Nakon svega, iako me znaju živcirati sa svojim gromoglasnim pričanjem, a najviše mrzim kad pričaju dok glazba svira, navikneš se na Britance i njihove modne eskapade, osobito šljokice po licu i tijelu, ili u odjeći, uvuku ti se neprimjetno pod kožu, toliko da ti danima nakon festivala počnu nedostajati. Zbog toga ne odobravam našim ljudima kad krenu samo drvljem i kamenjem po njima pa se uhvatim kako ih i sama kritiziram, a zapravo im ne zamjeram. Kao što i među našim ljudima ima glupana i budala, tako ima i među njima. Takve ne želim poznavati niti im posvećivati vrijeme bez obzira na naciju. Dapače, da su mi Britanci toliko nesnošljivi ne bih i dalje dolazila partijati s njima. Vjerujem da im ni naši ne zamjeraju, već im zavide. Zavide jer su tu na našoj zemlji i mogu raditi ovdje što hoće dok se mi tu mučimo radeći i dvoreći takve. Nitko od njih da bi se zapitao je li tako i njima. Uvijek je pitanje sloja. Sitne duše zavide velikima i zbog toga se događaju sva zla. Ne znam je li sad bolje kad smo materijalizam zamijenili iskustvima jer uvijek se nađe onaj koga ljubomora izjeda i želi to pokvariti. Kad stvorimo takvo društvo gdje se ljudi neće opterećivati oko jednog bezvrijednog papira već tko su kao osobe, mnoge ličnosti će pasti u zaborav, zavladat će veće prisustvo mirnoće i sreće, a do samih njih je dalek put. Drago mi je vidjeti da ima pojedinaca koji se skupljaju međusobno i rade na ostvarivanju istih. Zbog njih se svijet i glazba pokreće.

Zadnjih godina sam primjetila da ima i drugih nacija, pored britanske, naše i susjedskih. Prošle godine sam čula dosta Francuza, ove godine ih nisam toliko stalno zamijetila, ali bilo ih je. Ne znam statistike, ali čini mi se da Dimensions, koliko sam primjetila, osim po izvođačima, postaje i među publikom sve više multikulturalniji. Drago mi je da nastavljaju u istom tonu kao prošle godine dajući ženama prednost da zatvore Moat. Dušebrižnici će vjerojatno naći više razloga zašto Nina nije trebala trebala zatvoriti Moat, prvenstveno u spolu, ali ne znaju koliko nam ta podrška znači. Ako govorimo o poznatom imenu novije generacije koje može stajati uz bok muškima, onda je to sigurno ona. Ono što me raduje je da je ženska zastupljenost počela biti u glavnim terminima, ne samo onima koje upotpunjavaju do dolaska muških aktera. Priviknite se na to. Jedva čekam da vidim što nam Dimensions 2018. sprema. Hoće li se držati postavljenih temelja ili je ovo samo bila godina oduška povećavanja ženskih omjera? Jer ako bih išla uspoređivati obje godine ili tome ni sama nisam pridavala dovoljno pažnje jer ne sudim na temelju spola, 2017. je zasigurno godina posvećena ženama. Vrijeme će pokazati kako će se razvijati dalje.

Što se tiče mojih zamjerki, trebali bi poraditi na ulaganju u infrastrukturu i pripremiti se bolje za vrijeme kakvo je prevladavalo ove godine. Tokom festivala su radili na tome pa su neke ogromne lokve na putu do tvrđave zakrpali šljunkom idući dan, ali morat će toga biti još više jer je i dalje bilo kritičnih dijelova. Loš dojam ostavlja ogromna livada na glavnom ulazu gdje je sve bilo sklizavo od zemlje i livada koja to više nije. Možda je smiješno promatrati ljude kako padaju u blato, ali prestane biti nakon određenog vremena. Vjerujem da su naučili da se trebaju još bolje organizirati kada nastupe grmljavine i kiše, ali čekanje da se sve pokrene više od sat i nešto vremena, osobito ako su neki došli na jednu večer, morat će se ubrzati boljim planiranjem i opremom, osobito ako se nastavi ovakvo vrijeme. Kamenje, šljunak, drvene ili nesklizave plastične daske trebaju biti u pripremi, a ne bi bilo na odmet niti upriličiti neka odmorišta gdje će se ljudi moći skloniti za vrijeme jakih kiša, a da nas se ne tjera kad se nakupimo ispod šatora zbog zaštite.

Ono za čime žalim je što nisam stigla posjetiti Knowledge arenu koja je upogonjena pred par godina i čiji sadržaj se proširuje, pa sad tamo bude tribina o glazbi, poduke koje se dodatno naplaćuju, ovisno o paketu koji zainteresirani pohoditelji uzmu, a proizvođači glazbene opreme prezentiraju svoje tehnološke novitete. Porast glazbenika i ljudi u glazbenoj industriji ne opada, a festivali poput Dimensionsa rade na doprinosu tome.

Za neke je službeni završetak festivalskog dana (noći) ili festivala bio na after partiju u beach baru Bazi o kojem ne bi trošila puno riječi osim da nisam puno propustila ove godine izbjegavajući ga jer ono što su mi rekli je da je glazba jednaka kao i prošle godine. Toliko o promjeni. Ako ste vični stalno istom tech houseu s primjesama psy-a, a pri tome sigurno ne mislim na neki dobar, slobodno produžite ako vam je srcu milo. Nekad nije ni važno što zapravo na afteru svira ako vam je dobro u glavi ili se imate s kime družiti.

Što se tiče vremena, jedna prigodna Bob Marleyevska, "Some people feel the rain. Others just get wet."

Ostajući još par dana nakon službenog završetka festivala u ponedjeljak otkrila sam novi vrli svijet. Dimensions festival nastavlja živjeti i mimo tih 5 dana, u danima nakon ili pred Outlook festival.
Budući da smo se zadržali cijeli dan na plaži izvan službenog kampa, a nismo bili ni jedini, drugi, najviše Britanci i stranci, su se tamo već neko vrijeme kupali i sunčali jer je sunce izašlo. Nakon ispijanja pića, kave i ležernih razgovora tijekom koji se sunce sakrivalo iza oblaka, kad je opet provirilo i upržilo toliko jako da mu nismo više mogli odoljeti, i mi smo se odlučili okušati u moru. Iznenadilo me koliko je more zapravo toplo bez obzira na svu tu kišu danima. Ne bi to bio prikladan završetak za mene da se zadnji dan ne bacim u more, ili već tradicijski, zaspim na plaži pa me od umora uprži sunce. Valjda jedino doba kad dobijem boje pa se kasnije patim kad shvatim kako su mi osjeti prevareni zbog umora i topline. Ovaj put se to nije desilo taj dan jer je sunce bilo kasnije popodne, ne u ono najgore doba između podne i četiri sata. Čak bi se reklo da u rujnu nije više toliko jako da si možeš dati oduška, ali prevarili biste se jer mi se to dogodilo dan kasnije. Istra me i u moru iznenadi pa umjesto vlati trave, ove godine su plivale malene potpuno okrugle meduzice prozirno svijetlosive smećkaste boje. Čudan osjećaj kad zaplivaš pa se sududaraš s njima, kao odbijanje mekanih loptica od tebe. Vjerojatno bih se uplašila istih da nam prije nisu rekli da su bezopasne.

Kako je večer sve više pristizala, očekivala sam da će ljudi biti sve manje, a događalo se upravo suprotno. Sve više su se ekipice skupljale na plaži ispred, na klupicama ili oko beach barova, od kojih je Baza već otprije bila uporna s puštanjem tvrdokornih techno mikseva manje glasnoće tokom dana, na što se prijateljica zezala da trebaju koji psy miks nabaciti. Plivajući sam vidjela da ispred Baze postavljaju neka ukrašena vrata što mi je bilo dovoljno da pomislim da spremaju nešto uskoro, ali kako se nije ništa konkretno događalo, mislila sam da je priprema za neki drugi dan. S dozom padanja mraka su se svi beach barovi u blizini ponovo povratili glazbom u život. Ekipice na klupi, plaži i iz auta su puštale sa svojih zvučnika vlastitu glazbu, a i mi sami s našeg mini zvučnika. Podsjetilo me na mini Zrće zbog sličnog plaža okruženja, bar ono što je bilo u svome početku prije nego se iskomercijaliziralo i izgradilo u kapitalističku mašineriju. S bitnom razlikom koja mi je na Zrću nedostajala, a koje tamo nije bilo u ono, nazovimo prijelazno doba, kad su već bili prepoznatljivi i imali ulickane klubove gdje je vladao pretežito američki edm s pop hitovima s radija, sve dok nisu krenuli razni strani festivali pa ga razvili stilski, svatko na ovoj plaži i uokolo nje je večeras imao različitu vrstu glazbe. S moje desne strane su dopirali zvuci drum and bassa iz desnog beach bara. Beach bar u sredini iza nas u kojem smo bili popodne se već bio zatvorio pa smo ga zastupali mi pored ljudi iz auta. S moje lijeve strane se čula glazba ekipice s klupice, također nešto slično bassu ili me je to mutio onaj desni beach bar, nisam više bila sigurna, jer je i iz beach bara Baza dopirala neka glazba. Kako je na plaži zahladilo, morali smo se opremiti dužom odjećom da podnesemo tu hladnoću koju donosi povjetarac, ovdje si odmah na udaru. Tokom svega toga, pojavila se i glazba koju sam čula iz kampa. Bio je to moj dragocjeni disco, tip glazbe koji sam cijelo vrijeme festivala ove godine najviše zanemarila, što nije bio slučaj prijašnjih godina. Ali nema sunca, nema disca. Što je disco ako uskoro ne krene i doza funka i soula. Moja namjera je bila otići do kampa partijati kasnije s dobrovoljcima iz ekipe, ali su se prijatelji polako spremali za spavanac. Na kraju smo svi otišli spavati osim dvojice koje sam pridobila da idemo u kamp nakon što pokupe trećeg, ali nije im se dalo pješačiti do kampa pa sam ih čekala da se jave povratno kad su spremni jer meni spavanje nije išlo tako dobro kao ostalima. A nije ni ostalima kad je krenuo drum and bass party nekoliko metara od nas. Mene je sve to skupa zabavljalo toliko da sam se jedva svladavala od smijeha. Hladnoća koju sam osjećala u hammocku zasigurno nije pomagala, a nije samo mene mučila već su se i ostali primjerci iz ekipe vrzmali zbog nje. Nakon ne znam kojeg pokušaja da zaspim i namještanja, ujedno mi i baterija na mobitelu došla svojem kraju pa nisam više imala doze Interneta, odustala sam od spavanja jer je glazba koja sam cijelo vrijeme čula bila toliko dobra da bi bila šteta ne plesati. Čak je i MC bio dobar, a ljudi su svako malo pristizali što me još više kopkalo. Ovakvu večer zaista nisam očekivala. Moram priznati da mi hrkanje prijatelja nije pomagalo u pokušaju spavanja, miks kojeg nisam odobravala. Odlučih se zagrijati plesajući kad već ne mogu zaspati pa sam svoje dekice udijelila ostalim članovima koji su se preokretali u nedostatku dostojnih pokrivača. Olakotna je pogodnost kad ti je party odmah do tebe. Samo iznjedriš iz mraka kao ja i ukažeš se ispred svjetla pozornice. Oduševili su me rasplesani ljudi ispred nje, ali se činilo kao da posustaju kako ih je sada bilo manje nego kad sam ih vidjela prije. Stala sam kraj nekog dečka otraga koji mi se obratio. Zbog čepića u ušima ga nisam cijelog čula, ali sam ga nekako ipak shvatila, iako se tek kasnije poprimilo kada sam povratila toplinu u sebe plesom. Raznježila sam se kako je bilo lijepo od njega na tome što mi je rekao. A kažu da romantike više nema. Ono što sam ga shvatila da mi je pokušavao reći je kako je on samo stajao tamo sam i onda sam ja jednostavno došla. Kao da je htio reći kako sam ga usrećila tim činom. Problem je što sam djelovala i bila nezainteresirana za priču jer sam se htjela što prije ugrijati pa je otišao uskoro od mene bliže pozornici do svojih prijatelja. Ah, priča svakog ženinog života. S vremenom je došao još jedan stariji muškarac do mene za kojeg sam znala da je naš, ali kako to obično biva, svi prvo razgovaramo na engleskom jer je stranaca u to doba više u okruženju da bi ubrzo shvatili da možemo na hrvatskom. Tako da sam plesala i malo pričala u međuvremenu koliko sam mogla razumijeti s obzirom da smo našli zajedničku temu. Sve većim plesom sam se sve više približavala i pozornici. DJ s ulogom MC-ja nas je svako malo obavještavao da mu je ovo zadnja pjesma i da je već trebao biti gotov, ali rasplesana publika skupa sa mnom koja je sve jače plesala ga je odgovarala od tog čina. Obznanio je da je iz Srbije i sve je bilo jasno. Neće ovo tako skoro završiti, pogotovo jer sam ja u publici.

DJ kojem nažalost nisam doznala ime pa ću ga samo zvati DJ-om, je imao odličnu komunikaciju s publikom, počeo je s vremenom dijeliti svoja osjećanja na glas ponukan upornom plesnom publikom. Malom, ali dovoljnom za veliku atmosferu. Također je dijelio komplimente curama koje su plesale ispred. I sama pod utjecajem svega sam sve više plesala i zabavljala se, počevši biti dovoljno zagrijana da skinem jaknu broj jedan i vestu broj dva sa sebe, a imala sam negdje pet sloja odjeće na sebi, od kojih su dva bile dvije kratke majice.

S vremenom je DJ opet naglasio ponavljajući govor da mora završiti i da mu je zadnja pjesma izvodeći trikove kao da gasi glazbu, što mu se i dogodilo u tome pokušaju varke, ali ju je jednako brzo vratio i stavio još energičniju plesniju glazbu, početni samodopadni drum and bass se razvio u primjese s r'n'b vokalima, hip hopom, garageom, UK funkyem i debljim tvrđim basom, a s njime i DJ kao MC i šarmer. Osim povrata već znane ponavljajuće rečenice da mu je zadnja pjesma, počeo je uvjetovati ljude da moraju ići uzeti piće jer dok šank radi dokle i on svira jer je tako gazda rekao. Publika nije tako lako podlegla trikovima, ali mu se smilovala i otišla uzeti još pokoje piće s šanka. Ja nisam bila toliko milosrdna, a i još uvijek sam imala vode kojom me počastio Puležanin, iako sam si bez problema mogla otići po svoju iz torbe ili na šank, ali mi se nije micalo s podija. Što se mene ticalo, mogao je slobodno završiti s prvim pokušajem zadnje pjesme, a i nisam mu ja britanskog kova niti od alkohola za što mislim da je i sam shvatio. Poanta priče je u tome da ni on sam nije htio završiti. Pa tko bi uopće htio završiti svoj set dok mu publika pleše, makar brojčano mala? Na ovakvim događajima se kale pravi DJ-i. Priče o kojima obično možete pročitati na internet portalima su ponikli iz ovakvih stvarnosti i smatram se počašćenom jer ih mogu doživljavati umjesto samo čitati o tome. DJ-i obično i moraju završiti u određeno vrijeme na festivalu da bi se sve odvijalo kako treba, ali većina njih bi nastavila dalje, jednako kao što bih i ja plesala dalje da ne postanem umorna s vremenom. Ili kao i u ovom slučaju, kad gazda šalje nekog svoga momka da DJ-u stvara pritisak da završi priču jer ostali djelatnici bi rado doma. Ponekad DJ-i jedva čekaju završiti kada shvate da su dostigli svoj vrhunac, ali ono što se zaboravlja je da te publika ponese, međusobna razmjena je neizbježna, jedni bez drugih ne možemo. Tko bi rekao da će na kraju ovako završiti dijelom moje priče. Negdje malo poslije pet sati smo okončali svoju romantičnu plesnu večer. Puležanin zove na kavu, a ja radije idem odspavati, što opet nije lako jer taman da ću zaspati počne kišica kojom kao da me je prokleo onaj kojeg radije ne bih spominjala, i jedan dio ekipe se probudio, onaj koji se vrzmao i imao moje dekice, dok sam se ja smrzavala, pa kad su već budni i ne čini se kao da će se povratiti u spavanje, uzmem jednu dekicu k sebi s pokušajem da utonem u san, do kojeg bi i došlo da me nisu još jednom probudili. Zaspala sam nešto kasnije i naravno, zadnja se ustala. Kasni doručak smo obavili ispred pekare, zajedno sa pristizajućim gladnim Outlook dobrodošlicama koji su nam se pridružili oko kamene kocke, ja rekla bih kamenog stola za nas pored drveta. Tamo sam se oprostila od svoje ekipe jer su krenuli prema doma, dok sam ja odlučila ostati da dočekam Outlook. Ostatak dana sam provela promjenom plaže, sunčanjem i plivanjem. Sunce me je toliko osupnulo da sam već oko 21 sat navečer bila spremna za krevet, što sam i upriličila, s povremenim zalijetanjem u san i chat dopisivanjem. Kako sam sada bila udaljena od Baze, tištilo me je događali se i večeras kakva partijana. Nakon što sam nabacila nešto sna, otišla sam vidjeti što se događa. Naravno, i večeras se odvijao drum and bass party, da ga tako nazovem, iako je vjerojatno bilo i grimea, garagea i sličnoga. Sada nije bilo toliko osvijetljeno žutim svjetlima kao večer prije, već je vladao mrak pomiješan crveno zelenim svjetlima i većim brojem ljudi, a došla sam kasnije, oko 3, 4 sata u noći. Bio je drugi dj, s dredlocksima, a vidjela sam oko njega na pozornici poznata lica od večer prije, pretpostavljam isti kolektiv. Bio je mrak i više ljudi pa nisam razaznala ljude prijašnje večeri, a pri jučerašnjem dobrom osvjetljenju nečija lica zapamtiš. Ovaj put mi se činilo da ih je više bilo obučeno u skladu s hladnijim vremenom tokom mraka, u jakne i duge majice. Jučer su cure bile u kratkim hlačicama i majicama. Ispred mene su dečki s kapama plesali, do mene u zadnjem redu su stajali visoki stariji muškarci i malo se kretali, bacali su mi na naše, ali jedan kojeg sam kasnije čula je govorio engleski pa više nisam bila sigurna. S moje desne strane je bilo primjeraka ukrašenih svjetlećim žutim lampicama. Ovaj put mi se činilo manje plesno jer su previše vladali izlomljeni zvukovi pa taman kad se privikneš krene drugi ili bude neka sekundna pauza, engl. break, ali zvučalo je dobro, dovoljno dobro da budem tu, s time da mi je trebalo nekako više da se uklopim. Pripisala sam nedostajanju svojih bliskih ljudi. Prije su mi bili u blizini, sada sam bila sama. Čak ni onog Puležanina nije bilo. Tko bi rekao da će to utjecati na mene koja volim ponekad izaći i sama. Navikneš se s vremenom na svoje ljude i vaše funkcioniranje.

Ono što primjetiš kod svakog žanra je da postoje određene vrste plesa za svaki. Tako kod drambe prevladava više igranje nogama za koje osobito treba više prostora na podiju. Dečki ispred mene su u tome itekako dobro uspijevali, bolje nego ja i ponesli su me. Taman kad sam se više unijela, dođe do mene crnac i počne nešto pričati. Vidjelo se da hoće pričati jer me je svako malo nešto ispitivao. Upoznala sam se s njime, a hladne ruke pri rukovanju ti ostave jak dojam. Mislila sam da ih uglavnom ja imam, a onda upoznaš nekoga tko ima još hladnije. Očito ne shvaćajući da sam jedva dočekala da se pomalo zagrijem i uđem u svoj plesni ritam, počeo mi se približavati što mi je počelo sličiti na nabacivanje. Ali dobro, valjda se i njemu pleše s nekim, a često puta ljudi vole plesati sa mnom, što im ne zamjeravam kad ih privlačim. Problem nastaje kad ne želim baš plesati sa svima, ili kad mi ulaze bez dopuštenja u moju zonu. Tu dolazimo do čestih problema žena na podiju, kad muškarci ne razlikuju granicu preko koje ne bi trebali ići, a često nije jasna sve dok im ne daš do znanja. Nekad kad im daš itekako jasno do znanja da se maknu, ni tada te ne žele poslušati. I da, ovo mi se počelo motati po glavi jer sam razmišljala kako da ga suptilno odmaknem od sebe, a da ne budem bezobrazna umjesto da sam jednostavno bila bezobrazna i rekla što ga ide. Opet me je stiglo propitkivanje zašto muškarce privučem tako. Od opaljenosti suncem i umora sam zatvarala oči pa nije valjda da misli da sam pod utjecajem opijata. Pričao je sa mnom iz čega se da shvatiti da sam normalna, ali tko bi ga znao u tome okruženju dok glazba svira. Kako mi je nešto što je govorio morao ponoviti primjetila sam kad se glazba stišala da se malo mučio s govorom i da me ne razumije. Možda sam i sama loše pričala engleski, ali uz glazbu i vlastiti slabiji sluh tko će ga znati. Znam samo da me je odjednom strah obuzeo jer zbog njegovog prevelikog ispitivanja sam se počela bojati. Glazba je odjednom stala i činilo se da je kraj partija stigao. Drugi muškarac do mene, onaj za kojeg sam mislila da je naš, je počeo skalirati da se nastavi, a pridružili su mi se i drugi glasovi. Olakotna okolnost se ukazala kad mi je nabacivač rekao da ide do prijatelja i da će se vratiti, a ja sam brže bolje iskoristila priliku da nestanem spavati jer mi se nije dalo s ni s kime družiti, osobito jer me panika ulovila. Smirila sam se tek kad sam se smjestila na spavanje, ali prevarila sam se oko kraja partija, nastavili su i dalje, a bilo je već 5 h, s tim da mi je sad bilo svejedno jer me je prijašnja situacija uznemirila i samo sam htjela što prije zaspati, što mi je uspjelo.
Sve dok nije sunce upržilo dovoljno jako da me izmami da se premjestim u hlad, nisam se htjela ustati tako da sam se negdje oko podneva razbudila i premjestila. U to neko doba sam čula od susjeda u blizini kako puštaju iz auta dobre pjesme, dovoljno dobre za set i ples. Htjela sam do plaže, ali sam postala gladna i sunce je u međuvremenu zašlo pod oblake.

Htjela sam se zaputiti u nabavku hrane, ali eto novog problema. Akumulator mi se zbog punjenja mobitela kojeg sam ostavila preko noći, ispraznio. Ne može meni ni da hoće biti dosadno. Taman je dolazio neki crveni auto daruvarskih tablica i odlučih da ih priupitam za pomoć. Čovjek mi se obratio na engleskom i bio spreman pomoći, ali je i sam rekao da ima iznajmljeni auto koji nema kablova s kojima bi mi pokrenuo moj. Usmjerio me je na ljude do sebe pa sam potrebnu pomoć dobila od starijih Puležana koji su odmarali u svojim stolicama.
Nakon pokretanja motora, morala sam neko vrijeme voziti i jedva sam dočekala da nešto pojedem jer me je pomalo i glavobolja hvatala. Kad sam napokon pojela, nije mi bilo ništa bolje, nego suprotno. Taj dan nisam ni plaže vidjela. Odlučih odmoriti spavanjem da ubijem slabost i bol. Tako sam se tek negdje oko 21 sat probudila i shvatila da sam propustila DJ Shadow kojeg sam najviše htjela čuti na otvaranju Outlooka u Areni. Brže bolje sam se pribrala da stignem tamo prije nego propustim i ostale. Tada je već svirao Outlook Orchestra, 20-člani orkestar s raznim vokalima. Moćan zvuk glazbe koji je dopirao s pozornice me ponovno oživio i zaboravila na sve prijašnje probleme i boli. Prepoznala sam neke poznate obrade plesnih hitova, a posebno me dojmila Jenna G sa svojom "Still in Love", vibrirajuća pjesma koju je napravila u suradnji s Chase&Statusom, ali ovdje je samo ona nastupala uz orkestar. Njezina blješteća tirkizno lepršava haljina je upotpunila čaroban dojam i stopila se s zelenoplavim svjetlima maslačak oblika koja su kružila na zidinama Arene s Outlook logom. Ne mogu ni opisati koliko me je ta pjesma dirnula. Čuvši je ovako uživo mogla sam osjetiti sav raspon predivnog Jenninog glasa koji me je uvjeravao u ljubav, a ne mogu reći da već nisam bila podložna. Da i nisam bila, htjela bih biti zaljubljena. Tolika joj je moć. Muškarci su uglavnom MC-ijali, repali i usput pjevali, ali nijedan mi nije imao snagu ženskih vokala. Patim na odlične ženske vokale. Pored nje kao apsolutni favorit mi se smjestila druga sporija, tiša pjesma, ona od Male, naziva Alicia, koju je izvela Ruby Woo, a u originalu je od Alicie Keys. Cijeli prijenos se nalazi na Youtubeu pa slobodno osjetite dio magije koja je u Puli bila jačeg intenziteta. Dok se čekalo Dizzee Rascala u međuvremenu je između glavnih izvođača glazbu puštao Andrew Hinchliffee koji me je zainteresirao jer je imao svakakve kombinacije. Google mi nije prijatelj što se njega tiče tako da osim onoga što sam čula, ne bih znala ništa više o njemu, enigma koja će trebati dublje kopanje. Ljudima oko mene se ne čeka više Dizzeeja pa neki odlaze, a mene Andrewovo puštanje zadržava. Tokom svega toga čujem nekakvo sijevanje iz daljine i nadam se samo da će kiša pričekati do kraja koncerta. Dizzee Rascal dolazi na pozornicu s još jednim članom i dj-om koji brine da matrica štima. Dizzeeju znam par pjesama, a onda kad se pojavio bio mi je pravo osvježenje u hip hopu jer je bio drukčiji od rapa kakav se predstavlja u Americi. Moje prvo upoznavanje s njime je bilo zbog suradnje s Calvinom Harrisom na "Dance wiv me", što mi je već tada bilo neobično da netko repa na pjesmi direktno stvorenoj za plesne podije, praksa za koju se činilo da je nestala u 2000-tima, a bila je dovoljno hitoidna za pop područje. Nije repao o uobičajenim rap stvarima poput novca, ega i sličnih klišeja, već o normalnim svakodnevnim stvarima koje muče mlade ljude, poput izlazaka, ovisnosti o glazbi, načinu života itd. Tada nisam imala pojma niti da se ta vrsta glazbe proziva grime, a i dalje ga ne bih znala razaznala jer meni je sve to bio hip hop ili rap povezan s elektroničkom plesnom glazbom, možda bržeg ritma, valjda je u tome razlika. Ne bih vam znala reći koje je sve pjesme otpjevao, ali repetoar mi se svidio, a neke od njih su bile Wot U gonna Do?, Just a Rascal, a u Fix up, look sharp sam odmah prepoznala korištenje zaraznog samplea, domaća zadaću koju sam si zadala za kasnije. Završna pjesma je bila Bassline junkie, odličan izbor koji smo ja i ljudi koji su bili oko mene jedva dočekali. Ako tko kuži pola tih repera što pričaju na onim razglasima, a da im prije nije čuo pjesme, već kao ja neke njegove čuje tek sada, svaka čast na izvrsnom sluhu. Pola toga ne razumijem ako mi nije razgovjetno ili ako pjesma nije na hrvatskome. Da ne repaju preko tog plesnjaka preko, teško da bih im posvetila pažnju.
Dok je Dizzee skupa s kompićem skakao po pozornici i brzo izbacivao rime putem mikrofona, ono što mi je puno napetije su bili prizori ispred i oko mene. Prizori u kojem dva dečka započinju skank ples na travi iza tribina i uskoro im se pridružuju ostali iz društva pa tako počinju tvoriti krug. Cura koja je obavljala dužnost stewarda, što bih na hrvatski objasnila kao volonterski održavač reda, mira i davanja informacija je odmarala noge pokraj njih na travi, ali vesela ekipica ju odlučuje povući sa sobom u svoj krug plesa. Upravo u tome trenutku sam znala da je cijeli događaj dobio kariku koja nedostaje, svoj vrhunac, zajedništvo kroz ples, savršeni završetak večeri. Odlučila sam ih zabilježiti nakratko u par sekundi snimaka. Nakon što su tako otplesali svi zajedno par pjesama, a pokrenulo je i mene samu, kao i cure i dečke oko mene, započela je kiša. Rekla bih da je nije dugo bilo, ali nije padala samo jedan dan. Sakrila sam se ispod suncobrana s neka tri mlađa dečka, dok su pod drugim bili one dvije cure s ostalim visokim starijim muškarcima. I dalje sam pratila tok one ekipice koja se sad sakrila ispod zidina od arene, ali nisu bili toliko zaštićeni kao mi ispod suncobrana kojima sam opet zahvaljivala što su mi u blizini jer je pala još jedna doza jače kiše. Negdje u to vrijeme je Dizzee privodio kraju svoj nastup pjesmom prije, i s Bassline junkie na koji smo mogli plesati pod suncobranima. Uskoro je završila pjesma, ali se kiša nastavila pa sam čekala da prestane jer ovaj put nisam imala ni kabanicu ni prikladnu odjeću već platnene tenisice. Nije mi bilo teško čekati da kiša prestane jer su me dečki s kojima sam dijelila suncobran zabavljali nastavljanjem pjevanja dijelova Bassline junkie, poput: "Big dirty stinking bass, dirty stinking bass. You can keep your ketamine. I'm a bassline junkie." i nadodali su "I don't need no girlfriend." što me je lijepo nasmijalo jer nisam ni ja daleko od njih po tome i pomislila sam kako će uskoro pjevati drugačiju pjesmu kad se zaljube. Šteta što im se nisam pridružila s "I don't need no boyfriend. I'm a bassline junkie." Glazba kao spona koja nas veže.

Kad je kiša prestala dovoljno, dečki su krenuli svojim putem, kao i ja pa sam usput pokupila prijatelja da ne pokisne. Umjesto da krenem u noći prema doma, ostala sam još pošteno odspavati, što sam rijetko kada doživjela odlazeći s festivala i krenula na put idući dan kad je vrijeme opet bilo sunčano jer Outlook festival je započeo pa više nije bilo plesanja ljudi u Bazi. Pomalo žalosna što se rastajem od prekrasnog ozračja koje mi je bio jedno vrijeme dom i nakupljena divnim iskustvima i životnom energijom krenula sam prema doma. Istarska šumska prostranstva ispraćala su me putem popraćena glazbom raznolikog seta koji mi je činio savršeno društvance na mome putovanju i zaokružio moju tjednu festivalsku priču.

Nakon svekolikog pisanja mogu reći:
Ne izdajem polugotove proizvode. Rokove redovito kršim. Neuspješna sam u završavanju. Alllliiiiiiii!!!
Napokon da sam festivalsku priču napravila do kraja. Moje remek djelo je gotovo. Tko bi rekao da će 2017. biti dobra i da ću napokon imati završetke. Možda ne onima kojima sam se nadala, ali ih ima. Da sam ovako pisala za svaku godinu Dimensionsa, gdje bi mi bio kraj. Je li bih stigla malo drukčije do ovdje?
Sedmoga dana, Bog kaže, neka bude svjetlo, i bi svjetlo. Što mislite zašto vam je kiša prestala?
I got that flow baby, hit me when i'm done, maybe.
Molite za spas moje duše jer biti umjetnički nastrojen u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se veliča rat, prošlost, tajkuni i političari, nema dovoljno prilika za opstanak.

Glazba je u nama, u našim srcima, oko nas i izražena oko festivala, partija, rejvova, zabava, kultura, putovanja. Zato se uvijek vraćamo na podije kada na njima vlada harmonija. Drugačiji sanjarski svijet, onaj u kojemu surađujemo, razgovaramo, dijelimo, zaljubljujemo se, plešemo i činimo svijet boljim. Ili se tako samozavaravamo. Još uvijek mi kao i onu večer u glavi odzvanja "I'm still in loveeeeeeeeee."
We're still in loveeeeeeeeee.

terapija // 18/09/2017