Za londonski duet L A N D teško da bi se samo tako saznalo da u nastavku nema ime David Sylviana. Ime naizgled prodaje robu, ali ne doslovce u ovome slučaju. Album je naime objavljen 10.VII 2012. u samo 500 primjeraka, nekoliko je mjeseci čamio po policama cd shopova bez ikakvog interesa kupaca sve dok Sylvian na svojoj web stranici nije obznanio da je vokalno gostovao u jednoj pjesmi - "Nothing is happening everywhere", vrlo jednostavnom i laganom acid-jazz komadu s natruhama eksperimenata. I onda se album prodao u hipu, informacije kažu da su police očišćene za nekoliko dana, te se tražio primjerak više kojeg je jedino moguće nabaviti internet narudžbom. Izdavač je spreman na nadoštampavanje cd-a, dok je sivi 12'' vinil rasprodan.

Sam L A N D čine Daniel Lea i Matthew Waters, elektroničari s ponešto znanja o sviranju duhačih instrumenata, gitara i klavijatura koji su se u proljeće 2012. pojavili s neprimijećenim singlom "City of glass" koji se ne nalazi na albumu. Enivej, album je izuzev suradnje sa Sylvianom kompletan instrumentalni rad s konceptualnom pričom nalik na post-modernističke detektivske dogodovštine književnika Paula Alistera o noćnoj vožnji taksijem po gradu u kome se traga za uzbuđenjem. Po ulicama obasjanim neonskom rasvjetom i hotelskim sobama do sitnih jutarnjih sati.



Oboružani sa još nekolicinom instrumentalista između kojih su Daniel O'Sullivan (Miracle and Ulver) i Duke Garwood, L A N D je ostvario simpatičan cinematic-noir album sa geometrijskim razmještajem zvukova. Uvodna "Cold desire" jedina je plesna tema i to u klasičnom kraut-rock stilu koji počinje poduljim, dvominutnim nemirnim ambijentalnim početkom. Na vrlo brzi tempo ritam mašine nafilan je disonantni gitarski akord s dinamičkim drajvingom saksofona i matematičkim linijama klavira, a tu istu referencu nastavljaju u narednoj, daleko sporijoj "Cosmopolis" gdje osnovnu liniju drži lagani takt surf-gitare i rasplinuti ambijent duhačke sekcije. S ponešto eksperimenata, album se valja kroz mračnu i zagonetnu "Hotel room", potom s odjekom 3/4 ritma u koračnici "Into the blue" i najsporijoj "Nighthawks" u eterično tromom tempu valcera, da bi okončao sa "Stillman", zgodnoj kombinaciji sampliranog trip-hop ritma i s puno jazzy duhača.

Album ima posebnost po kojoj se izdvaja iz recentne pop produkcije - ne prati nikakav trend i nije preslika nečega što se već moglo čuti. Stilski je najbliži acid-jazzu, ima fino uravnoteženu priču s početkom, kulminacijom i finišom, te je šminkerski uredno i dotjerano sređen. Nije loše.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/01/2013