Angažirani zagrebački hardcore bend kojeg sam skoro pa smetnuo s uma ovih dana je objavio drugi album. Prije nešto više od 3 godine sam pisao o njima u rubrici 'Demo/ d.i.y. izvođači 2014, 5.dio' http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=20542 pohvalivši im debi "Ovo je kraj" koji je tiskan i na vinilu, a ovaj će se također pronaći kao opipljivi LP negdje početkom 2018. Podsjetiti ću, krenuli su koncem 2011., odradili su mnoge role u ranijim bendovima Senata Fox, Amok, Storms, Sentence, Gardens Of Hiroshima, a momentalno su u postavi Lana, Dinko, Slobić i Ivan. Ovo izdanje pokazuje laganiji odmak od prvijenca, no ne i drastičan kombinirajući etiku punka s metalom, ali to nikako ne znači da su u nekim ciljanim thrash ili metalcore opservacijama. Prije svega su hardcore s obilatim energičnim elanom koji zavisi od pjesme do pjesme, odnosno o gitarističkim baražama koje podjednako zagovaraju i punk i metal, a o tome se redovito vode rasprave kada prestaje gitaristički punk i počinje metal. Jasno kao suza, ovi momci i djevojka na žicama i palicama znaju te točne finese u kojima nema ničega previše da bi zaglušilo osnovni sirovi potencijal snage, ali dakako, nema niti premalo da bi bilo bljedunjavo kočoperenje protkano, hm, uvjetno rečeno, kompleksnim varijacijama kakve vole neki naši progresivniji bendovi ovakvog kova što zna uništiti tkanje, pogotovo kad se s ovakvom kombinacijom upuste u komercijalnije strukture nerijetko odšetavši u alternativni/ nu-metal, ska, folk i tako redom.



Ne. Ovdje je stilska zvučna konfiguracija posve čista: čvrsti riffovi, iskrzane sekvence, mnogo promjena tempova s puno bubnjarskog rada, ali imaju i ponekih dionica koje upućuju na profinjenu konciznost premda su im pjesme kraćih duljina. Vole utkati mnogo različitih stilskih fragmenata (čak i natruha black metala i stonera), no neprekidno ostaju u domeni hardcore temeljca koji sam po sebi dozvoljava kojekakve devijacije što Ponor vrlo vješto koristi poput primjerice nekih radova Black Flag ili d-beat majstora The Varukers, Discharge ili Disfear. U skladu s time i poetika im je mračnih opservacija, ovaj puta daleko više oslonjena na socio-politički faktor s mnogo frustracije, čak bi se reklo isčitavajući je (dostupni na bandcamp stranici) da mnogo druguje s black/death etikom u kojoj nisu pošteđeni ni metaforički sveci, ni bogovi, ni kojekakve krunisane glave i tako štošta još, ali ipak se osjeća revoltirana humanistička gesta s konstruktivnom poetskom kritikom kao šamarčinom društvenim normativima.



Zbori se o revoluciji, pomahnitalom svijetu, najdubljem paklu, strahu, mržnji, LGBT predrasudama…, odnosno kurentno krucijalnim temama bez nekog zastranjivanja u prozirnu trivijalnost i kurtoaziju samo eto tako toliko da bude nešto rečeno. Daleko od toga, kratki i britki stihovi frcaju oštre poetske komentare upućene pokvarenjacima i arogantnoj gamadi, a vokalizacija je ono što čini posebnu draž: ciktavo je srednjih bariton registara, te Bogu hvala, nema onih standardnih punkerskih višeglasja od kojih se mnogo puta čovjeku smuči kako se za mikrofonom izmjenjuju jedni te isti klišeji.

Ponor su u gotovo svim porama originalni dajući vlastiti pečat kroz ovih 8 pjesama od kojih se izdvaja "Ili oni ili mi": 'dok oni jedu, mi ćemo biti gladni/ dok oni piju, mi ćemo biti žedni/ dok god je njih, mi ćemo klečati…'. Sjajno i maksimalno ozbiljno djelo kojeg nikako ne treba propustiti.

Naslovi: 1.Kad?, 2.Naše sestre, 3.Strah, 4.Ili oni ili mi, 5.Volio bih da…, 6.Naša noć, 7.Iza maske, 8.Prah i pepeo

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/12/2017