Postoje filmovi koji vas zabave, popričate o njima s prijateljima i zaključite da su ok, ali ih ne biste gledali ponovo. Postoje opet oni koji vam nabijaju osjećaj da ste uzalud potrošili dragocjeno vrijeme, a postoje i oni koji vas prodrmaju, ostave u ugodnoj šutnji i natjeraju na velike spoznaje i razmišljanja. Takve biste rado gledali ponovo a možda čak i nabavili za svoju kolekciju. Lost in Translation za mene spada u posljednju skupinu - film koji me istovremeno nasmijao do suza a opet s druge strane doveo (još jednom) do spoznaje koliko je život kratak, koliko su ljudi ponekad usamljeni i udaljeni jedni od drugih pa makar godinama dijelili postelju, koliko lako je sa strancima raspravljati o smislu života, koliko je naš svijet drugačiji od dalekog istoka i još mnogo toga.

Film smo gledali u sklopu Zagreb film festivala i to zahvaljujući "porođajnim mukama" organizacije besplatno - naša rezervacija kao i mnoge druge napravljene suvremenim čudom tehnike-internetom jednostavno niikad nisu ugledale formu hard copy pa eto pohvala organizatoru na hvalevrijednoj gesti. Karte su naime bile na dan projekcije davno rasprodane i razdijeljene (u prekomjernom broju) VIP gostima.

U glavnoj ulozi kao Bob pojavljuju se vrlo iskusni Bil Murray, glumac koji je uvijek igrao u nekim neglavnim ulogama, uvijek dobar, odličan a nikad u dostatnoj mjeri proslavljen. Ovim filmom je to ispravljeno jer ovdje mu je dana prilika (koju je on iskoristio) da se pokaže u punom bogatstvu talenta - uloga proslavljenog glumca koji u silaznoj putanji karijere u Japanu za velike novce snima reklamu za viski. Film obiluje inteligentnim duhovitostima u kojima izbija Murrayeva crta komedijaša iz prijašnjih uloga, no on ostaje ozbiljan i dosljedan liku kojeg ovdje glumi - prikazuje nam osamljenog, umornog čovjeka koji preispituje smisao svojeg života, razvija emocije prema nepoznatoj mladoj ženiu dalekom Japanu gdje im se putevi ukrštaju. Ona je mlada 20 i nešto žena (iako ju glumi ja mislim čak u to vrijeme 17-godišnja Scarlett Johansson) koja se sa suprugom fotografom (Giovanni Ribisi) nađe u Japanu i koja iako je kratko u braku osjeća da su već stranci i da njega sve drugo vuče dalje dok nju ostavlja da ga čeka u hotelskoj sobi. Njihovi dijalozi dočaravaju dvoje ljudi koji se uopće ne poznaju i ne razumiju a ironije li, u braku su. Prekrasna senzualna Scarlet kao stvorena je za ovu ulogu - ona i Bil ostvaruju toliko dobru kemiju da i u mojim očima Bil dobiva privlačnost i nešto mi ga jednostavno čini drugačijim od likova u kojima sam ga prije gledala. Među njima se iako su potpuni stranci ubrzo razvije toliko opipljiva bliskost i povezanost koja je u kontrastu njenom odnosu sa njenim mužem a i njegovom odnosu sa ženom. Ženu u nijednoj sceni filma ne vidimo ali slika je više nego potpuna iz njihovih telefonskih razgovora - kako su djeca - dobro su, kakve presvlake za sobu želiš…Možda su nekad i bili bliski ali s vremenom se to utopilo u kolotečini svakodnevnih problema i zajedno ih drže vjerojatno samo djeca.

Emocije koje se tijekom filma razvijaju između Boba i Charlotte nikad ne ugledaju svjetlost dana u obliku strastvenih ljubavnih scena ili ljigavog happy end završetka. To se ne događa koliko god bi priželjkivali jer to bi samo uništilo film i možda ga strpalo u neke klišeje. Sve završava na nešto suza, jednom nježnom poljupcu, i riječima prošaptanim u uho koje mi ne možemo ćuti i koje nam daju mogućnost da si kraj sami dočaramo već prema preferencijama - da li joj je prišapnuo broj telefona, da li joj je rekao da ju voli, da li će se ponovo sresti…. Skoro zaboravih spomenuti simpatičnu scenu karaoka gdje i Bob i Charlotte uzimaju mikrofon u ruke a gdje je najemotivnija od Briana Ferrya "More than this" (neću reći ko je pjeva i koga u to vrijeme gleda značajno u oči)
Mene nije teško rasplakati i raznježiti nad nekim filmom ali me je teško dobro nasmijati u isto vrijeme a ovom filmu je sve to uspjelo. I ne samo mene….

Svakak, svakak, svakak, svakak na bilo koji način pogledati ako volite filmove koji vas natjeraju na razmišljanje,u kojima nije sve dosadno predvidivo, holivudski napuhano jer ovo je jedan prekrasan film.

lana // 14/11/2003