"Hej Misisipi, da li voliš me kad imam ton?" odjekuje u glavi a u biti želim reći kad nemam ton, jer svaki put kad trebam napisati izvješće o koncertu i smatram da glazbenici zaslužuju dobro odrađen posao, ulovi me trema. Tako i danas, pa odugovlačim.

Nakon propuštene prilike nedavno u zagrebačkoj Tvornici radi prethodnog dogovora koji nisam mogla otkazati kao da su mi se bogovi glazbe smilovali i ponovili taj koncert, Koikoi s predgrupom TTT. Ali to nije sve, bonus je bio da će se koncert održati u zabočkom Regeneratoru o kojem sam čula puno dobroga ali zbog manjka vozačkih sposobnosti nikako da odem. Koncert je najavljen za subotu, isto plus i još ne pre-rano tako da se štošta moglo obaviti prije odlaska.

Došli, parkirali, vidjeli nešto novo, uredno, čistih linija izvana, ušli bez problema, bez gužve, ljubazna djevojka na provjeri karata i prošli kroz vrata u glazbeni raj. Sve izgleda vrlo minimalistički funkcionalno, beton i cijevi, tribine s ponuđenim jastučićima, prostor za ples i moš pitove, caffee bar sa strane s pristupačnim cijenama i sanitarni čvor tamo iza, ali ljudi moji!! oni imaju i dobru ventilaciju i razglas!!! Dolaziš iz Zagreba ali osjećaj je ponizan, jer većina zagrebačkih prostora je (umetnite sami prikladnu riječ) prema ovome i još da dodam za cijenu ulaznice koja je u pola manja od skoro svih najjeftinijih u velebnom Zagrebu.

Čini se kao poluprivatna oaza za ljubitelje dobre glazbe. Treba nam više ovakvih prostora… svuda.

Koncert je počeo na vrijeme pa smo tako sa zakašnjenjem od 10 minuta propustili prve dvije pjesme od beogradskih Turbo trans turista. Ekipa je dobro prašila, na prvi dojam stilski mogu ih povezati sa Koikoi. Ajmo poslušati. Idu pjesma za pjesmom, ekipa na pozornici je vesela, rasplesana, pogotovo momak na klavijaturama, daje dojam kao da bi najrađe on bio glavni vokal, ali momak ispred mikrofona mu ne dopušta. Kasnije kad sam saznala da su braća potpuno mi je bila jasna ta sinergija i međusobno nadmetanje. Bubnjar je davao ritam, a naj cool mi je bila basistica u dugim širokim narančastim hlačama. Kladim se da taj detalj neće biti niti u jednom drugom izvješću. Kao što rekoh bend je bio dosta živ ali nakon nekog vremena glazba je postala dosta repetitivna, ne u smislu da su sve pjesme iste već da unutar same pjesme nije bilo neke kompleksnije strukture, nešto je falilo da bi zaživila, da bi mi bila dobra. Vrijedi spomenuti par dojmljivih trenutaka jer nije baš sve bilo loše. Prvi kada su se Boško Mijušković (lead vokal i gitara) i njegova basistica nadjačavali naginjući se naprijed i nazad sa svojim instrumentima, drugi kad je Boško šepureći se pred publikom pjevao "moja mama" / najlepša mama na svetu, moja mama" (pjesma "Ništa nije strašno") ili kad je pjevao "Nema više tajni među nama / samo se javi, javi, javi se…" ("Šimpanza") iako je najavio da su odsvirali svoj set i da dolaze Koikoi, nastavili su i dalje svirati pa mi je prošlo kroz glavu, ok, kada će prihvatiti da je došao kraj njihovom dijelu. Nakon par minuta, tek toliko dugo da se postave neki instrumenti na pozornicu, izašli su Koikoi. Moram priznati iako za bend znam već nekoliko godina i moja bolja (glazbena) polovica, čak i pomladak, su ih već više puta doživjeli, meni je ovo bio prvi put u živo. Na snimkama su mi se dopali na prvu a sada je konačno slijedilo i ono live. Samo informativno, bend čine Marko Grabež - vokal i gitara, 2 Eme; Emilija Đorđević - bass gitara i vocal, Emilija Đonin - sintovi i vokal te Ivan Pavlović Gizmo - na bubnjevima. Emilija Đonin zamijenila je Ivanu Miljković koja je krenula u solo vode pod umjetničkim imenom Ika, preselila u Zagreb, izdala samostalni album "Zadnji dan" i nedavno u sklopu programa Žarište imala solo koncert u zagrebačkoj Močvari (na koji nisam otišla, sram me bilo).

Uz favorite s prve ploče "Poziv u stranu" (2021.), nova ploče "O sreći u snovima" vrtila se često na repeat u našem kućanstvu od početka do kraja od svojeg izdavanja. Pjesma s kojom su započeli koncert "Ponovno stran" otvara i ploču, a prigodno pjesma koja se nalazi zadnja na ploči "O sreći" je zatvorila koncert. Koikoi su od starta ušli bez previše uvoda — bez prenaglašene teatralnosti. Nakon odsvirane prve pjesme Marko nas je pozdravio sa "Dobro večer ljudi, mi smo Koikoi" i krenuli smo dalje s "Plivam" nakon čega je slijedio "Nemam oreol". E sad, "Plivam" mi djeluje kao pjesma o nesigurnosti i traženju ravnoteže usred unutarnjeg nemira. Tekst ostavlja dojam osobe koja se pokušava snaći u emocijama koje ne može lako objasniti, dok motiv plivanja bez dna pojačava osjećaj izgubljenosti i udaljavanja od stvarnosti. Glazba u "Plivam" dodatno pojačava osjećaj nesigurnosti i unutarnjeg nemira koji se provlači kroz tekst. Nakon toga tjeskobnog trenutka ja čujem pjevača kako pjeva "Nemam Oreo" a nastavlja s "Treba mi Oreo jer sam najbolji, treba mi Oreo da sebe volim". Pa dobro, ok, što god te čini sretnim, dok ne skužim totalni blam da čovjek pjeva "Nemam Oreol". Toliko o čitanju i slušanju s razumijevanjem. Meni bi i "Nemam Oreo" bio sasvim solidan tekst. Sve se gradilo kroz ritam, repetitivne gitarske linije i vokalne harmonije koje njihovim pjesmama daju gotovo ritualni karakter. Uživo njihove stvari zvuče još jače nego na studijskim snimkama; pulsiraju s plesnim ritmom gotovo u potpunosti elektronički (Krinolina, Hangar) dok druge ostavljaju dojam post-punk nervoze (Misisipi) , s dovoljno improvizacija da koncert ne djeluje kao reprodukcija albuma. Setlista je bila kombinacija njihova dva albuma s malo jačim naglaskom na novom ali i nezaobilaznim favoritima s prvog te "Bog te ubio" sa kompilacije Hali Gali (2019.).
Iako je teško reći da je neka pjesma na koncertu bila bolje odsvirana od druge jer je cijeli koncert besprijekorno držao ritam, nadograđivao se i pratio svoj tok do vrhunca pa onda nježno izbalansiranim bisom završio, mogu napomenuti da svatko može imati neke svoje favorite. Meni su to svakako nakon "Ponovno stran" i "Plivam" s početka bile nekako filmično vizualna "Blekstar": "Sećam se, slušao sam kako pas diše/ Sećam se, skačem sam u dubinu/ A nemam ni mišiće"

Zatim "Voleo je dan" sa repetativnim "Nikoga, nikoga/ Nikoga u njemu", pa "Urnišu me šume" … kužim sad da ću nabrojati 80% setliste, znači sve je bilo na razini ako ne i više. E a "Hrast" sa svojim žensko-muškim usklađenim višeglasjem, "Braćo, pritisnite ga na vrh moga sečiva/ Licnuće njegovu krv i svanuće dan", ne znam kome su to posvetili ali taj je definitivno na**bao.

Svakako treba dodati da su Koikoi legendarni po izvođenju "Misisipija" na svojim koncertima, ja sam ga do sad čula samo na snimci, no uz dodano "kladim se da će trajati barem 12 minuta" od frenda, odlučila sam upaliti štopericu s prvim taktovima. I bormeč koju sekundu lijevo ili desno, štoperica je stala tek na 19 minuta i 20 sekundi, i iskreno da je još potrajalo mislim da bi cijela dvorana i dalje plesala i pjevala s njima. Bilo je tu i onaj moš pit koji sam spomenula na početku jer je Marko s gitarom sišao među publiku i pozvao ih na akciju. Isto tako tijekom izvedbe s pozornice pozvao je ima li tko u publici da im se želi pridružiti u svirci, javio se dečko koji im je skroz solidno parirao sa svojim sviranjem, pomalo da sam mislila ma ovo mora da je namještaljka, no mala ptičica mi je šapnula da se radi o Bruni Antoliću iz benda Šiza. (Šiza je post punk rock band iz Koprivnice kojeg čine Marko Kuhar i Bruno Antolić, dugogodišnji entuzijastični sudionici nabrijane nezavisne scene koji su konačno udružili snage kao drums&bass duo. - izvor Bandcamp). Dok je Bruno na pozornici svirao na Markovoj gitari, Marko je uzeo rezervnu koju je tijekom koncerta koristila Ema na klavijaturama, a kad je Bruno htio Marku vratiti njegovu gitaru nakon desetak minuta, Marko mu je do Eminu i nastavili su i dalje svi svirati. Na kraju su se prijateljski zagrlili a svi prisutni su osjetili čaroliju tog trenutka (20min ali proletilo u trenu) i znali da smo dio nečeg posebnog. Nakon pauze od minute ili manje krenuo je bis sa "Bog te ubio!/ Đavo te odneo!/ Rđa te izjela!/ I jezik pregrizô!". Bolje im se ne zamjeriti uz ovakve tekstove a s druge strane mogli bi i meni gdjegod poslužiti.

I nakon toga nam je Marko najavio zadnju izvedbu na koncertu (i zadnju stvar na albumu) nježnu i melankoličnu "O sreći". Sreća je bila večeras biti tu u Zaboku na koncertu Koikoi, sreća je prolazna, ali sreću ćemo i dalje tražiti, vraćati se u Regenerator i slušati Koikoi. Uskoro su nam opet gosti u Zagrebu i to na Beer festu koji se održava od 21. do 24.5. na trgu Dr.Franje Tuđmana, i iako to možda nije naj situacija, jer više prisutnih će doći pa pivu nego radi dobre glazbe, znam da oni koji dođu napojiti žedne uši a ne samo žedna usta neće požaliti. Drago mi je da ima ovako dobrih mladih bendova i nadam se da će ih biti sve više kao i mladih koji će ih slušati.

nina kc // 26/04/2026

> vidi sve fotke // see all photos