Sedmi album Danila Nikodinovskog i ekipe dolazi pet godina nakon "Plave lagune", albuma koji mi je obilježio XU 2019 godinu. Očekivao sam puno, a s prvim singlom - Tvoj osmeh su blajnderi - dobio sam najbolju pjesmu u ovoj godini i očekivao sam da album bude na tom nivou. Tvoj osmeh su blajnderi je šestominutna oda ljubavi, gejzanju, gitarama, nostalgiji… koju bi mogao slušati u nedogled satima, danima, mjesecima bez hrane i vode. Samo text, gitare i melodija. Kad zatvorim oči, vratim se u tinejđerske dane, subota navečer, gimnazijski disko, sentiš…

daj da se vidimo na pet minuta
da te zagrlim i kažem sve
samo da te imam na pet minuta
ne izgovorim ništa i umrem

Album počinje apokaliptičnom Iza ogledala, koja kao da je proizašla iz Kubrickove "2001: A Space Odissey" i prelazi u prvu baladu na albumu, Imam. Centralni dio prve strane čini trinaestipolminutna elegija Delirijum, koja mi u ovom integralnom obliku nije sjela. Možda zato jer bi rađe slušao Tvoj osmeh su blajnderi u toj duljini. Kako god bilo, ispred i nakon Delirjuma su instrumentalni umetci, koji se čine kao flleri za album, a u stvari otkrivaju neku novu kulisu benda, kao muzike za neki film u nastajanju.

Buđenje dolazi uz najžešću, Demonska lepota, koja nas prisjeća kako su nekad zvučali Consecration, a preostale dvije pjesme za kraj lijepo zaokružuju i ovaj album. Iako vjerojatno stari fanovi nisu zadovoljni sa zvukom koji Consecration ima na zadnja dva albuma, istraživanje i experimentiranje benda s raznim promjenama u zvuku, čuva ih od monotonosti i čini drugačijima.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 24/11/2024