Prethodni album "3" mi se činio da je vrhunac rada Mrt (dobio je desetku), ali ovaj "inTERRiOR" je zakoračio za još jednu stepenicu. Ne znam koliki postotak publike vrlo dobro prihvaćenih DreDDup žanje ovaj side ili off-projekt Mrt u svojoj kolekciji, no ako ga ne sije još tamo od početka sa prvim EP-ijem "Nightmare" iz 2008., teško da će ukapirati ovo izuzetno djelo.

Puno eksperimenata, mračne industrial priče i atmosfere kakvu nisu uspjeli pružiti niti neki od glavnih protagonista žanra. Od mnogih se očekivalo upravo ovo što su Mrt dali na ovom albumu: ekspresiju, dinamiku, eksperiment i art. Neki od njih su na albumima često 'pokleknuli' i predali se nekim trendovima (osobito Neubauteni u fazama 90-ih), ali ovaj Mrt je izgleda, nepopustljiv bastion svega onoga što eksperimentalni industrial podrazumjeva. Konstatirati da se pred nama nalazi jedan od najboljih i najoriginalnijih industrial albuma svih vremena nije daleko od istine. Subjektivno gledajući, ovaj rad se pokazuje boljim i kreativnijim i od mnogih Coil eksperimenata sa ezoterijom i fikcijskim pričama.

Izbjegnuta je nekakva klasična 'pop' strana, nije plesan, te stoga nema ama baš niti jednu komercijalnu insinuaciju budući da je od glave do pete ekspresivan, a sve te egzibicije neodoljivo slušljivo i tečno 'sjedaju' kao bilo kakvo živo biće pred samotnjaka u opustošenom svijetu. Što će reći, album je sasvim jednostavan. Toliko jednostavan da bi većina konzumenata mogla pomisliti kako bi i oni mogli raditi takvu glazbu. Jel' ste baš sigurni u to?

Naravno, jeste. Sigurni ste u činjenicu da ovakvu muziku možete i vi napraviti. Isto kao što su bili sigurni svi oni koji su tako doživjeli Joy Division, a neki od njih su se i svjetski proslavili (Interpol na primjer). Istu stvar mi je rekao i jedan veliki muzičar koji je izjavio prilikom prvog slušanja Kraftwerk u životu da on takvu muziku na synthu i kompjuterskom programu napravi za 5 minuta jer je banalna. Tc, tc, tc... Takvi 'umjetnici' ovaj život čine zanimljivim, bez njih ne bi mogli ukapirati razliku između šarlatanstva i totalne umjetnosti.

Mrt je totalna umjetnost, reminscencija svih snova što ustvari taj 'art' jeste. On je u njihovom slučaju veoma mračan, ali je istovremeno i pozitivan, nije silovan ekcentrizmom no-wavea kojem je po zvuku najbliži i potpuno iskače iz svih kolotečina undergrounda kao jedna sasvim zasebna grana.

Album ima 17 kompozicija, sve su instrumentali neobični u svojem ekspresionizmu, traje nešto manje od sat vremena i očekivala bi se nekakva koherentna 'pjevana' skladba. Ali je nema. Nema niti gothic djevojaka na vokalima. Pa šta onda ima?

Ima svega onoga što na čuvenom albumu "20 Jazz Funk Greats" (1979) Throbbing Gristle nije bilo. I onoga što su Neubauteni pokušavali napraviti u nekim instrumentalnim kompozicijama na prvih 5-6 albuma, ali im nije išlo od ruke. I ono što je Lee Ranaldo svojevremeno davnih 80-ih radio u Sonic Youth sa razbijanjem kompozicija, svaka mu čast na hrabrosti.

Prije svega, ove kompozicije su satkane od ekspresivnih fragmenata proizvedenih na tko zna kakve načine gdje se u rijetkim situacijama razabere neki konvencionalniji instrument poput gitare, syntha ili adaptiranih vokalnih samplova. U principu, čitava infrastruktura je sastavljena od nedefinirane zvučne materije bilo da je riječ o analognim ili sintetičkim zvukovima. Kod Mrt ništa ne može biti sigurno. Osnovna melodija je pretvorena u atmosferu, naoko, svih ovih sat vremena djeluje kao da je samo idealna podloga 'za nešto', ali upravo u tom štosu je glavni smisao albuma da neprestano uvodi i uvodi, te u tom iščekivanju dovede i do finiša albuma. Kao što su rane eksperimentalije Throbbing Gristle u 70-tim imale nekonvencionalnost sa razbijanjima svih klasičnih rock struktura, tako Mrt na vrlo sličan način ispisuje intrigantnu zvučnu fabulu koja nalikuje nekom mračnom soundtracku koji ne mora nužno biti s horror predznakom.

Do polovine albuma plovi se i jezdi po kojekakvim mračnim kutkovima; prvih 9 kompozicija donosi pregršt sličica i prizora o različitim strahovima, predrasudama, stvarnim događajima, individualnim borbama, a onda dolazi fokus albuma sa temom "Insect birthday (f Vlad)" koja je jedina vokalna, doduše recitirana skladba u kojoj se sve ove dotadašnje nejasnoće fabule dovode u red. Tekst kaže: 'dobro je ponovno biti u svojoj jazbini/ nova lampa iza tvoga stola je veliko poboljšanje/ i šta je ostalo od sve te bede? Jedna devojka u ofucanom zelenom kaputiću u peronu neke železničke stanice/ zamolio sam je da me pogleda... kao da zemlja nije nastanjena'. Šta se nakon toga točno dešava u preostalih 7 tema, Mrt daje slušatelju na uvid da sam sastavi svoju verziju priče, a isto se otprilike može reći i za sam prvi dio albuma. Tu i tamo se pojavi poneki krik, nekakvi zveketi i tonovi koji asociraju na prigušene jecaje, odjeci nekih udaljenih glasova... Uglavnom, svijet kojeg "inTERRiOR" prikazuje je pustoš i praznina u kojoj se iščekuje na 'nekoga' i 'nešto', a naposljetku, kako fabula kaže, to se ne ostvaruje i sva dramatika finišira u posljednjoj "Farewell" koja posve iskače iz ovog zvučnog psihotičnog industriala sa veoma turobnim melodijama akustične gitare.

Predočen je praktički čitav film kroz serijal relativno kraćih instrumentala (2-4 minute) u kojima ništa nije jasno definirano 'šta je šta', ali se poput avangardnih ostvarenja (pa i iz moderne klasične glazbe), neprestano vrti zagonetna priča u kojima su detalji važni. Katkad samo jedan krik ili jedan osobit ton upućuju na postojanost bogatog sadržaja koji može odvesti u nekom drugom pravcu pri čemu ekspresivnost izvedbe ne mora biti nužno sredstvo. Kao cjelina, ovo je potpuno pogođen album u svim aspektima. Nekima možda suviše zapetljan i zamršen da će odustati već nakon prve 2-3 skladbe, no nije mu namjena predočiti 'ljepotu' ili virtuoznost, već koncept i priču. U tome su želja i zadatak autora sjeli na svoje mjesto.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 06/08/2011