Marko Pernarčić je oneman band iz Osijeka. Sve svira sam i to analogno. Ovo mu je debi album i doima se da nema digitalizacije. Ako su bubnjevi programirani, onda je i mene zeznuo jer na ovih 37 minuta ama baš sve funkcionira 100% živo.

Naša hrvatska rock scena ima strašno veliki, ogroman problem - medijsku nekorektnost transkriptiranu u nezainteresiranost, točnije ignoriranje. Gura se svašta na površinu, okey, ima tu i dobrih pogodaka napenalenih za mainstream, no već najmanje 3 decenije 'ono pravo' vrije ispod poklopca. Ovo je baš upravo takav slučaj ovog debi albuma pjevanog na engleskom jeziku za kojeg bi britanski mediji i etikete dale suho zlato da ga imaju. Žestoki psihodelični rock nafilan svime i svačime od garažnog, glam-rocka, punka sve do madchester-popa i onoga što su svojevremeno radili Primal Scream, The Stone Roses, Kula Shaker, a posebice američki The White Hills i jedno vrijeme The Black Angels. Moram reći da sam ostao zapanjen kad sam prvi puta slušao ovo genijalno čudo i gotovo nisam vjerovao da je ovo naš, domaći hrvatski proizvod. Uvodna "Tamara" odmah razara u punkerskoj spregi garažnog power-popa s lucidno kontempliranom emotivnom pričom mamljenom u četvrtoj dimenziji nalik na space-rock, ali nije. Može se uočiti i grunge naboj Nirvane. I Bowie i Iggy i još mnogi su bili psihodeličari, ali da su ovakvu rock brzaču imali - nisu. Ma perfektno na samom početku - zakucava glavom u pod! Fabule kroz čitav album su poput LSD-a Syd Barretta, skaču s percepcije na percepciju osebujne i maštovite mladenačke fantazije kakvu imaju mladići u najboljim godinama, a ne ishlapljeli starci koje ništa osim Valjka i Thompsona ne zanima. Jedan od 3 video spota "Heebie Jeebies", dakako u samom nazivu je lingvistička caka o emotivnoj konfuziji mračne tajne i 'odmora s vremena na vrijeme - siguran od stvarnosti', odnosno upiranja srednjeg prsta ovoj prokletoj svakodnevici na način spomenutih The White Hills koji su se sprtljali u potrazi za komercijalnim uspjehom, a ovdje je u 3 i pol minute prikazan sjajan performans kamo su trebali otići još prije 15-ak godina. Marko se ne libi eksperimenta, pojačanih distorzija, energije, pomalo i noise-rocka, a mnogo toga vokalnog balansira s delay efektima nalik na Suicide, pokojnog idola Alana Vegu.



"Amnion" je ona pjesma koja je trebala The Stone Roses nakon fantastičnog debija i hit singlova "Fools gold" i "One love", zna se kako je drugi album "Second Coming" propao nakon 18 mjeseci skupog snimanja u Walesu, a ovdje je autor pokazao grunge žestinu kombiniranu s plesnim madchester-pop fuzijama, ajde čak i The Charlatans, a bome i jako lijepim melodijama u refrenu frustrirane lirike izgaranja prema voljenoj osobi. Total The Stone Roses kakav je trebao biti, ali nije bio. Naravno, voljena osoba je sam vrag "The devil (she's in the details)" izražen kroz urnebesno kratku komediju nalik na Butthole Surfers s punk/ noise-hardcore aditivima šarmantnog pop formata od samo 2.14! E, onda elektronska "Escapescape (Vrh dna)" dovlači ponešto i od meštara The Chemical Brothers, znači big-beat plesni tempo s funk dionicama u obilatoj psihodeliji gitare i syntha, a to bi Britanci odmah uvrstili među vodeće singlove, osim toga stvarčina je najdulja od punih 7 minuta kombinacije trance-techna i Primal Scream "Exterminator" remek djela.



Interesantno, za drugi singl je izabrana "Last supper in Happenchance (Vrh dna)" laganica koja je komotan spoj Kraftwerk iz faze "Trans-Europe Express" s Trans Am, odnosno krautrocka i post-rocka na elektronski način sa živim bubnjevima isturenim na čelo, a vokal pun frustracije je bačen u pozadinu da 'uzvrati udarac' melodičnim Ralf Hutter synth staccatima i melodijama. Jebeno!. I onda dođe naslovna akustara "Rigged phantasies" koja ama baš nikakve veze nema s ostatkom materijala u stilskom aspektu: dolazi kao world-music/ etno/ neo-folk komad isprepletenih gitarskih staccato/ legato melodija 'za prizemljeni život u osjećaju godina starosti bez ostanka u ugodnom danu, namaste.../ i namještenoj fantaziji', a pjeva je vrlo senzibilno neki ženski vokal što sve nalikuje kao da su Crosby, Stills, Nash & Young, R.E.M., ajde i Bon Iver i Fleet Foxes ugostili vokalisticu u vrlo temperamentnom izrazu.

Atomac Live Session (stara postava benda):



"Sextasis" je moćan instrumental između big-beat ritmike, funka i post-punka Simple Minds cirka sveti dvojac albuma "Sons and Fascination/ Sister Feelings Call" kad ih je producirao Steve Hillage, a jebate, meni fali taj bas Derek Forbesa i bubnjevi Brian McGee-a već 40 godina, evo, konačno su se vratili u samo jednom odličnom autoru. I gitara zvuči ponešto ko' Charlie Burchill. Ova stvarčina je mogla taman sjesti na spomenuti album, jako je žestoka u plesnom tempu kakvog danas lupa Đuro Dobranić u Kudikamo? i Kalikamo. Fantastična instrumentalka. Podizačica za ples, jako dobra za najave radio emisije s rock, disco, pop, punk, industrial, psycho i inim predznacima. A i za DJ kulturu kad se treba nešto alternativnije najaviti u klubovima. Zadnja "Barcelona" je sasvim neočekivana u bijesnom death-punk/ post-grunge maniru kao da pjevaju Barny iz Napalm Death, Kurt Cobain, Billy Corgan i Thom Yorke, a može se čuti i Al Jourgensen, pa i Mike Patton.

Čitav album: ERLwuo_8MM8



Po svemu što sam spomenuo, ovo je još jedno fantastično remek-djelo hrvatskog rock undergrounda, a zanimljivo, objavljeno je za makedonsku etiketu Mrtov konj koju morate posjetiti.

Naslovi: 1.Tamara, 2.Heebie Jeebies, 3.Amnion, 4.The devil (she's in the details), 5.Escapescape (Vrh dna), 6.Last supper in happenchance, 7.Rigged phantasies, 8.Sextasis, 9.Barcelona

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 20/05/2025