Ako se ne varam i ako me pamćenje još koliko-toliko služi, Synthetic Scar iz Novog Zagreba su bili jedan od prvih modernih metal bendova u Hrvatskoj. Sada već davne 2012. objavili su izuzetan debi "Single Casuality" kao četverac, a drugi "Dark Reflections" (2014) kao trojac, pokupili nekoliko odličnih kritika (oba su naTerapiji dobila 9/10), odradili nastupe i potom se zagubili sa scene u privatnim životima. Oba albuma su bila d.i.y. izdanja protežirajući uglavnom nu-metal s elektronskim dodacima, a evo, nakon punih 6 godina se ponovno vraćaju u osvježenoj postavi s dva originalna člana - Filipom Brtanom (gitara, vokal), Tihomirom Glogoškim (bas, vokal), te dvojicom novih (Krešimir Stregar - bubnjevi, Jagor Blažić - bas, glavna gitara, dok je Josip Klarić samo gostujući basist). Meni osobno je Boris Luetić ostavio vraški dojam na debiju nakrcanom synthovima i elektronikom, a nema više niti Tončija Vrdoljaka koji je lupao bubnjeve... Nu-metal kao osnovica je i dalje ostala konstanta, no štošta se tu promjenilo u samom percipiranju i izvedbi. Tromi tempovi kakvi su i bili još su naglašeniji skoro do doom-industrial konotacija s hardcore prgavošću, no nikako ne treba očekivati bilo kakve prelaske iz druge-treće u višlju brzinu, a vokali su sad uglavnom mješoviti: ranije je Brtan pretendirao senzibilnije oktave, a sada je suprotno. Grčeviti hardcoreaški izričaj je vodeći, tako da prve tri pjesme "Kingdom (of fallen)", "Decode" i "Fallen (kingdom)" definitivno izlaze van okvira nu-metala u tromi thrashcore/ industrial s gothic šmekom zahvaljujući vokalnoj penetraciji što me poprilično začudilo i uzbudilo himničnim 'pop' escortom. Uloga elektronike je znatno smanjena, okey, tu je kraći instrumentalni staccato uvodnik ("Intro") s ambijentalnim pasažom i gotovo, pa skoro ništa više. Prvi predah, ali nakratko je senzibilan početak "Tide" koji se pričini da će biti klasična akustara, no pretvara se u mračnu modernu metal baladu, ujedno i najdulju komadinu koja u vrlo interesantnom formatu od svega 4 i pol minute pokazuje osjetan kompozitorski napredak ka progressive zahvatima: zadnji dio je uron u atmosferični minimalizam klavirskih staccata pretendirajući za glavni hit, dakako stiskavac u nedostatku velebnih hitova poput "Nothing else matters", "Black hole sun" ili "In the end". Treba li navoditi autore? Jedna od žešćih "Towards the sun" po gitarskim gravitacijama i pratećim vokalima sjeda na pravo mjesto ranijih Danzig križanih s The Young Gods himnom "Skin flowers", a ubjedljivo najžešća "More than ever" u nekim sekvencama (uvod, sredina, finiš) ima vrsne odlike gothica neprekidno se vraćajući u srednju brzinu. Umjerenu, plesnu, taman za drmusanje uz synth melodiju. Neprekidni izbori šarolikih stilizacija poput korištenja rhythm'n'bluesa u riffovima "XX", odriješitih gitarskih thrash trzaja "WDYWMTB (Why do you want me to be)" (ima čak i guitar-hero solaža), moćnih početnih i završnih tempova "Bitter taste" prikazuju evidentno odrastanje, a još nekoliko vrlo dobro izvježbanih caka poput funkom obojene "Last sacrifice" s kompleksno postavljenim aranžmanom što se nastavlja u iznenađujućem instrumentalu "Outro" nedvojbeno će podsjetiti na "White lines", ha, pa sad... U principu ta čuvena bas linija koju je odsvirao, sasvim slučajno Richard McGuire je došla od malo znanog američnog dance-punk benda Liquid Liquid (pjesma "Cavern" iz 1983.), pa su je uzeli Melle Mel i Grandmaster Flash, onda Mick Jonesov (ex-The Clash) Big Audio Dynamite, a u 90-im Duran Duran i potom svatko, a proglašena je jednom od 50 najupečatljivijih bas dionica popularne glazbe. Iliti svih vremena, ali tja, prerano je za tako nešto. Ima još 'svih vremena', jer ona koja su prošla i ne trebaju biti striktno ultimativna. Ako pomislite, barem čitajući ovu recenziju da ovako završava album, varate se. Nakon "Outro" ima još jedna - "Coming home" oivičena klavirskim staccatima, režavim gitarskim disonantama (i riffovima), melodičnim synth linijama i plesnim ritmom kao da su se tu negdje spojili i The Chemical Brothers i zaboravljeni Genghis Trone, pa i sami The Young Gods koji unatoč electro-industrialu imaju i gitarskih efekata (sam Vincent Hanni iz The Prodigy im je u nekoliko navrata svirao gitaru). Međutim, opisivati ovu glazbu od nepunih 45 minuta je subjektivno drobljenje kakvo se nađe na svakom portalu. Svatko prvo sluša glazbu i ne mari mnogo za pozadinu, ideju i artistički performans isto kao što mnogi ne slušaju angažirani anglosaksonski punk, metal ili hip-hop ako nema uobičajenih 'fuck', 'come on', 'suck my dick', 'love', 'sex', 'politics' i inih primamljivih termina iz jednostavnog razloga jer se ne sluša i TEKST. Sluša se glazba što znam jako, jako dobro, a tu se može štošta blesavog podvaliti i proturi se tako stupidnih bedastoća, pogotovo u 'indie' i 'alternative' fahu da ti srce stane, osobito u metalu.

Konkretno, kad se posluša ovaj album s glazbene strane, nekome tko prvi puta sluša Synthetic Scar, a nema baš neko poimanje o stilu ili ga samo sluša zato jer je moderan, "Descendant" se opravdano učini polovično odrađenim, jer, pjesme i glazba su najbitnije, a one kao takve možda čak niti ne zadovoljavaju kriterije ukusa (i predrasuda), ali iza svega stoji ogromna fabula o vanzemaljcima, takoreći SF priča poput Bowiea koji se 1972. spustio s Marsa da pokori planetu Zemlju. Synthetic Scar od pjesme do pjesme, od stiha do stiha seciraju pojam života i duhovnosti da je čovjek napravljen od zvijezda iz svemira, a da su bića na našoj planeti daleko od onoga što su bila kad su se prvi znaci života spustili, skoro pa 'sjeti se čovječe, prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti'. Ovdje su kroz bogatu fabulu raspoređeni zlatni razrušeni hramovi, svete kapi pepela, propala kraljevstva, bogovi, posrtanja, težnja za spasenjem, reći ću i dobar dio poganske tradicije mada se 'poganstvo' odnosi na moderan dio shvaćanja urbane neokolonijalističke fikcije pune laži u čemu je hrvatska vlada osobiti pogan s negiranjem laži u najdubljim kutovima naših očiju. Ovo mjesto je sve hladnije unatoč promjeni klime unazad zadnjih 20-30 godina, prestani se pretvarati da je ovaj život laž, zabludna pobožnost je razapeta i mržnja je sve veća i veća. Dajte mi smisao...

Ovo je odličan lirski sročen album od glave do pete. Angažiran humano, svjetovno i emotivno: drugi dio od otprilike teme "XX" pretvara se u bujicu svjetlosti u oku, traženja odgovora na sve programe sažaljenja i fikcije da živjeti laž može postati svjetonazor, a to su vrlo vješto upriličili i demagogijom "Last sacrifice": 'ispričavam se za sve što sam ikada napravio/ samo trebam žrtvu'. Zašto? Ljubav na Zemlji gotovo da i ne postoji. A ja nisam kriv za sve što osjećate. Ispada da je mržnja više od ljubavi, da se u srcima sudaraju svjetovi puni zbrke daleko od 'naše' boli, da su iluzije stvarnost, a ono što se očekuje redovito totalni promašaj. Volim ovakve albume. Naoko sređene u pop formatu, a kad zagrebeš dublje u osnovu, jebate... Joy Division + Bowie + black + dark + gothic + modern metal = izvrsno!

Naslovi: 1.Intro, 2.Kingdom (of fallen), 3.Decode, 4.Fallen (kingdom), 5.Tide, 6.Towards the sun, 7.More than ever, 8.XX, 9.WDYWMTB (Why do you want me to be), 10.Bitter taste, 11.Last sacrifice, 12.Outro, 13.Coming home

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/06/2020