Članovi: David Sylvian, Mick Karn, Richard Barbieri, Steve Jansen, Rob Dean
Žanr: new wave, reggae, new romantics, funky, world-music, elektronika, kraut rock

Utjecaji: David Bowie, Roxy Music, Bryan Ferry, Can, Neu, Velvet Underground, Kraftwerk, Talking Heads, Brian Eno, Holger Czukay, XTC, Peter Gabriel

Utjecali na: Bauhaus, Simple Minds, Yello, Classix Nouveaux, Spandau Ballet, Bow Wow Wow, Duran Duran, Toyah, Yazoo, Boa, ABC, Fashion, Beograd, The B-52's, U škripcu, Jappa, Talk Talk, Icehouse, Level 42, Jah Wobble, Katarina II, Inxs, Paul Simon, Dali's Car, Peter Murphy, Mick Karn, Dorian Gray, Jakarta, Belouis Some, EKV, Arcadia, Power Station, The Invaders Of The Heart, Legen, Transglobal Undergound, Badmarsh & Shri JAPAN - Obscure Alternatives, 1978

Sedamdesete su besprijekorno ostale kao godine sjajnog desetljeća u kojem je prema mnogobrojnim istraživanjima i javnim rock kritikama objavljeno ni manje ni više nego preko stotinu sjajnih debi albuma, što niti jedno desetljeće od pedesetih do konca 20. stoljeća nije uspjelo zabilježiti. Po mišljenju Charles Shaar Murraya, kritičara New Musical Expressa, ultimativni albumi šezdesetih bili su radovi The Beatles i The Rolling Stones, dok su sedamdesete započele s erom Roxy Music i Bowievog Ziggya. Osim ta dva rada, vrlo bitnu kariku u kreiranju rock scene sedamdesetih imali su svakako debiji Black Sabbath, T.Rex i Blue Oyster Cult u teškometalnoj rock produkciji (naravno i radovi Led Zeppelin i Deep Purple), Steely Dan u fuziji jazza, rocka i soula, mnogobrojni autori u vodama kraut rocka (Kraftwerk, Can, Gong, Neu, Faust, Tangerine Dream…), te radovi Nick Drakea, Lou Reeda, Neil Younga, Gram Parsonsa, Bob Marleya, Marvin Gayea, War i Sly and the Family Stone u nešto pomaknutoj verziji rocka koji je prije svega zagovarao novi pogled na rock, country, baladu, reggae, soul, odnosno funky više nego li sami r'n'r svjetonazor u vremenu kada punk još službeno nije niti zakoračio na svjetsku rock scenu. Zbog toga je od vremena sjajnog debija Roxy Music iz 1972. godine postavljen vrlo visoki standard koji je nalagao svakom novom izvođaču (uglavnom iz Britanije) da u studio može ući tek kada savršeno ovlada novim zakonima koji su uključivali obavezno poznavanje instrumenata, vješto baratanje akordima, zakonitostima same glazbe i vrlo moćnom strukturom kompozicija, što se mora priznati u šezdesetim, a pogotovo u pedesetim i nije bio obavezan motiv. Dok su pedesete uglavnom nalagale rock autorima da osmisle što bolji i zavodljiviji r'n'r riff i refren na uobičajenu plesnu glazbu twista i bluesa, šezdesete su unijele u modu zabavne rock pjesme i obilje nove dimenzije - psihodelije i eksperimenata, sedamdesete su spram toga donesle jedan sasvim novi pogled u kreiranje rocka koji je počeo polako, ali sasvim primjetno spajati i neke sasvim nove oblike koji su i ne tako davno izgledali naoko trivijalno i sasvim bezopasno - disco, reggae, soul, funk, pop i elektroniku kao zamjenu za blues i razne inačice countrya, rocka i psihodeličnih žanrova. Zbog toga su mnogi albumi koji su objavljeni u sedamdesetima prošli gotovo neprimjetno jer su se gotovo iz mjeseca u mjesec neprestano pomicale granice standarda što publika i nije mogla pratiti takvom brzinom kojom su sami albumi objavljivani. Primjerice, ambijentalna kolekcija radova Brian Enoa je prošla katastrofalno (veći interes se pojavio tek sredinom osamdesetih), debi Suicide je prodan u bijednom tiražu od nekoliko stotina komada, a prvi radovi Can i Kraftwerk su uglavnom bili distribuirani samo za vrijeme koncerata što su ih posjećivali njihovi prijatelji.
U ovakvom okružju počinje priča oko sastava Japan kojem je veoma dugo vremena trebalo da bi došao u poziciju iznimno zanimljive grupe. Okupili su se 1974. u Londonu oko David Sylviana (vokal, klavijature, gitara) i njegovog polubrata Steve Jansena (bubnjevi) koji su prije svega preferirali stilski pretinac u kojem je vladala finoća, uglađenost i strogi bonton po uzoru na Roxy Music i Bryan Ferrya. Njima dvojici priključili su se njihovi prijatelji Mick Karn (bas i različiti duhački instrumenti), Richard Barbieri (klavijature) i Rob Dean (gitara) kojima se Sylvianova ideja o modernom rock sastavu koji neće zaglibiti u tada popularni glam rock veoma dopala. Prvenstveno bazirani na očiglednim utjecajima kraut rocka, reggaea, popa i rocka, gotovo pune tri godine su uvježbavali, kako je to jednom prilikom spomenuo Sylvian "mnoštvo nepotrebnih akorda" da bi 1978. uspjeli sabrati 8 izuzetnih pjesama koje su objavili na svojem debiju "Obscure Alternatives" koji je namjerno tako nazvan zbog sve veće količine raznih kopija Bowiea, Roxy Music i Velvet Underground na britanskoj sceni No, ne može se sporadično primijetiti i očigledan utjecaj ovo troje navedenih na sami sastav, barem na ovom albumu. Uvodna kompozicija "American gun" djeluje upravo kao da je netom izvađena iz opusa Roxy i Bowiea (album "Station To Station"), dok je slijedeća "…Rhodesia" fini reggae koji oponaša mnoge sintagme Marleya, te je obogaćena s modernom produkcijom po uzoru upravo na Bowiea. Ima puno maštovitih dionica klavijatura, čak se pojavljuje i solo dionica na gitari, a završnicu čini dub varijanta koja daje poseban šlih cijeloj kompoziciji. "Love is infectious" je najenergičniji broj albuma i ima nivo energije prvih britanskih new wave izvođača - snažni gitarski riffovi u vrlo isprekidanim ritmovima koji naoko djeluju nepovezano i razbacano, Karnov neobičan bas i vrlo čudne gitarske solo dionice pri samom kraju kompozicije. Ako se traži rock stvar na ovome albumu, onda je to "Sometimes I feel so low" u koju su uključene jednostavne gitarske fraze koje se ponavljaju, plesni disco-ritam, višeglasna pozadinska pratnja i povremeni upadi dionica na klavijaturama. Najneobičniji broj na albumu je naslovna "Obscure alternatives" koja se poigrava mnogim čudnim (ali i jednostavnim) ritmovima, sitnim gitarskim lajt motivima koji se neprekidno ponavljaju, vrlo zagonetnom tekstu i nadasve patetično-šminkerskom glasu Sylviana koji je ovom kompozicijom kumovao za svaki uzdah Petera Murphya iz grupe Bauhaus koja će se pojaviti tek dvije godine kasnije. Kompozicija "Deviation" ima očigledne spojeve minimalizma Velveta u gitarskim dionicama i zavodljive dionice klavijatura i saksofona po uzoru na Bowiea i Roxy Music. "Suburbian Berlin" je potpuno drugačija priča u kojoj se glazbeno oslanjaju na reggae ritmiku i osebujne dionice klavijatura, te vrlo izrazitom aranžmanu čime će direktno utjecati na mnoge hitove new romantics izvođača koji će se pojaviti u naredne 3-4 godine (pogotovo na Duran Duran). Album završava ambijentalna instrumentalna elegija "The tenant" koja je već tada naglasila izraziti Sylvianov talent i sklonost prema vlastitom izražavanju koje je više povezano s umjetnošću i klasičnom glazbom nego li s rock glazbom. Naravno, osim njegove odlične minimalističke melodije na pianu, ovdje dobar dio doprinosa leži i u sax dionici Mick Karna i gitarskim melodijama Rob Deana koji se prepustio ambijentalnim svjetovima poput laganijih kompozicija Pink Floyda. Jedina zamjerka ovome albumu može ići na teret Sylviana koji se savršeno dobro uklopio u vokalne manire Bowiea i Ferrya, no tada je to malo tko zamijetio jer se album prodao u vrlo malenom tiražu budući da je publika tražila prije svega hard-rock, glam i nove zvijezde poput Suzy Quatro, Smokie, Donnie Osmond i Bonnie Tyler. JAPAN - Adolescent Sex, 1978

Na drugome albumu Japan okreće stranicu i dolazi do izražaja njihova sposobnost da spoje mrak i svjetlo u jedninu. Već sama prva kompozicija "Transmission" pokazuje vrlo velike korake u pogledu kompozitorske specifičnosti - neobičan ¾ ritam, vokalni dark-motivi, odlična pratnja klavijatura, neobično zavrzlana svirka melodija na klavijaturama, aranžman koji se prije svega temelji na ostavštini sympho-rock bendova (Genesis, Yes i Jethro Tull) i nadasve neobičan Sylvianov vokal koji se trudi što egzotičnije prikazati cijeli smisao kompozicije. E, a onda ide fantastična "The unconventional", savršeni funk kojeg bi poželio i sam James Brown. Plesno do daske, besprijekorno fantastično sa savršenim refrenima, povremenim elektronskim upadicama sintesajzera, no zamjerka je to što kompozicija traje prekratko. "Wish you were black" djeluje kao da je izašla iz arsenala od prije stvaranja debija, no odlično je to što se pojavljuju iznimno zanimljive upadice sintesajzera i funky obojenih gitara, tako da kompozicija ima onu notu koja je nedostajala svim posrnulim sympho-rock sastavima. "Performance" je još jedan odličan funky, ovaj puta laganiji sa neizostavnim refrenom i pratećim vokalima, no i to je bilo daleko prije svih Duran Duran, Spandau Ballet i mnogih sličnih klauna koji će se kasnije pojaviti kao dio new romanticsa. "Lovers on main street" je još jedan odličan plesni funky broj u kojem dominira gitara Rob Deana, a Sylvian je po prvi puta progovorio i o nepravdi prema rock zvijezdama budući da se osjetio ugroženim zbog svoje iznimne privlačne ljepote. Kompozicija "Don't rain on my parade" je vrlo slična prispodoba gdje je Sylvian svjestan svoje ličnosti i pokušava ju dočarati kroz normalno razmišljanje koje je ovjekovječeno u zaista nevjerojatan spoj njegove stare ostavštine - glam rocka i jednostavnih gitarskih riffova. Ne treba zaboraviti da su upravo u to vrijeme vrhnje rock scene ubirali hard-rockeri Kiss, pa se Sylvian paralelno s time (a i bez toga) počeo šminkati i na sebe stavljati make-up i bojiti kosu u plavo (a inače mu je smeđa). Ako se ikad glazbenik gleda sa stajališta da je image prvenstveno važniji od same glazbe, onda to Sylvian i Japan nisu. Naravno, cijeli band je odmah poprimio njegove utjecaje pa su svi članovi Japana počeli da se pojavljuju našminkani što su ljudi počeli tumačiti potpuno krivo u čemu se značaj njihove glazbe počeo iskrivljavati. Razlog svega bila je iznimna ljepota lica David Sylviana koji je sa make-upom i šminkom još više naglasio svoju ljepotu, tako da je njegovo lice pomalo počelo dolaziti i na naslovnice vodećih britanskih magazina, dok je malo tko uopće slušao samu glazbu Japan. No, mnogi su se iznenadili kada su čuli kompoziciju "Communist China" zbog koje je skoro cijeli sastav doslovce najebao jer je opisao egzotični život u Kini, tada netrpeljivoj opoziciji Margaret Thacher (a uostalom, lukavica se pronašla i dvije godine kasnije na sprovodu Josip Broza Tita, njoj tada netrpeljivoj Jugoslaviji s kojom je imala jako dobre poslovne odnose = ultimatume). Lukava umjetnička vještina Sylviana i Japan je bila u tome što su cijelu stvar na albumu uspjeli pretvoriti u fantastični završetak ploče, u pjesmu "Television" koja je sofisticirano rekla o mnogim propustima tadašnjeg BBC-a kroz vješte sofisticirane elemente u glazbi, no osim samog ljepolikog Sylviana i njegove publike to nitko živ u to doba nije shvatio jer je bio previše lijep da bi ga se smatralo nekakvim medijskim neprijateljem kraljevine Britanije. Naslovni singl "Adolescent sex" postao je njihovim prvim UK-top 30 hitom kakvih će u karijeri Japana biti vrlo malo.
I što je interesantno, dvadeset i pet godina kasnije će biti proglašeni jednim od "najgorih" bandova svih vremena. Danas njihove stare video-brojeve možete pogledati na www.youtube.com, pa će te vidjeti zašto ih kritičari svrstavaju u kategoriju "loših" bandova. JAPAN - Quiet Life (1979, Virgin records)

David Sylvian je postao većim medijskim ljubimcem spram svojih uzora - Ferrya i Bowiea, pa je shodno tome imao šansu da Japan kao sastav uspije i u komercijalnom pogledu, no do toga nije došlo. Nevjerojatan rasplet događaja koji je uslijedio te 1979. godine nikako nisu išli na ruku grupe Japan. Nevjerojatno. Imali su sve što se tiče štampanog medija, Sylvian je proglašen britanskim licem godine, no njihova niti jedna pjesma nije i dalje bila prisutna na radio programima izuzev singla "Life in Tokyo" (UK top-28) i "European son" (UK top-31) koji su se vrtjeli samo dva-tri tjedna i vrlo brzo pali u zaborav. Album "Quiet Life" prikazuje Japan u najzrelijem izdanju za kojim su se počeli povoditi mnogi pop autori poput primjerice Ultravox, Human League i Gary Newmana u Britaniji, te The Cars u Americi. Općenito se smatra da je era new romanticsa započela upravo s ovime albumom Japana na kojem je prisutan daleko veći doprinos klavijatura i sintesajzera nego li je to bio slučaj na prethodna dva albuma. Dionice koje je prije popunjavao Rob Dean sa svojim gitarskim pasažama ovdje su zamijenjene mnogobrojnim zvukovima klavijatura i novinom u radu banda - programiranim zvukovima koji su prouzročili mnogo negativnih kritika zbog navodne "hladnoće" i "pomanjkanja emocija". Totalna glupost koju su preferirali britanski kritičari povodom objavljivanja ovog albuma uzrokovala je još jednom lošem tiražu Japana, tako da sastav niti nakon trećeg albuma nije uspio ostvariti nikakav zapaženiji komercijalni status. Uglavnom, sve se počelo svoditi na to da je Japan počeo bivati odličan, ali istovremeno i neprofitabilan sastav kojeg je medijski jedino pratila štampa zbog Sylvianove izuzetne privlačnosti. Što se tiče pjesama, cijeli smisao je poprimio sasvim novu dimenziju koja se glazbeno oslanja na radove Roxy Music i David Bowiea, no u svemu tome ima velikog nadahnuća kojeg novi izvođači nikako nisu mogli zaobići. Osim uobičajenih ritmičkih postulata koji su ovdje znatno smireniji i ukalupljeni u plesni pop obrazac, glavnu riječ vode klavijature dok je funkcija gitara umnogome smanjena i svedena na razinu lajt-motiva tako da je Rob Dean počeo osjećati da se njegova funkcija u sastavu svodi tek na puko praćenje Sylvianovih zamisli. Istovremeno, počela je bivati sve veća tenzija Mick Karnovog glazbenog doprinosa koji je sa svojim bas dionicama počeo "šarati" što cijelom albumu daje jedan sasvim novi značaj. Tako primjerice u obradi "All tomorrow's parties" (Velvet Underground) funkcija Mick Karna postaje najzamijetnija - svira osebujne bas dionice na fretless gitari i daje odlične dionice na saksofonu. Istovremeno, ova kompozicija se može smatrati vrhuncem njihovog dotadašnjeg stvaralačkog opusa premda je obrada, no u nju su unijeli ogroman vlastiti kreativni doprinos (pogotovo zbog odličnih gitarskih dionica Rob Deana). Jedine kompozicije koje imaju nekakve temelje sa dva prethodna albuma jesu "Alien" i "Sometimes I feel so low" zbog izrazite uloge gitare koja tek sporadično prati osnovni ritmički riff (ovdje je zamjetna i znatna količina kibernetike). Kompozicija "The other side of life" je bila od strane izdavača izabrana kao singl, no taj projekt se pokazao potpuno promašenim budući da je publici pokazao lagani dio opusa Japana. Premda je kompozicija savršeno aranžirana (gudači, fine melodije, klavirska pratnja…), nije apsolutno donijela nikakav znatan komercijalni efekt i vrlo brzo je zaboravljena, no istovremeno je prikazala Sylviana kao vještog autora koji će se za 5-6 godina pokazati izuzetnim majstorom u stvaranju izuzetnih i finih laganih tema. O spomenutoj pjesmi "Life in Tokyo" (također singl) podiglo se mnogo prašine zbog navodnih paralelnih sintagmi sa Roxy Music, a da bi se cijela stvar oko komercijalne propasti ovog albuma spasila, Virgin je angažirao tada čuvenog producenta Giorgio Morodera koji je kompoziciji dao specifičan elektronski stil, te je singl po drugi puta u karijeri Japana dospio na britanski top-30. Ostatak materijala čine izuzetne plesne kompozicije u kojima se provlače fine melodijske strukture klavijatura, jednostavnih ritmova, Karnovog neobičnog fretless basa, duhačkih dionica i profinjenog Sylvianovog vokala (pjesme "Quiet life", "Fall in love with me", "In vogue", "Hallowen"), dok je lagani dio albuma pjesma "Despair" u kojoj je Sylvian posljednji puta (i namjerno) raskrstio sa činjenicom da su mu Bryan Ferry i Roxy Music osnovni uzor. Uostalom, ni britanska kritika nije ništa zamjerila na ovoj kompoziciji, a i sam Ferry je izjavio da se ponosi što ga podržava ovako kreativan sastav kao što je Japan. Album je svoj najveći doseg ostvario pozicijom no.53 na britanskoj listi albuma.
Nakon žučnih rasprava u štampi da li je pjesma "Communist China" s prethodnog albuma "Adolescent Sex" odrednica novih lučonoša u britanskoj pop glazbi, a i u mogućem svjetonazoru koji bi mogao zadesiti buduće glasaće, Sylvian je izjavio da pjesma apsolutno nije skladana kao opozicija tadašnjoj britanskoj vladi i netrpeljivosti prema komunističkim zemljama, već je skladana prema njegovoj vlastitoj opsesiji ka zemljama i kulturi Dalekog istoka. JAPAN - Gentlemens Take Polaroids (1980, Virgin records)

Ovdje stvari počinju bivati daleko dramatičnije i osebujnije, štoviše, ovdje je Japan dosegao svoju umjetničku i vrhunsku kreativnost bez obzira na činjenicu da su se počele pojavljivati gomile sličnih sastava koji su uzimali dio njihovog glazbeno/vizualnog imagea (Classics Nouveaux, Spandau Ballet, Duran Duran, Visage & Steve Strange…). Ovo je fenomenalni rad kojim su Japan prikazali sav svoj glazbeni šarm koji se nazirao na prethodnim albumima, te je došao na UK top-45 što je bio poprilično mršav rezultat spram samih očekivanja. 10 odličnih pop kompozicija kojima su ušli u novo, osmo desetljeće, postati će kamenom temeljcem za buduću glazbu u narednih pet-šest godina, koju uzgred mnogi neupućeni smatraju besmislenom i šašavom, tj. bezveznom (prvih 5-6-7 albuma Simple Minds, zatim albumi Ultravox, Tears For Fears, The Cure, Talk Talk, Inxs, Icehouse…). Reklo bi se bezveze. No, to nije tako. Svatko tko je slušao ovaj rad Japana može zaključiti da je osnova glazbe izuzetno profinjena instrumentalna podloga na koju je Sylvian našarao mnogobrojne tekstove o kulturi, bontonu, finoći života, ljubavi, apstrakciji, opsesiji ka sasvim drugačijim pogledima na život i što je najbitnije - nikada, pa ni sada nije dozvolio da mu punk ugrozi život i utječe na glazbu sastava. Dakako, to je odmah bitno utjecalo na sam kritičarski duh u Britaniji, pa je Japan proglašen istovremeno najgorim i najboljim rock-sastavom. Kritika koja je zagovarala punk tvrdila je da je Japan svoje najbolje albume radio 77 i 78, dok su rock kritičari tvrdili da je njihov najbolji rad "Quiet Life" baš upravo zbog pomaka od nekakvih new-wave korijena (kojima su i sami kumovali). Na ovome albumu Japan je pokazao da su dometi sastava daleko više upućeni na finoću, ambijentalnu i klasičnu glazbu (pogotovo brojevi "The experience of swimming", "The width of a room" ili singl "Nightporter") nego li na rock svjetonazor. Ovo je fantastičan album kojeg se ne bi posramili niti njihovi uzori - Bowie ili Ferry, no njih dvojica su kao ribe šutjeli o tome jer su bili svjesni da se pojavio sastav koji je potpuno promislio i detaljno razmotrio njihovo stvaralaštvo. Tek početkom devedesetih Bowie će priznati da je Japan bio lučonošom osamdesetih i to u vrijeme komercijalnog uspjeha prvog albuma Suede 1993. s kojim postoje određene šminkerske paralele. No, ovakve bezvezne situacije tada nitko nije mogao predvidjeti jer je bilo više nego očito da je Japan od opskurnog rock sastava postao fenomenalna umjetnička rock atrakcija koju su sustavno prešućivali gotovo svi rock-kritičari. Njihova glazba na ovom albumu gotovo više nema nikakvih rock korijena i potpuno je prerasla žanr rocka kao glazbene kategorije, te se upušta u posve novo područje koje bi se moglo nazvati "neistražen prostor", što je kritici na početku osamdesetih zadavalo strahovite glavobolje, te su subjektivno odbijali bilo kakav utjecaj Japana na sve veću populaciju sličnih klaunova. I dok se kritika dvoumila da li je to što sviraju Japan rock ili nešto drugo što nisu mogli shvatiti sve do početka devedesetih, band je uspio održati turneju po Japanu, Americi i Evropi, te po prvi puta u svojoj karijeri dospio je i do glavnih vijesti na BBC programu kao britanski izvozni proizvod.



Odlične plesne kompozicije "Gentlemen take polaroids", "Swing", "My new career", "Ain't that peculiar", te singl "Methods of dance" u kojima provlače mnoge paralele uglavnom s Roxy Music, Kraftwerk i Can uzrokovale su sve veću zastupljenost Japana na radio postajama, tako da je po prvi puta sastav uspio ostvariti značajan tiraž i došao na britanski top 20. U glazbenom opusu potpuno je izostala uloga gitare Rob Deana koji je i dalje ostao članom sastava, no svi njegovi nekadašnji gitarski fragmenti ovdje su potpuno zamijenjeni debelim slojem klavijatura i sintesajzera, a neke efekte vrlo znakovito odsvirao je i Mick Karn na saksofonu. Jedini primjetni znakovi Deanove gitare uočljivi su samo u naslovnoj kompoziciji. Novina u zvuku je pojava šumova i prirodnih efekata koje je uglavnom Sylvian snimao na magnetofonu, te odlične lagane elektronske mini simfonije "Burning bridges", "Taking islands in Africa" i spomenuta "The experience of swimming" koje djeluju kao neki od zagubljenih brojeva s "Autobahn" albuma Kraftwerk Poučeni ovim iskustvom, Japan će na narednom albumu stvoriti vrlo sličnu kompoziciju "Ghosts" koja će postati njihovim jedinim top-10 hitom u karijeri. Dvadeset godina kasnije, 2000. godine Sylvian će objaviti vlastitu dvostruku kompilaciju "Everything & Nothing" na kojoj će se pronaći jedan "izgubljeni" nikad objavljeni song "Some king of fool" koji je nastao upravo u vrijeme realiziranja ovog albuma, a na njemu se po posljednji puta pojavljuje gitarist Rob Dean. I premda je ovaj rad Japana dosegao status poluhit albuma, nitko od članova sastava nije se usudio priznati da su i dalje ostali potpuno nekomercijalan i apsolutno neprofitabilan projekt koji u svojoj karijeri nije zaradio niti penija! To će priznati Mick Karn, ali tek nakon nekoliko godina kada Japan kao sastav više neće egzistirati. On će prvi progovoriti da je sudbina banda već na ovome albumu bila sasvim jasna. Zbog potpuno neuspješnog materijalnog salda, band je daleko više trošio na skupe i raskošne turneje po Japanu i Americi koje im nisu donijele gotovo nikakvu očekivanu popularnost, tako da je sastav bio u ogromnom minusu kojeg nikako nisu uspijevali nadoknaditi. To je i bio jedan od glavnih razloga što će se sastav u vrlo skoro vrijeme raspasti. JAPAN - Tin Drum (1981, Virgin records)

Kada se sabere doprinos britanskog rocka u okvirima istraživanja mogućnosti etno - antropoloških saznanja, te moć zapadne civilizacije koja je modernizirala i najudaljenije krajeve svijeta, dobije se dugačka lista autora, albuma i projekata koji su tražili neke druge izvore, korijene i načine izražavanja. Do ovog albuma bilo je tek nekoliko glazbenika koji su inspiraciju rocka tražili u arapskoj, afričkoj, indijanskoj, polinezijskoj i indijskoj kulturi: Brian Eno, Talking Heads, The Rolling Stones, The Residents, The Beatles, naivni Bow Wow Wow… Izuzev radova Josepha Spencea, Enoa, T. Heads ili The Residents, ostatak sličnih izleta mogu se i zaboraviti ili u najboljem slučaju smatrati pionirskim interesima za raznorodnim van - evropskim zvukovima koji su se u glavu umjetnika ugurali tek pukim pretraživanjima pan - kulturne baštine iz koje su uzeli samo neke površne osjećaje.
"Tin Drum" je album koji je po izlasku doživio kontraverzne kritike. U prvom redu zbog uplitanja rocka u nestandardne korijene koje tadašnje aktualna glazbena scena nije primjećivala, a kao drugo, opće poznata činjenica jest da svaki novi glazbeni zamah i ideja navodi čitavu generaciju da stvara podijeljena mišljenja. No, zaista su bili rijetki oni koji su prepoznali da se radi o epohalno važnom novom glazbenom izrazu. U vizualnom pogledu, Japan su bila četiri lijepa, privlačna i kulturna momka, pa ih se guralo u ladicu "novog romantizma" za sentimentalne tinejdžerke i pomodarnu populaciju, nazivajući ih trivijalnim plagijatorima Ferryija i Bowiea, što je totalna glupost.
Album je kolekcija sastavljena od osam dotjeranih pjesama u kojima je naglašena funkoidnost plesnih ritmova. Basist Mick Karn vješto barata freetlessom, afričkim flautama i narodnim instrumentom dida iz Obale Slonovače, Sylvianov polubrat Steve Jansen izuzetno moćno i kreativno održava ritam, Richard Barbieri je zadužen za boje synthesyzera, razne samplove i kibernetiku, dok je David Sylvian alfa i omega koja barata vokalima, gitarom, piše tekstove, odlično barata klavijaturama i programira zvukove, a odlični gitarist Rob Dean je nestao iz sastava budući da mu se funkcija svela na gotovo nepristupačnu ulogu koju više nije mogao igrati.



Impresioniranost kulturom Kine, Japana i Dalekog istoka proizašla je u vrijeme kada je Sylvian živio u Bangkoku. Tamo je zaključio da je ona nedovoljno uklopljena u rock sferu pa se na albumu nalazi šest kompozicija koje u sebi sadrže istočnu pentatoniku i niz folklornih motiva, mada su oni izraženi kroz gotovo dječju naivnost, što se i može oprostiti budući da je "Tin Drum" prvi rock album koji obrađuje jednu zaista vrijednu glazbenu civilizaciju. Problem je međutim u tome što se glazba Istoka bazira na stvarnom životu, sudjelovanju u društvenim kretanjima, svetkovinama, ritualima i religijskim obredima. No, danas ćemo hrabro priznati da je svaki sličan rad koji je uslijedio nakon ovog albuma izvukao glazbu iz takovog konteksta i da je ona izgubila svoju prvobitnu dimenziju, značenje i simboliku, a objedinjuje se pod nazivnikom "world music". Tako je npr. Peter Gabriel uzeo čitav niz zvukovlja Afrike i Bliskog Istoka, Paul Simon miješao u pop- forme utjecaje Latinske Amerike i ekvatorijalne Afrike, Ry Cooder kubansku glazbu, Thiervery Corporation su kombinirali latino, salsu, islamske arabeske i još štošta u obrazac trip- hopa, a cijeli niz glazbenika koji nisu imali apsolutno nikakve veze s nekom folk- kulturom su pod utjecajem globalnog trenda prilagođavali egzotične glazbene kulture zapadnjačkom duhu samo s ciljem da podignu "zavodljivost" vlastite glazbe. Album je po prvi puta iznjedrio neočekivani UK top-5 singl "Ghosts", a vrlo uspješnim su postale i pjesme "Visions of China", "Cantonese boy", "The art of parties" i "Talking drum".
Zbog toga se s pravom usuđujem zaključiti da je "Tin Drum" izuzetno vrijedan rad kojeg je i publika znala prepoznati te je po prvi puta Japan dospio do visokog UK top-12. Prije svega album je intrigantan i inovativan. Spoj je moderne tehnologije i zaboravljene glazbene simbolike, tako da je na pravi način dao nove horizonte za suvremenu etnomuzikologiju.
Band se raspao 1982. i upao u financijske manjkove, a posthumno godinu kasnije je objavljen dvostruki live album "Oil On Canvas" (UK top-5), a kasnije i kompilacija "Exorcising Ghosts" na kojoj se nalazi devet singlova "Methods of dance", "Gentleman take polaroids", "Quiet life", "Nightporter", "My new career", "The other side of life", "Visions of China", "Ghosts" i "Talking drum", te sadrži i jednu neobjavljenu kompoziciju - instrumental "Life without buildings" koja je očigledno nastala u vrijeme snimanja "Tin Drum" albuma. Nakon raspada članovi su započeli vrlo plodne solo karijere, te se 1991. ponovno okupili pod imenom Rain Tree Crow i objavili istoimeni album, no glazbeni interesi su bili potpuno različiti i daleko od timskog rada. 1990. britanska pop publika je izabrala "Ghosts" s albuma "Tin Drum" za najbolji pop- singl osmog desetljeća, a David Sylvian je osnovao vlastitu etiketu Opium (Arts) Ltd (kasnije nazvanu Samadhi Sound) u Londonu, objavljuje izuzetne albume, te živi s guruom Sri Sri Mata Amritanandamayi Devi, suprugom Ingrid i dvoje djece. RAIN TREE CROW - Rain Tree Crow (1991, Virgin records)

Gotovo punih deset godina nakon raspada Japan, cijela ekipa bez Rob Deana se ponovno sastaje. U proljeće 1991. objavljena je vijest da su Sylvian i Karn ponovno našli zajednički jezik i odlučili zakopati ratnu sjekiru s kojom su se doslovce nabacivali u medijima nakon raspada. Nikada nije bio jasan pravi razlog prestanka rada Japana, pogotovo ne nakon briljantnog i komercijalno najuspješnijeg albuma "Tin Drum" i izuzetno profinjene turneje na kojoj su doslovce prezentirali strogi studijski zvuk kojeg su nevjerojatnom lakoćom preslikali u iznimno precizne koncertne nastupe. Također je bilo nejasno zašto se sastav raspada i to baš u trenutku kada im je sve išlo u prilog - sve ono što su godinama gradili, njima ispred nosa oteli su Duran Duran, Spandau Ballet, Ultravox, Visage koji su obrali berićetnu žetvu na top ljestvicama zahvaljujući popularnom trendu new romanticsa koji je trajao nekih 3-4 godine. Sylvian je iz godine u godinu bivao sve zapaženije medijsko lice, djevojke su ga doslovce grabile očima i zatrpavale pismima tako da je u pravilu uvijek iznajmljivao hotelske sobe pod sasvim drugim imenima, te vrlo često je bio primoravan da mijenja stanove u Londonu, no nakon raspada Japana izgledalo je nevjerojatno kako se sav njihov trud rasplinuo gotovo preko noći. Sylvian i Karn su krenuli u solo karijere s time da je David odmah u startu s debi albumom "Brilliant Trees" ostvario ono što je sastav u svojoj sedmogodišnjoj karijeri mogao samo sanjati - britanski no.4. Desilo se to u ljeto 1984. i tada je izgledalo da je David Sylvian konačno pronašao magičnu formulu za pravljenje izuzetnih pop-ploča koje će istovremeno biti i komercijalno uspješne. No, svaki njegov naredni album doživljavao je upola manje naklade - album "Alchemy" (1985.) objavljen je samo na kazeti, "Gone To Earth" (1986.) se nije uspio pojaviti na britanskom top-20, "Secrets Of Beehive" (1987.) je jedva došao među trideset najprodavanijih, dok su kolaboracijski radovi s Holger Czukayom iz 1988. i 1989. doživjeli katastrofalno lošu prodaju. Daleko manje uspjeha imao je Mick Karn. On je nakon raspada Japana objavio singl "Tittles", te sklopio izuzetan duo s pjevačem bivših Bauhaus, Peter Murphyem i objavljen je album Dali's Car - "The Waking Hour" (1984.) koji je pokazao posvemašnu razliku u shvaćanju glazbenih minimalističkih sintagmi, psihodelije i čudnih tekstova naspram Sylvianovog debija. Album je komercijalno potpuno podbacio, a svoj debi realizirao je 1986. pod naslovom "Dreams Of Reasons Produce Monsters" za koji je dobio izuzetne kritike, no odjek publike je bio više nego poražavajući. Uspio je opstati jedino zahvaljujući činjenici da je često bio pozivan u studijo kao session glazbenik, te je redovito bio i članom velikih sastava na open-air festivalima koji su pratili uglavnom solo-izvođače poput Mick Jaggera, Stinga, Tinu Turner, Chris Reu, Kate Bush, Bruce Springsteena i slične. Povodom objavljivanja svojeg prvog solo albuma priznao je da je Japan bio potpuno bezuspješan sastav zbog kojeg su svi članovi godinama otplaćivali ogromnu svotu novaca, a on sam je zapao u vrlo bijedan život i neimaštinu, te ga je jedino izvlačio povremeni honorar od studijskih sessiona na kojima je svirao bas za neke solo izvođače.
Kada su se ponovno okupili u proljeće 1991., vrlo brzo su komponirali pregršt pjesama od kojih su izabrali 12 naslova objedinivši ih kao album pod nazivom "Rain Tree Crow". Početna ideja je bila da se ime Japan održi na životu, no svjesni činjenice da je na računu Virgin recordsa i dalje postojalo to ime koje je imalo tragičnu financijsku prošlost koja nikome nije bila materijalno sklona, odlučili su da ime Japan izostave, te se nazivaju istim imenom kao i album - Rain Tree Crow. Ploču otvara instrumentalna kompozicija "Big wheel in Shanty town" koja ima nekih ritmičkih sličnosti s vremenom albuma "Tin Drum" i naslanja se na neke fragmente afričkog etna i world music, dok je preostalih 11 pjesama potpuno drugačijeg karaktera kojeg je najlakše opisati kao spoj poznatih Sylvianovih solo radova u kojima vlada iznimna mirnoća i Karnovih eskapada na fretless basu. Obilje klavijatura je potpuno izostavilo funkciju gitare koja tek sporadično dobiva ulogu u potpuno bezuspješnim singlovima "Every colour you are" u kojem gostuje Phil Palmer sa slide gitarom i "Blackwater" u kojem gostuje njihov stari poznanik Bill Nelson. Za producenta je izabran tada nepoznati Pat McCarthy koji će se proslaviti tek koncem devedesetih u radu s R.E.M na albumima "Up" i "Reveal", a glavni studijski savjetnik je ovdje njihov također stari prijatelj Steve Nye koji im je realizirao najuspješniji album "Tin Drum". Album obiluje mnogim iznenađenjima poput primjerice naslovne "Rain tree crow" koja djeluje pomalo mračno i surovo poput starog isušenog drveta na kojem sjedi pokisla vrana što je zasluga neobičnih zvukova koje je cijeli bend realizirao na vrlo čudnom intrumentariju - od sintesajzera do kratkovalnog radija. Album sadrži nekoliko instrumentalnih skladbi, a svakako najoptimističnija je "Red Earth", fini splet elektronike uz koju je vrlo nježno i maštovito spojena svirka akustične gitare, zatim "New moon at Red Deer Wallow" koja je skladana kao čudan, pomalo eksperimentalni pop uz pratnju kongi, čarobnih Karnovih zvukova na fagotu i neobičnih gitarskih uvrnutih eskapada. Ambijentalna kratka instrumentalna kompozicija "A reasuringly dull sunday" doima se kao pejzažna minijatura uzeta sa Sylvianovih ambijentalnih radova. Uz uvodnu, jedina brža plesna kompozicija jest "Blackcrow hits shoe shine city" u kojoj se Sylvian razmahao sa neobičnim gitarskim solo dionicama, no kako se kompozicija odmiče kraju, intenzitet ritma se usporava da bi na kraju se i potpuno zagubio nestavši u tišini koja je u ovom slučaju sastavni dio glazbe. "Sctrachings on the Bible Belt" je također još jedan neobičan (polu)ambijentalni instrumental u kome dominiraju konge, marimbe i različite udaraljke. Album završava pjevana poema "Cries and whispers" koja bi sasvim uobičajeno mogla funkcionirati na Sylvianovim solo albumima, a kada se promatra cijeli album u globalu, od bivšeg zvuka Japana nije ostalo gotovo ništa prepoznatljivo. Zbog toga i opravdava kompozicija "Pocket full of change" koja djeluje kao preslika sjajnih kompozicija sa Sylvianovog solo albuma "Brilliant Trees", dok je stari plesni pop Japana potpuno nestao i svoje mjesto prepustio Sylvianovim mirnim i laganim ambijentalnim pop temama. Treba priznati da se od samog Karna daleko više očekivalo, tek je na momente prisutan s nekim izrazitim bas dionicama, svirkom fagota i wah-wah saksofona, dok u cjelini jedva da je njegova uloga primjetna na dobrom dijelu materijala. Nakon izlaska albuma i solidnog uspjeha s UK top-24 u travnju 1991., slijedila je i britanska mini turneja, no interes za ponovno okupljeni Japan je bio više nego razočaravajući. Bilo je vrlo žalosno vidjeti ovaj band koji je utjecao na dobar dio glazbe osamdesetih u trenucima kada su još uvijek svjetsku popularnost imali Duran Duran, The Cure i Inxs koji su punili dvorane i stadione, dok su obnovljeni Japan nastupali po više nego polupraznim gledalištima u vrlo malenim klubovima u koje stane nekoliko stotina posjetitelja. Nakon ovakvog prilično gorkog povratka, sastav se po drugi puta razilazi i tijekom devedesetih se više uopće ne sastaje. Početkom 21. stoljeća pojavile su se glasine da bi band ponovno mogao da se okupi, no premda su svi oni uvijek bili dugogodišnji prijatelji, do zajedničke svirke i novog albuma više nikada nije došlo. Posljednje što je uopće izašlo pod imenom Japan bili su nanovo objavljeni svi albumi na cd-u, te kompilacija "In Vogue" 1996. sa 15 naslova sabranih s njihova prva tri albuma.

horvi // 13/09/2007