thing" albuma, a to je za današnje pojmove metalcorea prošlo svršeno vrijeme.

Naslovi: 1.Waiting for tomorrow, 2.Prey, 3.Can you, 4.Revolution, 5.Face your enemy, 6.Final fall

Ocjena (1-10): 6
www.facebook.com/Absortick

BERLUSCONI - Berlusconi EP (d.i.y., 2014) Evo jedan istinski pravi dokaz da hrvatska scena ima iznimne 'demo/d.i.y.' adute kojima bi se trebalo pokloniti ničice do poda i plasirati ih tamo gdje im je i mjesto - na najveće spektakle rocka koje imamo. Ovo je bend našeg nekadašnjeg kolege-suradnika Vinka Kubice koji je prestao za terapiju pisati prije 5-6 godina posvetivši se pametnijim stvarima u životu (neko vrijeme piše za kultivator.hr), ali od mjuze nikad nije odustao, a vjerojatno niti neće.

Pribojavao sam se kad mi je poslao materijal. Mislio sam, pa nije dođavola upao u neku monotonu americanu, klišeizirani indie-rock, dream-pop ili nešto slično od čega mi više ne može zavibrirati niti jedan mišić na tijelu, ali ne. Nije da hvalim ko' cigo konja svoga na sav glas našeg bivšeg kolegu, ali Vinko je napravio JEBENO dobar materijal. Prljav, rockerski, energičan, moderan, plesan, psihodeličan, inteligentan...

Samo s jednim suradnikom (Nenad Milošević - bas i gitara) ušetao je u prostranstva najmodernijeg kraut-rocka koji još uvijek živi u 21. stoljeću (poslušajte njemački bend Camera), uključio jako dobro šminkerski odvaganu i programiranu ritam mašinu koja baš zvuči kao ritam mašina a ne simulacija živih bubnjeva, bez syntha i elektronike (!) i praktički bez striktno naglašenih basova stvorio jedan od najintrigantnijih glazbenih poduhvata naše male scene na veličanstveni način. Oboružan s iznimnim skladateljskim umijećem kako prave dinamične moderne rock kompozicije trebaju izgledati, Vinko je priuštio, usuđujem se reći, avangardu kućne produkcije. Nebitno je što ona dolazi iz Našica, ali ovakav zvuk se dobiva i iz Londona, New Yorka, L.A., Berlina i Tokya. Vinko razmišlja i stvara na svjetski način, to nema nikakve sumnje. To je ovdje apsolutno dokazano. Da vam ovo netko pusti i kaže da je najnoviji bend iz recimo branše NME krugova kojeg će kritika progurati u zvijezde, vjerojatno bi ste se složili otprve.

Ovdje je prije svega došao konačno na vidjelo njegov veliki gitaristički talent budući da vokala gotovo i da nema, te sjajan osjećaj za dinamiku, sklad i melodijsko šaranje svime i svačime. Jako odmjereno i jako edukativno, a moram primijetiti i s komercijalnim atributima, ali, samo da nemamo tako sjebanu publiku koja ne vjeruje svome prvome sugovorniku da je najbolji u nečemu jer nas ima tako jako malo. I kao, svi su genijalci zbog nečega. A ovaj momak jest uistinu genije na žicama. Vjerujte mi, ovako dobru i kvalitetnu gitarsku svirku kod nas rijetko čujem. Imaju Vinko i Nenad specifičan stil koji je treća-četvrta generacija naraštaja Roberta Frippa, odnosno Frippovih učenika, djece, a evo sad i unuka koji su učili zanat od Frippovih sljedbenika u drugom-trećem koljenu.

Naravno, oni se ama baš ograđuju od riffova, doduše ima jedna pjesma gdje su ih naglasili u kontekstu, ali to je manje važno. Njihov stil jest alternativan i poseban, a ako ima netko uopće osim Hendrixa i Frippa s kojime se mogu barem približno poistovjetiti su oni hiperaktivni čudaci iz kraut-rock bendova, zatim Sonic Youth, The Pop Group, Trobecove Krušne Peći i poneki indie-rock bend koji je imao iznimno kvalitetnog gitaristu, a ja se takvih baš i ne sjećam u zadnjih 25 godina jer svi samo šibaju riffove pokušavajući napraviti 'komercijalnu, a alternativnu' rock pjesmu nakon Nirvane.

Vinko i Nenad, odnosno Berlusconi svirku prezentiraju kroz unakrsno povezana staccata s okusom psihodelije, izbjegavaju legata i čitav spektar standardnih manira, te se u recimo drugoj pjesmi "I should buy a boat" osjećaju elementi math-rock tehnike s poduplavanim arpeggima, a takav zanat kod nas osim Mihaela i Franca (Peach Pit) rijetko koji indie bend uspjeva realizirati na pristojnom nivou. Kako nemaju vokala, dvije kompozicije su napravili sa spoken-word samplovima: šaputavi ženski glas na ruskom u uvodniku uvjetno rečeno laganije, ajde, umjerene "Roadside picnic" koja u nekim intervalima skladno ušeta u noise distorzije i rasplesana "Manta vs. Capri" s muškim samplovima na njemačkom jeziku. Tu su ritam mašinu figurirali kroz EBM tempo, a svirku urnebesno provukli s prozračnom psihodeličnom stilizacijom, laganim elementima funka, brojnim echo/delay efektima kojima dobivaju na dubini, te svakako ne treba zaboraviti da kako god ovo zvučalo eksperimentalno s miomirisom čvrstog i energičnog shoegaza, u niti jednom trenutku ne skreću s melodije niti se ne bakću oko dekompozicijskih struktura.

Po meni najprimamljivija je uvodna "It really tide the rooms together" koja im je bila, ako se ne varam prva stvar koju su okačili na svoju bandcamp stranicu još 2013. s prijatnim shoegaze ukusom, post-rock dramatikom, ali i nadasve prekrasnom melodijom koja zajedno s plesnim tempom jednostavno diže adrenalin ne samo provjerenim starim alternativcima odraslim na MBV, već i klincima. Plesni ritam + strasna melodija = idealna formula Berlusconija.

Od svih ovih 5 pjesama najviše odskače posljednja "Ti sretnici". Ne samo jer je jedina pjevana s dosta tankim glasićem u kome se osjeti punkersko-rockerski stav, već zato jer je jedina sastavljena od legata i riffova u kombinaciji kraut-rocka Neu! i punka, te ima komercijalni štimung melodija Ramonesa i Repetitora. Treba primijetiti da su vokal takav kakav jeste (tekst je na hrvatskom) vrlo uspješno utopili u bogatu infrastrukturu potisnuvši ga u pozadinu, dodavši mu halove i poigravši se reverb efektima.

Sjajno! Jedan od zasigurno top-3 ovogodišnjih demo/d.i.y. izdanja.

Naslovi: 1.It really tide the rooms together, 2.I should buy a boat, 3.Roadside picnic, 4.Manta vs. Capri, 5.Ti sretnici

Ocjena (1-10): 9
berlusconimusic.bandcamp.com

CLAYMORE - Demo (d.i.y., 2014) Power metal bend Claymore iz Lazarevca zbog kojih su Bajs i Dax isto ime promijenili u Kleimor osnovan je još 1994. i imali su vrlo spori razvoj. Prvi album "The First Dawn Of Sorrow" objavili su tek 2003. za srpski One Records, a na drugi "Lament Of Victory" su čekali narednih deset godina (izdavač je bio SoundAge Production). Nedavno su i ovi Lazarevčani odlučili mijenjati naziv benda predloživši fanovima 5 opcija u kojima stoji i Claymore izjavivši 'što god izabrali mi ćemo ipak odlučiti o tome'.

Enivej, s ovime demo materijalom mogli su komotno poremetiti kardiogram nekadašnjih rock kritičara magazina Džuboks koji uglavnom odreda nisu voljeli ni simpatizirali metal niti pod razno vječito tražeći neki art u svemu tome. Nije riječ o glazbi koju također nisu pretjerano gotivili, već o tekstovima (na engleskom) koji su epski i glorificiraju borbe iz arhaičnih vremena, bogove kaosa, mračnu vječnost, odlučnost da se protiv neprijatelja treba boriti poput lavova (pompozna "We fight like lions"), pa su tu još kojekakvi zmajevi u priči i tako to (primjerice umjerena "Silent guardians"). Odnosno, priča je sasvim solidna u okvirima žanra poput bajke za djecu, doduše prilično i naivna, a uostalom danas ima jako puno crtića i filmova za klince na slične teme i nitko se zbog toga pretjerano ne uzbuđuje jer se radi o čistoj zabavi.

Tako i Claymore simpatično šeta kroz epske metal stereotipove koji se, slobodno tvrdim nikako ne bi dopali eliti Džuboksa, ali ja bih se osvrnuo na jednu sasvim drugu stranu - glazbu. Tekstovi su takvi kakvi jesu u okvirima mitoloških bajki i fikcija metaforički ih prenosivši na stvarnost, odnosno, tko god da jest tekstopisac ima mašte, no glazba je vrlo mlohava u gomilu brojeva. Power metal uostalom rijetko daje žešće izlete i stalno balansira između komercijale, popa, slatkosti i melodičnog deatha kome se vrlo rijetko približi, no imaju puno zajedničkih poveznica u nekim slučajevima. Evo primjerice baš sam u isto vrijeme slušao najnoviji album Arch Enemy ("War Eternal") koji je melodic death, a razlike i sličnosti su vrlo bliske. Claymore nema energiju, no ima melodije i tu jednostavnu aranžmansku crtu. Vokali Željka Jovanovića (tako im barem stoji na FB stranici) i Dejane Betsa su neuvjerljivi, clean, neuživljeni i lebde pravocrtno po melodičnim arijama koje su odreda jednake, klišeizirane i šablonske isto kao i sama glazba.

Pokušali su to lijepo i šminkerski adaptirati kroz synth uvodnik prve "Heldenhammer" (klavijaturist Lord Leviathan) insinuirajući orkestracije i gorde zborske arije pomiješane s vodećim Dejaninim prenježnim vokalom, malo galopa, pa mekšim dionicama i opet synthovima, no sve se svodi na očito pretjeranu furku Nightwish u koju se uključuje i Željko na vokalu ispuštavši poneki mračniji duel. "Gods of chaos" ima solidan početan riff (gitarist je Vlad Invictus, ranije i glavni vokal) i tu se upravo otkriva da je gitara najvrednije bogatstvo benda, dok su refreni i klasičan 'pop' koncept strahovito predvidljivi. Linearni. I tako kroz sav ovaj materijal koji se jedino razlikuje po umješnosti gitariste dok je ritam sekcija (Bal-Gorgoth - bas i Alex Cane - bubnjevi) otprilike ista kao i u tisućama sličnih bendova. Tu je samo da prati riffove, ponekad odu u blastbeatove, a to je strahovito dosadno za slušati. "The everchosen" daje nešto žešći Dajanin vokal, čak i zavrišti u jednoj dionici, Invictus zašiba i jednu dulju catchy solažu, pojavljuju se i gordo-pompozni muški prateći vokali koji bi htjeli pokucati na vrata male škole za operu, ali sumnjam da bi prošli na audiciji jer kao i vodeći vokali nisu uvjerljivi. Napuhani su. "Ironhide" je jedan od najžešćih komada u rangu ranog NWOTBHM (otprilike Judas Priest) i tu se stvari okreću na sasvim prosječnu klasiku, barem u našim balkanskim okvirima jer skladbu spašavaju paralelne melodije gitare i Dejaninih arija. Odmak od standarda pružaju u laganoj "Into the courts of chaos" (obrada Manilla Road), ali kako god, muški vokali mada su dvojaki, prenježni su, nemaju niti najmanje heavy grubosti i daleko bolje bi sjeli u neki pop i šlagere nalik na Tom Jonesa.

Sve skupa kad se zbroji, ovdje ima tek poneki zgodan trenutak, dobrih riffova, ali kompletno gledajući i melodije i formati su toliko standardni da po ničemu ne odskaču od prosječnosti u kojoj se posve gube. Nema snage i nema žara borbe o kojoj zbore.

naslovi: 1.Heldenhammer, 2.Gods of chaos, 3.The everchosen, 4.Ironhide, 5.Night eternal, 6.Silent guardians, 7.We fight like lions, 8.Into the courts of chaos (Manilla Road cover)

ocjena (1-10): 5
www.facebook.com/claymore.serbia

diskografija:
The First Dawn Of Sorrow (2003)
Lament Of Victory (2013)
Demo (2014)

IZGUBLJENI U PRIJEVODU - Jiggy/ Live at Klub (d.i.y., 2014) Evo jednog pravog klasičnog demo materijala otprilike onakvog kakav su nekad prije kompjuterske i internet epohe radili svi bendovi snimajući se na audio-kasete direktno iz tonskog pulta ili daleko češće i bez njega, na probi ili na koncertu. Bilo je dovoljno stisnuti 'rec' na kasetofonu, pa nek' ispadne šta bude. I ti snimci su bili raritetni: originalna kaseta se presnimavala i dijelila frendovima i zainteresiranim promoterima, ponekim izdavačima koji u pravilu nikada nisu preslušavali materijale pa makar ih je bend ponekad snimio i u studiju, a svaka naredna kopija je tonski bila lošija od originala, pa kada ste dobili desetu, pedesetu ili stotu presnimku, k tome još na kaseti 'normalki' često niste mogli niti razabrati što to bend ustvari svira.

Dakako, ovdje se ne radi o tako katastrofalno lošim lo-fi snimcima. Vrijeme je drugačije, digitalno, zapis je sasvim solidan (prostoran), no ovdje je riječ o unikatnom materijalu kojeg u ovakvom formatu kakav sam dobio nigdje, barem za sada nećete naći. Na ovome cd-u se uz snimke dva koncerta nalazi još i brdo živih video zapisa od kojih su mnogi postavljeni na youtube, ali kompletno gledajući, ovaj demo u ovakvom obliku je za sada samo jedan i nalazi se upravo kod mene. Možda će jednog dana predstavljati malo bogatstvo. Tko zna...

Bend je startao sasvim slučajno tokom 2011. kada je Zoran Kamčev (Turobni Moyer) nakon duljeg vremena ponovno okupio neke stare drugare s kojima je ranije svirao i onako, čisto iz vlastitog gušta su počeli sviruckati blues obrade koje su s vremenom počeli prevoditi na hrvatski jezik. Prvi nastup su održali na Blues Challengeu 2011. kada ih je Siro (s terapije, of kors) totalno pomeo da bi bilo najbolje da se više uopće ne pojavljuju na pozornicama jer su iritantniji od Zabranjenog pušenja, ali tada su stvari sasvim drugačije funkcionirale. Danas, to jest na ovim snimcima Izgubljeni U Prijevodu se prikazuju kao čvrsti blues-rock bend koji katkad odšeta i u hard-punk distorzije izmjenjujući vokalne role gitarista Kamče i Zorana Jelakovića - Kikija koji su vrlo slični s time da Kamčo ima daleko dublji, mračniji, režaviji i hrapaviji glas. Ritam sekciju čine Berislav Perković - Bero (bas, novi član i Turobnog Moyera) i Predrag Dragojević (bubnjevi), a specifikum njihove glazbe je usna harmonika Tom Oštrića koja daje starinski delta-blues štimung. Tom se također povremeno uključuje u vokale.

Kroz oba ova koncertna zapisa ("Live at Klub" iznosi skoro sat i pol) redaju se osim standardnih blues fraza mnoštvo sjajnih gitarskih staccata i solaža unakrsno isprepletenih s usnom harmonikom, te se može uočiti i nekih kompleksnijih aranžmana poput "Sva ljubav svijeta" ("All youl love/ I miss loving", Otis Rush), a prepoznaje se i cijeli niz klasika poput "Need your love so bad/ Tvoja ljubav" (Mertis John Jr), "Olujni ponedjeljak/ Call it stormy monday" (T-Bone Walker), "Nevolja nikad ne dolazi sama/ Double trouble" (Otis Rush), veselice "Mistery train/ Tajanstveni vlak" (Junior Parker/ Sam Philips), "Pijem puno i sve više/ Malted milk" (Robert Johnson) i još puno toga, elem sve su one dobile prijevodima na hrvatski jezik boemsko-rockerski štimung upravo zbog grubo-prgavih, sirovih vokalista okorijelih od maligana i nikotina. Neki glazbeni performansi pjesama pokazuju one odlike najranijih The Beatles i The Rolling Stones ("Razmisli dvaput/ Think twice before you go", John Lee Hooker/ Al Smith, "Ne laži/ Don't you lie to me", Tampa Red), a pronađe se i klasičnog 'moody' šliha Eric Claptona ("Čarolija/ The thrill is gone", Roy Hawkins/ Rick Darnell).

Ovdje imaju i jednu autorsku "Izgubljen" koja se jednostavno 'utopila' između svih ovih obrada, ali oni inače na repertoaru imaju još nekih deset autorskih koje ovom prilikom nisu zabilježene. Dakako, najveće oduševljenje od svih obrada izaziva "Glasine/ La grange" (ZZ Top) sa zabavnim prijevodom i nezaobilazna erotizirana "Bum bum/ Boom boom" (John Lee Hooker) koja je prevedena na kajkavski!!!

Bez obzira što je sve ovo standardni blues stil s ponekim odmakom u rock ili hard, bend se pokazuje kao svoj na svome. Idealno plivaju u riffovima, tempovima, solažama i improvizacijama, a ti grubi vokali, kako za koga, daju poseban štimung da čak i onda kada je tema optimističnija i vedrija djeluje vrlo tmurno i depresivno, katkad i olovno teško.

Naslovi "Jiggy": 1.Bum bum, 2.Čarolija, 3.Glasine, 4.Križanje, 5.Ono što nikad imao nisi, 6.Otkad si uz mene, 7.Tajanstveni vlak

"Live at Klub": 1.Boli me jako, 2.Bum bum, 3.Čarolija, 4.Glasine, 5.Izgubljen, 6.Ljubavnica, 7.Ne laži, 8.Nema me doma, 9.Nevolja nikad ne dolazi sama, 10.Olujni ponedjeljak, 11.Otkad si uz mene, 12.Pomozi, 13.Posljednja molitva, 14.PPISV, 15.Progonjen vlastitom sjenom, 16.Razmisli dvaput, 17.Stari put, 18.Sva ljubav svijeta, 19.Tajanstveni vlak, 20.Tvoja ljubav

Ocjena (1-10): 6
www.facebook.com/IzgubljeniUPrijevodu

LIFE IN PERIL - Wings Of Perdition (d.i.y., 2014) Varaždin je u posljednjih 5-6 sezona, počevši od prerano utrnulih Voodoo Lizards preko Vlaste Popić i ultimativnih zvijezda Cold Snap ponovno pronašao sjaj kreativnosti kakvog je imao tokom 90-ih (Krankenhaus, Trauma), a zahvaljujući ogromnom uspjehu Jana Kerekeša i Snapovaca probudio i dobar dio lokalne scene na ekstremniji izraz. Life In Peril su mladi peterac koji još nije niti ponudio skoro nikakvu biografiju o sebi, ali su zato napravili vraški moćan i energičan debi album.

Na tragovima Biohazarda, metalcorea, ponešto groove naboja, nu-metala i djenta našibali su 7 pjesama na engleskom jeziku koje vrišti frenetično-bijesni frontmen Goran Bistović povremeno poduplan pratećim vokalima i sitnim efektima. Rad ritam sekcije Nikola Pavlec (bas) i Denis Bionić (bubnjevi) je besprijekoran, matematički koncizan 'u dlaku', obasipa šusevima i silinom, te je s tehničke strane iznimno kvalitetno snimljen. Čak ponekad zazvuči kao da su barem pedale djelo programiranih ritmova. Opako moćno. Gitare Lovre Habeka i Nine Huzjaka su kompaktne,odvojene i rijetko se nailaze u paralelnim riffovima. Imaju nekih sjajnih trenutaka 'podizačica' temperature, ali i kraćih intervala 'spuštanja' tenzija s kompleksnijim zahvatima (pjesma "Churchburner"), ukusno odmjerene breakove, te recimo poput uvodne "Never a sheep, alway a wolf" i disonantnih detalja.

Pjesme su nabijene tempovima i potencijalnom energijom, osobito "Bones may break" s miomirisom groove elemenata i ultrabrza "Oblivion" u klasičnom hardcore maniru kome su pridodali efekte i ponešto psihodeličnih detalja. Sve to štima i katkad može zavarati da su momci barem predgrupa svjetskim zvijezdama metalcorea, međutim uočava se jednostrani oblik pjesama i kompozitorski predvidljiv šablon: krenu energično i obavezno uključe 'nježniji', rasplinutiji aranžman u drugom dijelu. To zgodno štima u 2-3 pjesme, ali baš skoro u svima djeluje pretjerano isforsirano i predvidljivo, pa čak i zamorno. Ideja i snage imaju. Za sada je kao početak vrlo obećavajući i na našoj sceni je krasan primjer modernog metal-hardcorea koji ne kaska mnogo za svojim idolima. Još kad će skladati kompleksnije, zahtjevnije i tehnički primamljivije pjesme biti će puno bolje.

Naslovi: 1.Never a sheep, alway a wolf, 2.Bones may break, 3.Oblivion, 4.Demise, 5.Doombringer, 6.Churchburner, 7.Strive

Ocjena (1-10): 7
www.facebook.com/lifeinperil?fref=ts

SYNTHETIC SCAR - Dark Reflections (d.i.y., 2014) Nekad četverac, a sad trojac iz Novog Zagreba samo je biološki vezan uz svoju sredinu. Oni prije svega samo žive lokalno, no misle i djeluju globalno. Da su američki, britanski ili barem zapadnoeuropski/ skandinavski bend već bi vjerojatno imali koju stoticu tisućaka prodanih albuma, a možda i više, te bi neprekidno išli na turneje i ubirali jako dobre pare ne hajući mnogo za budućnost. Ukapirala bi ih neka moćnija etiketa i s njima napravila pravi posao jer oni imaju strašan komercijalni potencijal.

Uočavala se ta 'pop' crta na sjajnom d.i.y. debiju "Single Casuality" iz 2012., a ona je ovdje eruptirala u bogatu stilsko-žanrovsku smjesu s kojom su si zacementirali sjajne pozicije na veoma dugo razdoblje. Ovdje su nanizali cijeli serijal različitih pjesama u kojima povezuju pop melodije i neke od kurentnih trendova s osnovnim nu-metal izrazom, pa tako počevši od uvodne elektronike "Into atebrin" koja bi recimo odgovarala modernim EBM-industrial izvođačima od Nine Inch Nails do Combichrist prelaze u klasičan nu-metal "Beneath me" isprekidan ambijentalijama i elektronikom na pragovima IDM-a, da bi u "Amorphus" lelujavom synth melodijom nalik na francuske šansone i žestokim riffovima napravili neobičan spoj gothica i mekšeg hardcore/metalcorea. Nisu zaobišli niti groove tretmane u ljepotici "Erase me" koji su u najvećoj mjeri sakriveni iza suptilnog gothic-rocka oivičenog sintetičkim orkestracijama i sampliranim nijemim vokalima stvorivši jedan od potencijalno velikih hitova koji će se moći reproducirati i za 10-20-30 godina. Ništa neće izgubiti na uvjerljivosti jer je pjesma iskrena. U ozbiljnu melodramatičnu patetiku album ulazi preko emotivne "So damned" koja je osim senzibilnog Filipovog vokala isprepletena i đavoljim growl upadicama, te primamljivim vokodiranim 'fancy' glasovima. Još jedan potencijalni hit i što je najbitnije, tempo je umjeren, a melodija strašno radiofonična.

Ne može se zaobići činjenica da je laganica "The sickness" povezana sa "Solar flares" kombinacijom elektronskih tretmana i piano melodija, te dinamičke potke sasvim neuobičajeni izlet u spoj doom-popa, indietronice, psihodelije, pa čak i big-beata u nekim detaljima, ali niti spoznaja da s ove dvije prilično kompleksne i zahtjevne pjesme album pada u monotoniju.

Čvršći riffovi se vraćaju u "Surrender" s vrlo dobrim hitoidnim refrenom, no kad se očekuje da će konačno prebaciti u veću brzinu, ponovno dočeka iznenađenje - "Belong 2 me" je u umjerenom, pa čak i skoro slow-down tempu gdje ponovno elektronika i piano melodije igraju veliku ulogu, dok su "Tear me open" i baladična "Forsaken" prepoznatljive stilizacije benda. Iznenađenje pristiže u "Freedom" s dubstep ritmovima i disonantno otpjevanim melodijama, dok na završnici dolazi gothic komad "Awakening" i gotovo elektronska "Hollow".

Znam da ljudi ne vole kad im se pojašnjava kakva je koja pjesma i bla, bla, bla, ali zaista sam ovo morao ovako napisati jer cijeli album nosi vrlo tmurna emotivna priča o nesporazumu između dvoje ljubavnika čija je veza ugušena u obostranim neskladima. Tonalitet osim nekih pronicljivo pikantnih detalja nije nimalo osvetnički, dapače, patnički je prikazujući ljubav s one strane kada se pretvara u košmar koji je nagomilan s još mnoštvo sporadičnih premisa. Akteri o kojima je riječ su obostrano povrijeđeni; ovo je intiman album kojeg bi fanovi da ih ima u milijunskom broju znali tumačiti, svatko ponaosob uživljavajući se u zadane role poput primjerice kultnog filma "Casablanca". Album je veoma romantičan s pesimističkim završetkom, prava je melodrama s radnjom koja je umješno adaptirana kroz mnoštvo žanrovskih poveznica. Ima bogatu priču za slušanje i intimno razmatranje stvarnih činjenica koje se svakome događaju reflektirajući mržnju, pakost i zavist, a često i osvetnički žar.

No, Synthetic Scar nikome ne zakucavaju glavom o pod. Oni dostojanstveno vode kroz koncept pojebanih emocija ostvarivši ovom prilikom nekoliko zaista vrsnih hitova. Nisu buntovnici i osvetnici, grade se od banalizacija i još uvijek traže svoj adekvatan izraz mada se on nazire. Evo, ja to vidim ovako: stvaraju novi romantizam u metalu mada je ovaj album puno mekši i daleko više pop od debija. Imaju nešto od Ultravoxa kada su s glam rocka i punka prelazili na nešto sasvim novo. Uostalom, zbog Ultravoxa je 1978. skovan termin new-wave, a 1980. i new-romantics. Synthetic Scar su jako bliski tome smekšavši metal onoliko koliko su Ultravox smekšali punk. Zato tvrdim da se ovim momcima smiješi uz pravu propagandu i potporu jedna jako izgledna svjetska karijera kad bi na koncertima izvodili sva ova elektronska čudesa koja imaju na albumu. Svirati pjesme samo s gitarom, basom i bubnjevima, te sitnom potporom matrice nije dovoljno. Ovo se mora u kompletu izvoditi upravo ovako kako su to ovi sjajni i kreativni momci napravili. Nikako drugačije, tada sve ovo gubi smisao.

Naslovi: 1.Into atebrin, 2.Beneath me, 3.Amorphus, 4.Erase me, 5.So damned, 6.The sickness, 7.Solar flares, 8.Surrender, 9.Belong 2 me, 10.Tear me open, 11.Forsaken, 12.Freedom, 13.Awakening, 14.Hollow

Ocjena (1-10): 9
www.syntheticscar.com

Diskografija:
Single Casuality (2012)
Dark Reflections (2014)

horvi // 27/06/2014