Povodom objavljivanja novog albuma ovog vrsnog i jednog od najboljih fretless bas gitariste na svijetu (ex-Japan), donosimo vam dvije stare recenzije još iz vremena kada terapija.net nije bila niti u začecima.

Datum rođenja: 24.7.1958., Nicosia (Cipar)

Karijera: Japan, Dali's Car

Kolaboracija: Peter Murphy - Dali's Car

Žanr: new romantics, art-rock, pop, ambijentalna glazba, indie-pop, avangarda, minimalizam, ethno, art-pop, psihodelija, funk, elektro-akustika, jazz-fusion, avangarda

Utjecaji: David Bowie, Roxy Music, Talking Heads, David Byrne, Joy Division, Japan, Dali's Car, Bauhaus, Cabaret Voltaire, Brian Eno, Tuxedo Moon, The Residents, Can, Neu, Peter Gabriel, Genesis, King Crimson, Robert Fripp, Steely Dan, Laurie Anderson...

Utjecao na: Kate Bush, Bow Wow Wow, Duran Duran, ABC, Cocteau Twins, The Cure, Boa, U škripcu, Arcadia, The Stone Roses, Transglobal Underground, Badmarsh & Shri...

MICK KARN - Dreams Of Reason Produce Monster (1987, Virgin)

Nakon raspada kultnog art sastava Japan 1983., kojeg se krivo tumačilo kao new romantics izdanak prvenstveno zbog osebujnog heteroseksualnog imagea kojim je karizmatično zračio njihov lider, pjevač, kompozitor i vrsni instrumentalist David Sylvian, glavna pokretačka poluga sastava, basist Mick Karn najavljuje solo karijeru singlom "Titles". Uz paralelni rad s posljednjom turnejom banda koja je održana u ljeto 1982., Mick je brižljivo radio i na umjetničkim skulpturama, te je održao i nekoliko samostalnih izložbi u Torinu i Londonu. Tijekom turneje koja je naoko odrađena s profesionalnim glazbenim pristupom, te je rezultirala završnim epitafom Japana, dvostrukim živim albumom "Oil On Canvas", došlo je do mnogih svađa između Sylviana i Karna koje su svoje duboke korijene imale još iz vremena albuma "Gentlemen Take Polaroids" (1980.) kada se ovaj skladateljski dvojac našao u vlastitom neskladu nerazumijevanja. Naime, i jedan i drugi su težili ka artificijelnosti izraza Japana, no njihova glazbena polazišta su očigledno bila posve drugačija. Posljednja dva albuma Japana su ipak donijele savršeno blistavu glazbenu kreativnost ovog moćnog dueta koji na pločama nije pokazivao ni najmanji tračak nerazumijevanja. Sve je funkcioniralo besprijekorno dotjerano, svaki trenutak albuma je bio savršeno dorađen, te su za posljednji album "Tin Drum" (1981.) dobili odlične ocijene glazbene kritike. Zbog toga je glazbenu javnost iznenadila vijest o raspadu ovog kreativnog sastava, a razlozi koji su tada bili posve nejasni, do izražaja su došli tek nakon prvog Sylvianovog solo albuma "Brilliant Trees" i prvog Karnovog rada, albuma "Waking Hour" koji je napravio u kolaboraciji s Peter Murphijem (ex - Bauhaus) pod projekt nazivom Dali's Car. Tada je bilo vidljivo koliko su njihove ideje o glazbenoj kreativnosti različite. Sylvian je težio finom i laganijem pop izrazu obogaćenom ambijentalnom glazbom pod utjecajima Brian Enoa i grupe Can, pri čemu mu je obilato pomogao njegov dugogodišnji idol Holger Czukay, dok je Karnov projekt Dali's Car bio hladan minimalistički izlet u potpunu art strukturu koja se posve izdvojila od tadašnjih pop obrazaca. Preostala dvojica iz Japana, Steve Jansen i Richard Barbieri krenuli su u neuspješnu avanturu osnovavši sastav The Grey Scale. Kasnije će obojica stalno biti prisutni kao session glazbenici i na Sylvianovim i na Karnovim radovima.

Kada je u jesen 1987. Mick Karn objavio svoj prvi solo album "Dreams Of Reason Produce Monster", sve moguće dileme oko tobožnjeg kvazi - umjetničkog dojma koji se spočitavao i njemu i Japanu (a i Sylvianu), pale su u vodu. Album je potpuni art pop izraz kojim je Karn dosegnuo tada neslućene glazbene prostore u pop glazbi, opovrgavši sve tvrdnje kojima su ga etiketirali glazbeni kritičari neskloni ka artificijelnosti smatrajući da se u tom pogledu vrhunac dosegao s primjerice radovima Bowiea, Roxy Music ili Steely Dan. Za razliku od Sylvianovog prvijenca koji je pokazao određene utjecaje iz oblasti pop glazbe, Karn je nastavio rad zacrtan projektom Dali's Car s jasnim odmakom od hladne i proračunate glazbene strukture koja je na trenutke zalazila u vrlo neobične psihodelične atmosfere. Prvi i osnovni razlog zbog čega je Karn tako dugo čekao na realizaciju ovog prvog solo albuma ležala je u potrazi za ugovorom pri čemu su diskografske kuće tražile da materijal bude odgovarajuće komercijalan kako bi se mogao osigurati ugovor sa cijelim svijetom, a ne samo s britanskim tržištem. Na kraju je jedino Virgin records prepoznao jačinu Karnovog materijala bez obzira na tržišni rezultat. Najveći Karnov tadašnji problem bile su financije jer je Japan nakon raspada bio sastav u ogromnom minusu kojeg su sva četvorica članova sastava Japan morali otplaćivati pune tri godine. Ipak, iz cijele neimaštine, Karn je uspio oformiti vlastiti četvorokanalni studio u vlastitoj kući gdje je godinama stvarao svoje demo materijale. Vrlo uskih novčanih sredstava, doveo je tek nekoliko suradnika - bivšeg bubnjara Japana, Steve Jansena koji mu je radio i kao ko-producent, zatim Paula Jonesa na usnoj harmonici (ex - vokal Manfred Man i Blues Band !?), tri različita vokalna zbora, te nedvojbenog ljutog protivnika Sylviana s kojim je ipak našao zajednički jezik koji se na ovom albumu samo sveo na njegovu vokalnu interpretaciju. Tako je na albumu Sylvian otpjevao dva naslova - "Buoy" i "When love walks in" u svojem tipičnom patetično ledeno bezobraznom art stilu. To su pjesme koje nose relativno jasne pop forme uokvirene uobičajenim obrascem (kitica - refren - solo), te se bez ikakvih predrasuda mogu približiti radovima i Japana i Sylvianovih solo albuma (prva će se pronaći na Sylvianovoj kompilaciji "Everything & Nothing", 2000.), s time da ova druga pjesma u sebi nosi sofisticiranu formu reggae ritma koji nije bio posve korišten u njihovim ranijim ostvarenjima. No, preostali dio materijala koji čini još šest pjesama je potpuno drugačije prirode. Osim skladbe "Answer" koju pjevaju tri različita zbora, ostatak albuma čine instrumentalni komadi. "First impression" dodiruje nasljeđe kultnog art podneblja Tuxedo Moon s neobičnim bojama klavijatura, mnogobrojnim ritmičkim bubnjarskim prijelazima i finim melodijskim impresivnim linijama koje iskaču iz tadašnjih uobičajenih tokova pop glazbe osamdesetih godina, "Language of ritual" počinje zvukovima dide i samplovima koje je Karn pronašao u fonoteci afričkog folka, a glazbeno se gradi kroz obredni zvuk plemenskih bubnjeva u laganijim tempovima s prijelazom u bogatu glazbenu melodijsku gradaciju potkrijepljenu klavirskim harmonijama i pratećim duhačkim instrumentima (alt i tenor saksofon, te fagot), "Land" je minimalistička igra ponavljajućeg lajt - motiva odsviranog na klavijaturama u koji se nadogradnjom vezuju različiti zvukovi ostalih instrumenata u vrlo bogatu i slojevitu glazbenu cjelinu koja je premazana pozadinskim ambijentalnim zvukovima, dok je "The Three Fates" plesniji komad vrlo blizak onome što je Karn radio u vrijeme projekta Dali's Car (minimalizam, hladna psihodelična prostornost, zvukovi fagota…), no ovdje je cijela zvučna struktura obogaćena maštovitim melodijskim solo improvizacijama usne harmonike što ostavlja vrlo dorečen pečat cijelog albuma. Naslovna "Dreams of reason" je još jedno iznenađenje u kojem je Karn jasno iskoračio iz prostora pop glazbe korištenjem komornih zvukova duhačkih instrumenata bez bubnjarske pratnje, tako da pjesma zvuči kao da je sastavnim dijelom nekog modernog klasičnog djela skladanog za solo fagot, saksofon i orkestar, a ne sklopom jednog pop albuma. No, da se Karn ne bi držao samo suhoparnog stiliziranja na konotacijama art popa, cijelu kompoziciju je obogatio vrlo umješnim aranžmanom koji ima svoj tijek u minimalističkoj nadogradnji. Uostalom, mnogi klasični kompozitori su mnogo puta pribjegavali ovakvim sistemima gradnje kompozicije. Posljednja skladba na albumu jest "Answer" sa učešćem tri različita zbora (dječji, ženski i muški) koji daju posebnu sliku uz pratnju isprekidanih i gotovo pogrebnih ritmova, tako da kompozicija djeluje kao crkveni koral u čijoj je završnici finalnu riječ posvetio efektima duhačkih instrumenata.

Pauza koja je nastala nakon raspada Japana, Karnu je omogućila vrijeme u kojem se posvetio proučavanju glazbe, tako da je po prvi puta pisao skladbe u notno crtovlje. Kaže da se plašio vlastitog glazbenog znanja kada je na snimanje doveo profesora glazbene umjetnosti iz obližnje škole koji je dirigirao vokalnim zborovima. No, profesor je rekao da su note besprijekorno zahtjevno strukturirane, a sama pohvala za njegov rad uslijedila je i od Mc Briana s glazbenog univerziteta u Michiganu koji je utvrdio da je struktura kompozicija i nota poput Beethovenovih. Album je popraćen brojnim pohvalama glazbenih kritičara, te se Karn potpuno odmaknuo od svih pretinaca pop glazbe što mu je doneslo priznati status među poznavateljima glazbene umjetnosti koji su shvatili njegov talent za spajanje pop glazbe s tradicijom klasične glazbene naobrazbe. Zbog toga je potpuno iščeznuo s top ljestvica i uobičajenih radio programa, stari kritičari koji su ga promatrali kao kvazi - umjetnika su ostali zbunjeni i prestali su pratiti njegov rad, a oni malobrojni koji su kupili ovaj njegov rad su postali bogatiji za jedno izvan serijsko glazbeno ostvarenje čiji je duh potpuno izašao iz okvira stereotipnih glazbenih struktura, žanrova i bilo kakvih kategorija.
MICK KARN - Bestial Cluster (1993, CMP )

Sklonost ka umjetnosti u pop glazbi devedesetih često je bivala pogrešno shvaćena; dio toga odnosi se na tadašnji grunge trend koji je zasjenio niz vitalnih glazbenih ostvarenja koja s bazičnim rock izrazom nisu imala nikakvih kontakata ili, s druge strane, poplava bujajućeg elektronskog techno izdanka što se kao prijeteća eminencija nadvila nad ostatkom pop-produkcije forsirajući sudionike da izaberu jednu od dominantnih opcija. Distorzija i garaža ili kompjutor ?

Međutim, Mick Karn je odavno izašao iz okvira standardne komercijalne produkcije ne mareći puno za bilo kakve trendove još 1982. kada je prekinuo suradnju s David Sylvianom i skupinom Japan. Nedugo zatim ostvario je vanserijski projekt Dali's Car s Peter Murphyijem (ex- Bauhaus) koji je rezultirao albumom "The waking hour" (1984.), esencijalnim obilježjem art-rocka tog vremena. Bio je to pomaknuti spoj gothica, popa, eksperimenata i moderne klasike koji je očarao čudnom i hladnom atmosferom, minimalizmom i artificijelnošću. Prvi solo album "Titles" objavljuje 1982., a drugi "Dreams Of Reason Produce Monster" 1986.,za koji dobiva niz hvalospjeva, a između ostalih, izdvaja se pohvala profesora McBriana s glazbenog univerziteta u Michiganu koji je naredio učenicima da slušaju Mickove radove jer je struktura akorda kao kod Beethovena.

Svojim radovima postao je priznat kao vrsni glazbenik, te je često pozivan kao basist na velikim koncertima, a u međuvremenu mnogo truda je uložio i u rad na skulpturama te postavljanju samostalnih izložbi.

Ovaj kraći prikaz njegova rada dočarava okolinu i životni stil koji je unio u album "Bestial Cluster". Tri vokalna naslova i pet instrumentala, s naglaskom na aranžersku i kompozitorsku sposobnost gdje vodeću ulogu igra instrumentalizacija teško se može opisati nekim postojećim žanrom popularne glazbe. Ipak, ovo jest pop, ali potpuno drugačiji jer nema pop-klišeja, refrena, uobičajenih aranžmana, a najmanje tekstova. Mick je jednom prilikom izjavio kako je najbolja stvar u instrumentalnoj glazbi da ne nameće značenje, već interpretacija pripada slušatelju, te da je za njega glazba stimulativnija od pjesme: "Nadam se da to nije uzaludna bitka i shvaćam da moram kreirati svoju publiku, publiku koja će sjediti i slušati. Suvremena pop-glazba se ne sluša, u njoj se sudjeluje. Vjerujem da je to moguće napraviti, iako radio-stanice nerado emitiraju instrumentalnu glazbu." Sam pogled na nazive glazbenih komada govore štošta o Mickovom artizmu: "Bestial cluster", "Back in the beginning", "Beard in the letterbox", "The drowning dream", "The sad velvet breath of summer and winter", "Saday, maday", "Liver and lungs", "Bones of mud".

Ovi nazivi prije bi odgovarali likovnim djelima kubizma, pop-arta ili apstraktne umjetnosti nego li pop-songovima, a instrumentarij trinaestoro glazbenika koji su sudjelovali na albumu (između ostalih tu su Glen Velez, David Thorn, Steve Jansen i Richard Barbieri) podredit će pop nekim drugačijim namjenama - uz Mickov standardni i freetless bas, bubnjeve, klavijature, udaraljke i gitare, obilje zvukova dolazi od klarineta, mandoline, bendža, harmonike, kongi, dumbeka, bodhrana, pandera, riqa, bansurija, choutala, bendira, flauta, saksofona, fagota, violine…, a korištene su i mnoge elektronske zvučne naprave, te niz samplova i snimljenih zvukova. Opisati glazbu je vrlo teška zadaća ; ako se gleda sa stajališta pop-glazbe onda se dovodi u pitanje što je pop, a ako se primjerenije povlače paralele s klasičnom glazbom, tada se otkrivaju mnoge njene zakonitosti. Mick je očito iz duha pop-glazbe uzeo samo dio glazbenog stila, dok je slobodnim duhom postigao specifičan izraz u kome se neobično spajaju želja za skromnošću i suzdržanošću, jednostavnost u građenju forme, monumentalnost i bogatstvo glazbenog izraza, obujam skladbe, te uporna i nepromjenjiva čvrstina klasičnog oblika izgrađena kroz različiti niz obrazaca koji se ne rabe u popu. Jedini izuzetak je naslovna skladba, instrumental koji provlači plesni manirizam funka s mnogo "filanih" zvukova gitara i klavijatura, te druga "Back in the beginning", lagana kompozicija obilato kalorizirana harmonijama. "Beard in the letterbox" je instrumental koji uvodi u začuđujuće forme koje se protežu nastavkom albuma: melodije putuju, zaustavljaju se, ubrzavaju, nestaju. Ritmovi su isprekidani, harmonije "sljepljene" poput kolaža. Svirka i način upotrebe svakog instrumenta nalikuju tretmanu koji se najslikovitije može pronaći u radova elektro-akustičara, modernih klasičara i avangardista. "The drowning dream" vodi virtualnom bas svirkom u utonuće, čudni samplirani zvuci efektno obogaćuju slušnu sliku, a dva najljepša komada albuma čine "The sad velvet breath of summer and winter" i "Saday, maday" gdje se Mick potpuno posvetio kompoziciji, aranžmanu i neobičnim harmonijskim strukturama. Ova druga je, izgleda, baština koja je ostala još iz vremena Dali's Car - čudan spoj topline i bezobrazne hladnoće, obredni komad koji se pretvara u ambijentalni završetak. Najvirtualnija svirka prikazana je u "Liver and lungs", sessionu slobode, a album završava "Bones of mud", skladba puna pejzaža, slika i boja. Konačan dojam albuma Mick ostavlja slušatelju, upravo onako kao što je i želio, pa je stoga ovo djelo i ostalo po strani medija, kritike i publiciteta.

horvi // 03/12/2009