home > mjuzik > 2.dio

kontakt | search |

DEMO/ D.I.Y. IZVOĐAČI: 2.dio (D.I.Y., 2014)

BARKA TONE IN BELE PLOMBE - Jasna slika črni oblak (d.i.y., 2012)
[ Barka Tone In Bele Plombe ]

Barka Tone In Bele Plombe

Baš sam neki dan čistio stan. Isuse koliko tu ima bespotrebnih stvari koje godinama premećem s jedne kamare na drugu i ne znam što ću s njima. I tako nađem kup starih Džuboksa, pa da malo obnovim sjećanje, uzmem nekoliko brojeva na posao da čitam dok uhvatim vremena što su to pisali Kremer, Janjatović, Popović, Luković, Glavan, Trifunović, Saša Stojanović i ekipa, tamo, ranih 80-ih. U jednom broju od 1983. godine, taman je bilo ljeto, jako dobro se sjećam tog izdanja, 4 stranice o Gang Of Four, 3 stranice o Clock DVA, 2 stranice o Sexi, te nekih 6-7 o AC/DC + jako loš kolor poster s fotografijom kakvu bi danas napravio svako na svoj mobitel ili digitalac najlošije kvalitete. Ali, to se lijepilo po svim zidovima bivše Juge i svi su to kupovali i čitali od korica do korica po nekoliko puta. Sve što se nalazilo u tom listu bilo je mišljenje stručnjaka. Jebate, ti ljudi i ekipa Džuboksa su bili avangardisti, baš su posvećivali pažnju onome što je bilo aktualno i kreativno u datom trenutku i išli su tako hrabro naprijed kao da su živjeli u New Yorku ili Londonu, a ne u nekoj socijalističko-komunističkoj državi. Tekstovi odlični, sjajni prikazi, taman onako nešto kako i ja radim. Nije da se hvališem, ali sve to kako radim, mislim i pišem, naučio sam najvećim dijelom upravo zahvaljujući njima i mome pokojnom ujaku, profesoru književnosti, poliglotu i hrvatskom književniku koji mi je nakon mojih prvih recenzijskih škrabotina o njemu nekakvoj 'nepoznatoj i ortodoksnoj rock muzici' rekao: sve o čemu pišeš uvijek moraš staviti u neki kontekst, dati svoj subjektivni stav i razložiti ga globalno da svima bude razumljivo jasan. A Džuboks je imao i rubriku 'Bez dlake na peru' pred sam kraj lista gdje su čitatelji na 2 stranice komentirali i uglavnom negodovali kako nema tekstova o Ribljoj Čorbi, Bijelom dugmetu, Divljim jagodama, Gillanu, Zeppelinima, kako im manjka interview s Kiss, da je najbolji album svih vremena "Zona sumraka" od Filma, da su svi oni kreteni u redakciji, da nemaju pojma o ničemu, da posvećuju prostor nekakvim bendovima koje nitko ne sluša, da su golo sranje i da ih više neće kupovati. Pa su ih opet kupovali.

Zadržao bih se na jednoj činjenici - posvetili su 2 stranice jednom demo bendu kojeg je tada znalo jako malo ljudi, a bend sam je napravio tekst o sebi, poslao ga redakciji i redakcija je na temelju toga napravila interview s njima - Sexa. Oh, kako je to značajna povijesna gesta, nevjerojatan dokaz koliko su ti ljudi iz Džuboksa posvećivali pažnje na oba horizonta - svjetskom i domaćem. Pisali su o Mettesiju, Patroli, Zvijezdama, Boi, Idolima, Orgazmu, Valjku, Kazalištu, Parafima, Laboratoriji, Leb i sol, Šarlu, Laibach, ma o svima koji su tada radili i svirali. I bili su najbolji u svojoj dosljednosti podržavanja svih novih trendova, čitatelje su znali 'podjebavati' sitnim pikanterijama jer je, općenito znano 'vox populi' znatno sniženija mogućnost pravilne percepcije na koju se ne treba previše obazirati kao što to danas rade reality programi, razne TV ekskluziv franšize o pjevačima i estradnim zvijezdama koje mahom nitko ne voli i koje svi ismijavaju namećući posve iskrivljene stavove da je kič umjetnost. Odnosno, najlakša zarada. Ne trude se, kao ljudi iz Džuboksa koji su dvaput mjesečno informirali veliku jugoslavensku zajednicu o događajima i stvarnim činjenicama koje će im promakniti ispred nosa ako ne pišu o njima. Zanimljiv je podatak da su, nećete vjerovati, najviše prostora u nekih 100-tinjak brojeva posvetili The Human League, danas skoro pa zaboravljenim i koji puta degradiranim synth-pop pionirima, te Cabaret Voltaire, Talking Heads, The Police, Roxy Music, Bowieu, Zappi, Hendrixu i strašno su hvalili Simple Minds i ABC. Jest, to je bilo takvo vrijeme idealnog praćenja svjetske i domaće scene. Danas kad netko spomene da je Arcade Fire kopija Roxy + Simple Minds ili da je sav indie-rock najveće sranje u zadnjih 6-7 godina nakon Franz Ferdinanda, taj je najveća seljačina, otpad za staro željezo i nije dostojan da se nosi s tako produhovljenim i sofisticiranim idejama novih trendova. Ih, ta nemojte 'kasti! Ako netko ne zna, to je jako poznata izreka pokojne Asje Kisić iz serije "Naše malo misto".

Što pričam pobogu? Evo, imamo za primjer ovaj zaista neobičan slovenski bend još neobičnijeg imena BARKA TONE IN BELE PLOMBE u kome je gitarist Andrej Fon, daleko poznatiji kao pridruženi saksofonist Žoambo Žoet Workestrao. S njime su u postavi još Dani Kovaš (vokal), Martin Uzmar (gitara) i Peter Šüklar (bubnjevi). Nemaju bas gitaru, ali to dvojica gitarista elegantno otklanjaju staccato tehnikama, distorzirano podebljanim floskulama i niti im uopće ne manjka. Ovaj rad su, kao što se vidi iz priloženog objavili u vlastitom izdanju, te im po svemu sudeći, ne treba nikakva podrška diskografske promocije kad bi ovakvu muziku ionako svaki izdavač, osim ponekog rijetkog, odbio nakon prve 2-3 pjesme. O čemu se radi?

Glazba im je totalno alternativni rock, ono što se u pravom smislu riječi suprotstavlja onome što danas svi manje-više podrazumijevaju pod alternativni rock. Predstavnici su prave alternative. Ako ste barem djelomice upoznati s opusom Captain Beefhearta, Frank Zappe, The Pop Group, Šarlo Akrobate, Sexe, Trobecovih krušnih peći i Žoambo Žoet Workestrao, onda znate o čemu je riječ. Ovi momci rade vrsne zafrkancije, uzbudljive aranžmane, eksperimentiraju s onime što su rijetki (već navedeni) na ovim ex-Yu područjima baratali i ne trude se napraviti ili izmisliti nekakvu 'toplu vodu' kad ionako u de-kompozicijskom pogledu rade svašta što im padne na pamet. Nema tu kod njih nekakvih riffova, refrena ili upadanja u dobro znane sheme. Ovi fantje sve razbijaju u paramparčad, sviraju takoreći free-rock s natruhama poznatih tonsko-zvučnih etika post-punk/new-wave/noise, pa i math-rock elemenata, ali da ih se čvrsto može uloviti u nekom žanru, to ne dolazi u obzir isto kao i u slučaju Žoambo Žoet Workestrao. Posebnost ovog vrlo otkačenog performansa od 30 minuta daje sirovi Kovašov vokal na slovenskom nezaražen bilo kakvim utjecajima nečega, onoga čemu su skloni i svi bendovi, a i svi pjevači da žele zvučati kao vlastiti uzori. Po tome je upravo Barka Tone In Bele Plombe specifičan bend, nepredvidljiv i neukrotiv; jednostavno ne znate u kome smjeru će im otići kompozicija i sa čime sve se, doslovce ne zajebavaju. Upravo poput malo shvaćenog genija, pokojnog Beefhearta kojeg je na velikoj svjetskoj razini shvatilo gro provjerenih rock kritičara i čuveni John Peel.

Ovi Slovenci su nešto upravo poput toga: naizgled odsutni od auditorija, kao da ih ne zanimaju sve ove svinjarije aktualnih dešavanja, ne kukaju, ne cvile, naoko nisu socio-političko angažirani bend, nemaju neki punk/rock revolt u tekstovima i mahom se prikazuju kao pacifisti koji su pasivni za teškoće današnjeg društva. Međutim, to je privid. Uzmimo samo naslov albuma koji je ustvari metafora 'jasne slike črnog oblaka' s omotnicom na kojoj 'barka tone' držeći golu slikaricu na gomili naroda. Komentar nije potreban, zna se točno na što su ciljali. A i tekstovi su im vrlo nadahnuti, poetski u vrlo sirovom komičnom izdanju prikazujući naizgled bezvezne stvari iza kojih stoji jedan cijeli svjetonazor inteligentne zafrkancije.

U vrlo kratkoj (samo 27 sekundi) "Veselje" Kovaš otkačeno nabraja 'krava, trava, mleko/ kruh, drek, žganje/ veselje je kratko', a u narednoj "Zadnjič za zmeraj" 'prepričanja so se rasula' i počinje inteligentan art-leksikon, priča o umjetnikovom viđenju ovog usranog društva. Tako slijede neurozna "Pot je na drugi strani (kot nos)", ironična "Poslednji kupec" s otkačenim reggae motivima nalik na Šarlo Akrobatu ("Bistriji ili tuplji čovek biva kad...") i ponešto zgodnih surf improvizacija i efekata raspreda priču o 'našim možganima na vetru', da bi "Druga pesem" proizvela u samo 2.21 fokus snažne ekspresije koja dovodi do noise/math/eksperimental-rock konotacija odnoseći se na intelektualno interesantnu floskulu metafore. "Tujek v sandalih" prati vrlo neurotičnu priču punu sarkazma nalik na Gang Of Four s dvodjelnim aranžmanom u koji se ubacuje i dio zafrkantskih staccato folk motiva kakvi su recimo bili nekad tipični za nikad shvaćene Šumski koji su se tokom 90-ih znali vrlo dobro šegačiti s nekim bedastoćama općeg poimanja alternativnog rocka. Jedan od urnebesa bubnjara i gitara dolazi u totalno rastrganoj "Pozornosti" s velikim dahom psihodelije (navodno je pravilan naslov "Pozornost", ali na omotu piše ovako kako piše), da bi na koncu albuma pristigla "Molk na plesišču", melodična stvarčina u domenima The Pop Group gdje se Kovaš doslovce zajebava s partizanima i ubijanjem vremena. Nije to neka visoka filozofija, ali da mu poetskog nadahnuća ne fali, vraški je u tim svojim kratkim i jezgrovitim stihovima... Zadnja "Sedim in ne zbežim" je najlakša i najjednostavnija s ponešto uvrnute blues-rock estetike i, naoko apstraktnom lirikom o 'rožama komunizma', hahaha... Pa zašto bi se pametan čovjek uopće trebao truditi i boriti u ovakvom usranom sistemu za neka prava? Da li ostati oportunist ili biti borac? Barka Tone In Bele Plombe su izabrali umjetnički put izražavanja svoje frustracije isto kao i svaki drugi umjetnik koji opisuje nezahvalno stanje ne služeći se ničime drugime nego vlastitim možganima.

Ne zovu na revoluciju, nisu bahati i prgavi, jako lijepo i poetski smisleno drobe o ovome općem metežu, onako, takoreći sa strane, ne napadajući nikoga, ali svakome glorificiranome, navodno intelektualno potkovanome banditu jasno upućuju srednji prst i pred nos i u stražnjicu bogatom i jednostavnom poetikom, često pomalo i apstraktnom, ali sve tu ima svoje draži umjetničkog čina koji nikako nije bezazlen.

Da se vratim na sam početak ove recenzije, nekadašnja ekipa Džuboksa bi bez ikakvih premisli prepoznala ovaj bend kao jedne od preporoditelja rocka i cijelog pripadajućeg svjetonazora koji, konačno, nije drapanje za nekakvim trendovima alternativnog rocka. Barka Tone In Bele Plombe su i više od toga, usuđujem se reći da su i avangardni spram ove kaljuže u koju su nas uvukli i mediji i kritičari 's putrom na glavi' što hvale one koji samo peglaju glupe otrcane fore za dobre pare. Kako sam album prvi put slušao tek ove 2014., bezrezervno ga stavljam na vrh najboljih ostvarenja godine.

Naslovi: 1.Veselje, 2.Zadnjič za zmeraj, 3.Pot je na drugi strani (kot nos), 4.Poslednji kupec, 5.Druga pesem, 6.Tujek v sandalih, 7.Prozornosti, 8.Molk na plesišču, 9.Sedim in ne zbežim

Ocjena (1-10): 10
Web: http://barkatoneinbeleplombe.bandcamp.com

INDIV.DUAL - Indiv.dual 4 (d.i.y., 2014)
[ Indiv.dual ]

Indiv.dual

I četvrti album varaždinskog maestra Siniše Kolarića ponovno ima isti omot kao i prethodna tri d.i.y. rada, te ponovno, poput prva četiri albuma Peter Gabriela nema nikakav naziv osim "4". Zadnji puta se oglasio ujesen 2012., te je u međuvremenu detaljno razradio stilistiku u rafiniranu i suptilnu elektroniku na razmeđi acid-jazza, ambijentalnog popa, nezaobilaznih dubova i nonšalantne žive svirke klavijatura koje nisu programirane i potencirane nekim floskulama uobičajene mainstream potrošnje.

Ova njegova 72 minute dugačka seansa je strogo intimističke naravi, vrlo ozbiljna i konkretno napada osjetilni sustav svakog uha željnog i melodija i psihodelije, transcedentalnih stanja, a može se fino parkirati i na plesne podije. Čak 20 instrumentalnih tema protkanih mnogim referencama od najranijeg electro-popa Kraftwerk, acid-housea s konca 80-ih, preko jungle ritmova sve do kurentnog IDM-a i ponešto dubstepa prikazuje bogati spektar teritorija po kome Indiv.dual vješto i znalački korača. Voli se zadržavati u minimalističkim mantrama koje redovito nadograđuje, a osim uvodnih 5 rasplesanih komada "Oglala", "Anishinabe", "Narragansets", "Nazca" i "Naudowessie", zna vrsno odšetati u psihodelično-lelujavi reagge/dub s arhaičnim world-music prizvucima Indije u komadu "Helm (Dinneh)" gdje koristi sitar i električnu staccato gitaru. Taman onako kako je to pokojni John Peel volio izdvajati izvođače iz ovog žanra, a ima još sličnih dub/dubstep komada - "Koyanishaatsi" i "Potawatomi". S druge strane, "Yuma" pokazuje elemente Jeff Millsovog Detroit-techna koji nikako da eksplodira što je šteta u ovih 4 i pol minute sjajno zamišljene kompozicije.

Posebno poglavlje su miš-maš razbacane laganije, ambijentalne teme u kojima staccato piano ili duboka slow-down uronjenost igraju izrazite uloge - trip-hop stvarčice "Susquehannock" i "Onondaga", vrlo lijepa, ali prekratka mini simfonijica "Montagnais", ekspresivno psihodelično šaranje ambijentima "Ute" kao rođeno za neki novi Kraftwerk rad, potom vibrafon/ ksilofon melodija "Yankton" koja čak atmosferski podsjeti na "Spiegelsaal", odnosno "The hall of mirrors" dizeldorfskih velikana s albuma "Trans Europe Express" (1977), te dvije završne teme "Tuscarora" i "Penobscot" u kojima se igra ambijentalnim napršcima poput Brian Enoa.

Jedina prava nepoznanica su nazivi skladbi. Meni osobno osim nekih klasika kao što su "Koyanishaatsi" (izvedenica iz Philip Glassovog "Koyaanisqatsi"), "Ute", "Yuma" i još ponekih naslova sve ovo miriše mistično i zagonetno poput nekih termina iz indijanskih jezika, toponima ili čistih lingvističkih zafrkancija iza kojih, pretpostavljam, stoji neka duboka sofisticirana klopka.

Bez obzira razumijeli njegove naslove kompozicija ili ne, ovo djelo je bogato instrumentalističkim sadržajem, finoćom i toplinom ugođaja, elegancijom jednostavnih melodičnih poteza i uvodnim rasplesanim temama koje bi svakom ljubitelju dance-elektronike mogle ozariti lice. Ali isto tako, evo nakon 4 godine otkako radi solo albume neprekidno se provlači jedna te ista boljka - nikako to svoje kreativno umijeće ne dovede do savršenstva sveukupnog koncepta s nekom adekvatnom pričom od glave do pete. Ovdje ona možda čak i postoji, samo nije izražena u onome obliku da primjerice, banaliziram, kad uzmete "Oxygen" ili "Magnetic Fields" Jean Michel Jarrea odmah u startu znate što treba očekivati u fabuli instrumentalnog elektronskog albuma. To mu manjka. Kompletna i jasna priča.

Naslovi: 1.Oglala, 2.Anishinabe, 3.Narragansets, 4.Nazca, 5.Naudowessie, 6.Pima, 7.Helm (Dinneh), 8.Caddo, 9.Koyanishaatsi, 10.Passamaquody, 11.Susquehannock, 12.Potawatomi, 13.Onondaga, 14.Yuma, 15.Nez perce, 16.Montagnais, 17.Ute, 18.Yankton, 19.Tuscarora, 20.Penobscot

Ocjena (1-10): 7
Web: http://soundcloud.com/odvjetnikkolaric

Diskografija:
Indiv.dual (2010)
Indiv.dual 2 (2011)
Indiv.dual 3 (2012)
Indiv.dual 4 (2014)

IOHANNES - Soundscapes (d.i.y., 2014)
[ Iohannes ]

Iohannes

Zagrebački solo klavijaturist Ivan Ujević na svome debi radu od nešto manje pola sata instrumentalnog materijala predstavlja se kao drone autor prozračnih harmonija koje odašilje periodično. Tehnički je vrlo jednostavan s linearnim koloritom, naravno, odsustvo melodija nije manjak već žanrovski postulat, a svaka od ove 4 kompozicije prožete su ambijentalnim figurama širokog eksterijera.

"Sky", "Rain" i najmirnija "Forrest song" svojom monolitnošću dočaravaju idealno pogođene teme kojima doduše manjka snažnija artistička dovitljivost osim pretapanja jedne harmonije u drugu, no ima tu istovremeno i velikog šmeka izolacije od svega ovog materijalnog svijeta. Zamislimo si, tamo negdje na planinama Gorskog kotara ili bilo gdje drugdje u našoj lijepoj, tamo negdje gdje ova gruba i osorna civilizacija još nije uplela svoje prste, kako samo promatramo nebo, dozvolimo samima sebi da nas kiša pere bez straha od prehlade, hodamo po šumi i naposljetku, sanjarimo što god želimo prepuštajući se hedonizmu neoskvrnjene prirode. "Dreams" se u tom pogledu idealno nadopunjuje prizivajući u sjećanja neke stare ambijentalne ploče Brian Enoa.

Mirno, jako lijepo i konačno jedan album bez ikakvog stresa. Potpuno opuštajuće.

Naslovi: 1.Sky, 2.Rain, 3.Forrest song, 4.Dream

Ocjena (1-10): 6
Web: http://soundcloud.com/iohannes

LEON LUŽIJA - Beginners, EP (d.i.y., 2014)
[ Leon Lužija ]

Leon Lužija

Zgodan EP od 23 minute potpisuje autor iz Makarske koji trenutno polazi zagrebački EMI institut - smjer glazbena produkcija. Do sada je kroz 8 godina karijere radio i DJ-irao s imenima kao što su Paolo Barbato, Marko Nastić, Petar Dundov, Ladida, Nicole Moudaber..., a ovo mu je prvi rad na kome se vraća korijenima techna s primjetnim dozama onog najranijeg acid-housea s konca 80-ih.

Kroz 3 kompozicije umjerenih duljina od 6 i pol do 8 i pol minuta s obzirom na žanr, on se bavi intenzivnom opsesijom plesnog podija da uz klasičan tempo (bas pedala, vodilice, doboš, ponešto 'claphands' efekata), te naglašene bas dionice uvede i u psihodeličniji opservatorij ranim trance metodama. Zvukovi su mu kristalno prozračni, komprimirani materijal je kompaktno razdvojen sa stalnim valovitim intervalima 'ups and down', a osnovna glazbena tehnikamu je, dakako, nije uopće teško pogoditi, klasični minimalizam s repetirajućim mantrama od po nekoliko tonova kojima postiže zavidan psycho-trance dojam.

Prva dva instrumentala "Aa aa aa (first on jukebox - original mix)" i "Binaural (original mix)" upravo zagovaraju ovakve postavke, dok je treća pjevana "Nina Kraviz - Fire (Leon Lužija remiks)" sa snenim ženskim šaputavim dream-pop vokalom i jednom od rijetkom organski odsviranom dionicom piana, no vidljivo je da još ne umije ostvariti ekstazu i fokus kompozicije. Sve su to praktički 'zatjeravanja' u kojima se očekuje eksplozija do kojih nikako da dođe i u biti, ovo je osim početka samo dobar uvod za konzekventnije aranžmanske zahvate koje mora savladati.

Naslovi: 1.Aa aa aa (first on jukebox - original mix), 2.Binaural (original mix), 3.Nina Kraviz - Fire (Leon Lužija remiks)

Ocjena (1-10): 4
Web: https://soundcloud.com/leonredplayground

OLFAMOŽ - Omahuj! (2013., d.i.y.)
[ Olfamož ]

Olfamož

Solo projekt Andrej Fona, saksofoniste iz produljene sekcije Žoambo Žoet Workestrao i gitarista Barka Tone In Bele Plombe, ali ovdje on ne svira gotovo niti jedan ton saksofona. Drnda, ali doslovce poput Erika Satiea po akustičnoj gitari, ukuleleu, usnoj harmonici, nekim improviziranim instrumentima kućne proizvodnje, bavi se odnosima gluposti i umjetnosti da se od svega može napraviti umjetničko djelo, pa makar ono bilo i krajnje banalno. Odnosno, radi avangardu o kojoj bi tek valjalo u 21. stoljeću razmatrati i analizirati koji je to đavo u doprinosu umjetnosti.

Prerastao je Andrej sve one postavke klasike i uputio se u najslobodniji umjetnički biznis da ne bude shvaćen i da radi onako kako želi njegov slobodan duh. On ovdje eksperimentira, ponekad urliče, zajebava se do daske, neopterećen je s bilo kakvim žanrovima i vjerujte mi, ovako lucidan demo materijal sam rijetko u životu imao prilike slušati. Ne znam kako bi vam to uopće opisao. Ajde, ovako, možda će biti jednostavnije...

Jednom davno sam imao jednog prijatelja u 80-tim, a on je imao frenda koji se bavio travicama i nekim, tada meni nepojmljivim mantrama izraslim iz flower-power/hippy svijeta koji me uopće nije zanimao jer mi je kao dvadesetogodišnjaku bio dosadan i zamoran. Svi smo se često napušavali i uvijek smo kod njega slušali neke meni strahovito dosadne bendove poput Allman Brothers Band, soundtrack iz filma "Hair", neke hippyijevske albume John Lennona, Joni Mitchell, Bob Dylana, a kad sam mu rekao da bih htio čuti "Cold turkey" ili "Instant karma" od Lennona, dobivao sam odgovor da je to za bezveznjake, da je to Lennon napravio samo da održi svoj status suvremenog rockera, da tko jebe tu rokačinu i nemoj mi više u mome stanu spominjati nikakav rock i taj tvoj neki jebeni punk jer više nikad nećeš dobiti priliku da pušiš travu kod mene, jel' ti to jasno. Ipak, čovjek je imao srca i jednom me prilikom zamolio da mu donesem neke ploče koje ja volim slušati. Naravno, napušili smo se i ja mu donio David Sylviana, Gang Of Four i The Cure. Gledao je zabezeknuto u zid 3 sata a da nije riječ progovorio, jako se dobro sjećam da je pjesma "Paralysed" i cijeli album "Solid Gold" (Gang Of Four) izazvalo takvo ogromno uzbuđenje koje mi nije htio čisto iz potcjenjivačkih razloga prema meni prikazati, a da je "Lullaby" (The Cure) u njemu izazvalo totalnu ekstazu; takvu da su ploče kod njega ostale skoro 15 godina, a onaj moj prijatelj mi ih je vratio negdje, ja mislim 2002. godine prije nego što sam se preselio u Zagreb.

Odnosno, Andrej radi svašta što mu padne na pamet. Kako je onaj moj stari napušeni freak iz djetinjstva urlikao nabijajući po gitari, ali bez sluha i imalo smisla za muziku, tako se na ovome 34 minuta dugačkom albumu mogu čuti kojekakve vrlo slične ideje, no Andrej ima itekakvog smisla za glazbu. Kombinira blues ("Kaubojc"), eksperimentalni akustični noise (spoken-word komad "Tečaj"), potpuno se otkači u de-kompozicijskim strukturama drndajući staccata akustične gitare ("Evropa") ili se posve razulari u kombinaciji ukulelea, vrištanja, fučkanja i nabijanja nogom po podu, a možda je istovremeno sjedio i za bas bubnjem ("Gnev"). Pa ima i komada za usnu harmoniku i neke meni neznane efekte ("Predsednik"). Vokal mu je specifičan, kreštav i vriskav, a ako ste ga gledali koji puta dok je vrištao na Žoambovim koncertima, onda znate o kakvom otkačenjaku je riječ.



Lirski se zadržava u folklornom zavičajnom segmentu aludirajući na ruralni izričaj s mnogo zajebancija i zdravog humora ("Slikica", "Kljuse sluti"), a ponegdje se ufura u samosvojnu mantru gdje skoro 3 minute vrišti i improvizira jedan te isti stih ("Pokadim dim trave"). A ima i nekih socio-političkih zgoda o perverzijama, kao i pričica iz života poput završnog komada "Obležal" u kome je koristio gajde i tambourin. Kroz sve te njegove stihove nepremostivo se poteže samo jedna misao - odjebao je ama baš sve šablone i obrasce što jedna pjesma treba imati, a on ih je sve odreda napravio onakvima da sadrže ono što sve ostale pjesme koje uobičajeno znamo iz širokog raspona jazza, rocka i folka - nemaju.

Jedinstven je, a u prilog tome ide i podatak da je kompletan album snimljen u jednom mahu bez ikakvih nadosnimavanja i dodataka. Tehnički prljav, ali to nimalo ne umanjuje ekscentričnost ovog umjetnika i njegove čudnovate umjetnosti gotovo potpuno izolirane od ostatka scene iz koje je poniknuo. Napravio je album sebi 'u brk' i baš ga boli briga hoće li naići na neki medijski odjek. Čak nema nikakvu niti web stranicu i zaista ne bih znao gdje zainteresirani mogu ovaj biser lo-fi izdanja iz Slovenije nabaviti. Ja sam ga dobio direktno od njega na koncertu Žamba... A kako doći do cd-a, zaista nemam pojma...

Naslovi: 1.Kaubojc, 2.Tečaj, 3.Evropa, 4.Slikca, 5.Kljuse sluti, 6.Sodoben drzen moški, 7.Gnev, 8.Predsednik, 9.Vidra, 10.Pokadim dim trave, 11.Obležal

Ocjena (1-10): 8

horvi // 09/06/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Predigra

LILI GEE: Predigra (2019)

| 20/09/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dead Lotus

MERZBOW: Dead Lotus (2019)

| 05/08/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: 2.dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*