Estetika zvuka i rafiniranost avangardnog inteligentnog popa jednog od najboljih i najoriginalnijih fretless bas gitarista na svijetu ponovno je zaživjela utjelovljenjem albuma Japan "Tin Drum", solističkog "Titles" i one čuvene art-gothic kolaboracije Dali's Car sa Peter Murphyem.

Djelo dostojno svakog glazbenog respekta! Svima poznati fretless bas gitarist i saksofonist nekad davno popularnog new-romantics banda Japan objavio je svoj novi studijski album. Ostao je u staroj prepoznatljivoj formi podarivši čitav niz noviteta spajanjem klasike, jazza, trip-hopa i zaista inteligentnog popa.

Mick Karn, jedan od istinskih genija fretless bas gitare, rođen je 24.VII 1958. u Nicosiji (Cipar) pod imenom Anthony Michaelides. Kada je imao tri godine, zbog okupacije Cipra od strane turske vojske, s roditeljima seli u London gdje tokom ranih '70-tih sa David Sylvianom osniva popularni glam-rock, a kasnije post-punk/ new-wave/ new romantics band Japan. Iznimno upečatljiv razliveno mumljajuće tutnjavi zvuk njegovog fretless basa, kao i tehnika svirke ovjekovječili su karijeru Japana kroz 6 studijskih i jedan live album. Japan se definitivno razišao 1983., ponovno se nakratko okupio 1991. pod imenom Rain Tree Crow, a Mick je za to vrijeme već imao nekoliko vrlo kvalitetnih i zapaženih albuma. Prvotno je u sam zalazak Japana, 1982. objavio debi album "Titles", potom jedan od najdotjeranijih, a i najčudnijih minimalističkih art-albuma '80-tih "Waking Hour" (1984) sa Peter Murphyem (ex-Bauhaus) u kratkom duet projektu Dali's Car, te se naposljetku potpuno bacio na solo karijeru. S vrlo velikim financijskim i materijalnim teškoćama koje su ostale još od vremena rada sa Japan uspio je objaviti sjajan album "Dreams Of Reason Produce Monsters" (1987, Virgin Records), te se potom gotovo začahurio dobrih 6 godina (uz kratkotrajno okupljanje Japana 1991) sve dok 1993. nije objavljen njegov povratnički solo rad "Bestial Cluster" s kojim je ponovno zagolicao maštu slušatelja i kritike. Međutim, kako god da je vrijeme prolazilo, bez obzira što je Mick bio vrlo cijenjen instrumentalist među kolegama glazbenicima i često nastupao kao prateći fretless muzičar na raznim festivalima ili kao studijski glazbenik (Kate Bush, Gary Newman, Midge Ure, Joan Armatrading...), njegovi solo radovi jednostavno nisu prolazili zapaženo poput primjerice njegovih bivših suradnika, Sylviana koji je stvorio impozantan rejting u okvirima popa ili Richard Barbieria koji se '90-tih pridružio glasovitoj progressive rock/metal skupini Porcupine Tree kao klavijaturist. Tokom karijere promijenio je 4 izdavača (Virgin, CMP, Medium i Invisible Hands Music), sve dok 2005. nije odlučio da sam pokrene vlastitu etiketu MK (Mick Karn.net) odakle će moći nesmetano plasirati svoje radove. Prvi pilot MK etikete bio je odličan EP "Love's Glove" (2005), a potom su usljedili vrlo dobri albumi "Three Part Species" (2006) i "Selected" (2007). Kao trajni pečat na protekla zbivanja još od vremena rada sa Sylvianom i Japan, Mick Karn je ujesen 2009. objavio autobiografsku knjigu "Japan & Self Existence" u kojoj opisuje vrlo dugačko razdoblje koje seže još u prvu polovinu '70-tih. Uz to što je najpoznatiji kao osebujan fretless bas gitarist, Mick je svestran muzičar koji je još u vrijeme Japana svirao različite duhačke instrumente (saksofon, oboa), kasnije sa Dali's Car i fagot, pokazivajući interes i za egzotične kulture, tada glazbeno nepoznatih zemalja, poput primjerice Obale Bjelokosti odakle je u pop kulturu uveo prilično rijedak instrument didu. Osim toga, on je s protokom vremena evoluirao u multimedijalnog glazbenika koji je u stanju sam odsvirati sve instrumente na albumu. Njegov utjecaj na pop kulturu bez obzira koliko god da se činio minoran zbog prezahtjevnosti samog instrumenta je vrlo vidljiv u radovima nekadašnjih new-wave/ new-romantics izvođača poput Ultravox, Bow Wow Wow, The Cure, Cocteau Twins, Duran Duran, Arcadia, pa čak i ovozemnih U škripcu, Dorian Gray ili Boe (podsjetite se samo načina na koji je bas svirao Damir Košpić ili kako to još uvijek svira Zvonimir Bučević - Buć), a u novije vrijeme taj pristup se može osjetiti kod Red Hot Chilli Peppers, Transglobal Underground, Massive Attack, Thievery Corporation ili Badmarsh & Shri. A i Stingove bas linije pokazuju relevantan Karnov utjecaj. Jedan istinski poznavatelj i glazbenik na fretless basu rekao mi je da ovakvih glazbenika u svijetu ima možda tek dvijestotinjak koji su donekle poznatiji zahvaljujući internetu. Ali, ovakvog maestra koji gotovo cijelu kompoziciju nosi na temelju fretless basa baš i nije samo tako lako pronaći.

Kao kompletan 'sam svoj majstor', Karn je samo uz povremenu potporu Pete Locketta (bubnjevi i udaraljke) koji učestvuje u nekoliko naslova ostvario više nego sjajan instrumentalan album spojivši otprilike duh vremena najboljeg Japan albuma "Tin Drum" i debija "Titles" (oba 1982), kao i natruha "Bestial Cluster" (1993). On ovdje uz neizostavan i prepoznatljiv fretless svira klavijature, okarinu, saksofon, synth, piano, klavir, fagot, didu, gitaru, trombon, harmoniku..., te je uobličio vrlo kompaktan osjećaj za jazz-pop, dramatične simfonije, swing, d'n'b, trip-hop... koji jednostavno izlazi izvan okvira bilo kakvih uobičajenih pop struktura. Plesne teme koje nose ritmiku su uvodna "Ashamed to be part of them" sa bogato razgranatim melodijskim strukturama u kojima ima zaista svega i svačega kroz minimalističko - pravocrtne nadogradnje desetak instrumenata, "Presence" u vrlo romantičnoj trip-hop/ down-tempo psycho atmosferi gdje prednjače synth, samplovi i korištenje loop tehnike, zatim naglašeno plesna "TV Woo" (jedan od boljih komada albuma) sa funky linijama i brass sekcijom uz neobične efekte nadogradnje klavira i same Karnove vox-extended tehnike, te izuzetan 7-minutni drum'n'bass "Confabulation" u kome Karn pokazuje svoju vještinu spajanja jazz opservacija sa minimalističkim popom. Ono sjajno vrijeme kratkog daha zvano Dali's Car dodiruje se u sentimentalnoj temi "Yes I've been to France" koja doslovce bez obzira na instrumentalni karakter potpuno oživljava priču one naoko hladne i darkerske suradnje. Zvuk specifičnog syntha je tu, padajuće - lebdeće psycho atmosfere su također, a obogaćeno je sa nevjerojatnom svirkom električne gitare i non-stop tripa koji se jednostavno ne može zaustaviti. Pa kako te linije kolaju, to je naprosto nevjerojatno i razaraju maštu! U laganiji dio albuma uvodi "Tender poison" gdje je Karn isprepleo ambijentalnu i komornu glazbu sa swingom i dvoslojnim (progressive, hm?) aranžmanom u kojem svira fagot i synth nalik na čuvene Bachove orgulje. Ne treba zaboraviti da su još davne 1987. neki glazbeni znalci (akademski obrazovani ljudi) primjetili odnos strukture kompozicije i nota kao kod Bethoveena. Spoj starog šliha i smisla za suvremeni art prikazuje u "Purple attachment", još jednoj romantično/ mračnoj temi koja se donekle može nastaviti na Dali's Car, a definitivnu umjetnost Karn prikazuje u najlaganijoj "Vote for lies" s kojom možda nadmašuje i samog Sylviana. Ovdje su razlike između njih dvojice svedene na suočavanje estetike ambijenta mraka i svjetla, vječitih kontradikcija dva velika glazbenika i borbe za što profinjeniji izraz. Ne sjećam se da ima neka ljepša instrumentalna izvedba najsanjivijih djelca ili trenutaka Brian Enoa, Leb i Sol, Throbbing Gristle (naravno, zadnja dva albuma), pa i Sylviana i Roxy Music ili na što će mi mnogi zamjeriti, davno zaboravljene makedonske Lole V.Stain s kojima su podudarnosti više nego očite. Japan je pogodio 'u sridu' sa onim čuvenim hitom "Ghosts" koji je bio proglašen najboljim pop singlom '80-tih, no ovo je otišlo daleko naprijed u neo-klasiku kojoj će biti potrebno vraški puno vremena da se prihvati kao pop. Za konac albuma, tu su dvije psihodelične kompozicije "JB Mecknee" u plesnom down-tempo ritmu i "Antisocial again", u još tromijem taktu za psihodelično uspavljivanje.

O produkciji albuma ne treba posebno govoriti, ovdje je prikazana majstorija sluha koja jasno nalaže gdje koji ton treba posložiti, a Karn se potpuno pobrinuo da sve stoji na svojem mjestu, ponekad i tamo gdje to ne treba očekivati. Album je vrlo sofisticiran, psihodeličan i zahtjevan za slušanje, no prijatan je u svojem 'hladnom' (a zapravo toplom) šmeku s kojim isijava.

Još jedna stvar koja ide u prilog ovome velikanu: budući da se album u svojoj prvoj ediciji objavio samo kao plaćeno net izdanje, a ja se nisam mogao zbog ograničenog servera logirati na njega premda sam bio spreman platiti 12 funti, obratio sam se direktno njemu i objasnio mu problem. Za par dana Mick Karn mi je osobno e-mailom poslao link za download koji se može koristiti samo jednom. Svaka mu čast. Inače, album se u oficijelnoj prodaji u trgovinama nalazi od početka 2010. godine. Imao sam priliku vidjeti i komentar samog David Sylviana na ovaj album koji je izjavio 'savršeno'.

Jest, za obožavatelje Mick Karna i Sylviana (a i ja sam jedan od njih) bez obzira na njihovu nekadašnju pomutnju, ovaj album jednostavno obara s nogu.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/12/2009