Novosadski industrial-rockeri DreDDup održali su mini turneju po Hrvatskoj i najavili svoj veliki proboj koji se može očekivati nakon izlaska četvrtog, još neimenovanog albuma. Vruće popodne tog četvrtka postalo je još vrelije sa večernjim nastupom dva odlična sastava koji se stilski uklapaju u suvremeni zvuk industrial-rocka s obilatim elementima gothica, punka, metala, noisea...

Moj prvi posjet klubu Autsajder o kojem sam slušao puno pozitivnih priča ostavio mi je iznimno prijatan i srdačan dojam koji je osim sa svirkom, druženjem s lokalnim alternativcima, kao i sa samim bandovima, produžen na cjelonoćnu epizodu koja je uključila i gostovanje u stanu zaprešićke ekipe koja je organizirala koncert. A sve je na koncu završilo u ranim popodnevnim satima idućeg dana... Da ne privatiziram previše, ekipa iz Autsajdera se pokazala kao izniman domaćin u svim pogledima. Novosadskim kultnim industrial-rockerima DreDDup pripremili su nezaboravnih 20-tak sati prijateljskog ugođaja, te stoga nije nikakvo čudo da se dobio fantastičan underground koncert. Sam klub je bivše atomsko sklonište u strogom centru Zaprešića, nalazi se duboko u podrumu, a do njega se dolazi kroz nekoliko razina stepenica i poduljih hodnika ukopanih pod zemljom koji su odvojeni ogromnim i masivnim metalnim zaštitnim vratima. Klub ima svu potrebnu infrastrukturu; tu je doduše samo jedan toalet, ali ono što je bitnije, ima šank u prostoru gdje se može ugodno zavaliti u fotelje, nekoliko dvosjeda i trosjeda, te ima drugi omanji dio koji je sasvim dovoljno komotan prostor za svirku na minijaturnoj i niskoj pozornici. Čitav prostor je prosječne visine obične sobe (oko 2,5 m), te zbog toga nije moguća povišenija pozornica, a po svojim specifikacijama ima sličnosti sa klubovima Time i Sax. Po slobodnoj procjeni, unutra se može nagurati nekih stotinjak ljudi. No, za razliku od spomenutih klubova, kao i gotovo svih zagrebačkih klupskih prostora, Autsajder ima vraški dobru zvučnu izolaciju; kad sam u nekoliko navrata za vrijeme svirke otišao do toaleta, nije se čula nikakva buka, te se u klubu može bučiti, ružiti i odfrljiti glasan zvuk do daske. A da u njemu prasne neka eksplozija, sumnjam da bi je itko čuo izvana... Uz dva sata ugodnog čavrljanja o glazbi, undergroundu, mnogim dogodovštinama i pikanterijama s lokalnom ekipom koja nas je neprekidno snabdjevala pivama (nevjerojatno, ali nisu nam dopustili da trošimo pare, a piva je jeftina - 10 kuna), nešto prije 22 h sa svirkom su startali riječki f.o.f.. Već nekoliko godina ovaj band sam sustavno propuštao da ih pogledam na koncertima koje su održavali u Zagrebu. Uvijek mi je nešto iskrslo, no ovaj put su došli kao kec na desetku... Priznajem da sam smatrao kako su f.O.f. mlađi momci kada sam slušao njihov odličan debi album "No One Of Them" (2007, Slušaj najglasnije), ali ipak nije tako. To su tri gospodina u zrelim 30-tim godinama (možda već i u 40-tim), pomalo su prosjedi, a koliko sam uspio saznati, dio su nekadašnje postave Transmissia koja se pamti još iz ranih 90-ih godina kada su između ostalog sudjelovali na onoj čuvenoj kompilaciji "Indie Cro rock" (1993) gdje su imali skladbu "Sonic depression". Večeras su izašli kao trojac (solo vokal, gitara i bas) koji je kao metronomsku potporu koristio ritam mašinu, te premda su došli u okrnjenoj postavi bez bubnjara (nekada su imali i još jednog gitaristu), njihova svirka je bila, barem za mene, iznenađujuće čvrsta, žestoka i moćna. Koliko sam uspio pohvatati play listu, čini mi se da nisu izveli niti jedan broj s debi albuma. Ja sam barem očekivao "Hello Christine", "Many came", "Psychodelic licks" ili nešto od onih brzih "f.O.f. (not one of them)", "Supernova" i "Rocketman", no izgleda da su f.O.f. ovaj koncert shvatili samo kao trening prezentaciju uoči rada na novom, drugom albumu kojeg će im producirati upravo MiKKa, frontmen DreDDup. Stoga su sve odsvirane skladbe bile orijentirane ka promociji novog materijala, a on je vrlo žestok i po svojoj energiji daleko ubojitiji od mračnog i uglavnom laganijeg debija. Možda se pronašla poneka skladba s albuma prvijenca, no nisam najsigurniji u to budući da sam se drugi dan nakon dužeg vremena ponovno bacio na preslušavanje tog vrlo dobrog albuma i nisam prepoznao niti jednu skladbu s repertoara... Kako god, novi materijal i ovo koncertno izdanje f.O.f. je ponovno u mračnoj prizmi, ali puno je industrial žestice s natruhama Albinijeve punk-noise škole koja doseže u njihovom slučaju i naboje Butthole Surfers iz lucidnih 80-ih godina. Nisam spomenuo da klub ima nekih problema sa zvukom, pa je vokal funkcionirao kao da je tretiran preko distorzije, no u principu, sve skupa je ostavilo odličan dojam. Scenski su također veoma upečatljivi, posebno frontmen Roko u svojim energičnim istupima. Za sam kraj nastupa izveli su jedan eksperimentalni broj u kojem su ištekavali instrumente poigravajući se sa efektima. Svirali su samo pola sata, a to je barem meni, bilo prekratko. Taman kada su nas zagrijali, već su završili... Publike nije bilo mnogo (bio je četvrtak), ali su se između ostalih tu pronašli članovi karlovačkih Koh, ekipa iz sisačkog SkWhata, a i Krešo Končevski, frontmen Zadruge. DreDDup su u sklopu svoje mini turneje po Hrvatskoj ponovno došli u otprilike sličnoj postavi kakva je bila prije nekoliko dana u Zaboku, 29.V u ZCUK-u Regenerator s izostankom Danice na elektronici, samplovima i laptopu. Umjesto njezinog dijela posla emitirani su samplovi i programirani zvukovi koji su sasvim korektno funkcionirali, no kada na tom mjestu imate osobu, to je ipak drugačija priča, ali to ništa nije omelo MiKKu (vokal), Alen Zoe Habeka (gitara) i fantastičnog Frantza (bubnjevi) da otpraše vraški opičenih skoro sat i pol programa. Trebala je po najavama doći i njihova nova basistica Aleksandra, ali se opet desilo nešto nepredviđeno što ne ulazi u ovu priču... I nije ju potrebno navoditi. Kao prvo, iznenadio sam se sa uvodnikom, sampliralim dijelom J.M.Jarrea s albuma "Zoolook" iz 1985. godine gdje inače gostuje kao vokal Laurie Anderson, a u slučaju DreDDup (ha-ha, na flyeru se ekipa malo zeznula i napisala DredDub), ovo je odlično sjelo u prvu skladbu "God of FM stereo" s kojom su počeli svoj intenzivan industrial-rock session. Repertoar im je bio otprilike sličan onome u Zaboku, sa prva dva albuma izveli su ovaj puta 5 kompozicija, sa odličnog "El Conquistadors" 4 stvari, a ostatak su činile nove skladbe koje pripremaju za četvrti album. Ravnomjerno rasporedivši set listu, DreDDup su prošarali po svojoj veoma interesantnoj pjesmarici ponudivši prvo fantastično plesan novi broj "One is alive" koji podsjeća na spoj Laibacha križanog s industrial-rock zvukom koji je nabijen veoma prijatnim, čak 'pop' tempom koračnice za mračnije diskoteke i underground klubove, a potom su se nanizani uobičajeni brojevi koje izvode sa svojih albuma. Odlična "First blood" sa "El Conquistadors", zatim "Not from here" s prvog "Mr. Borndeads Feast" (iz 2004), pa u kompletu tri sa drugog albuma "Future Porn Machine" (2007) - "Zero tolerance", iznenađujuća "Trust" i "Puppet search". Ponekad zaista vrijedi ono nepisano pravilo da glazbenici itekako čitaju što se o njima piše. Evo, prilikom izvještaja iz Zaboka naveo sam da bi bilo dobro uvrstiti "Trust" u koncertni repertoar, te se na koncu pokazalo da je ova skladba veoma dobro sjela u večerašnji program. Tu su se u publici pronašle i neke gothic djevojke koje su zaplesale. Svjesno ili ne, ova je skladba baš pogodila trenutak... Potom je repertoar slijedila uvijek potencijalno mračna i turobna laganica, hit "Invisible tears", a zatim tri nove - "Set me on fire", "Animal takes over" i "Mr Fooz". Seriju novih kompozicija nakratko su prekinuli sa "Return of the TV" (sa "El Conquistadors") koja je došla u pravom trenutku, a onda je do kraja nastupa slijedio miš-maš novih i starih pjesama... Nova "Dirt", pa neočekivani ubod "Futurism" (ponovno sa "El Conquistadors"), zatim "Inside out" s prvijenca i na kraju fenomenalna "Footfalls" koja mi se čini da će biti jedna od glavnih hit-stjegonoša novog albuma. Zvuk je, kako mi se čini, bio najoptimalniji kojeg ovaj prostor može imati i vrlo je sličan onome u Spunku i rock klubu Time gdje nije potrebno ozvučavati bubnjeve. Alen, koji je čitav koncert odsvirao pod zaštitnom maskom-dihalicom prašio je svoje riffove nadograđujući matricu (tek ju je skinuo samo u jednom navratu kako bi cugnuo malo pive), a bubnjar Frantz me, iskreno govoreći, posve iznenadio. Ovo je treći puta kako gledam ovaj band uživo i tek sam sada potpuno obratio pažnju na njegovu nevjerojatnu tehniku. Znate, kada band gledate na velikoj pozornici kakva je u Zaboku ili u posve maleckom klubiću Dvorište u Novom Sadu gdje je sve bilo pretovareno aparaturom, ne primjetite maestra zbog kojekakvih okolnosti. Ovaj puta glavni akcent koncerta bio je upravo na njegovoj vještini koja me neopisivo podsjetila na Džano Kuca iz Bernays Propagande, samo što su razlike poprilične. Frantz ima vraški težak zadatak koji se zove pratnja matrice i programiranih samplova; tu ne smije biti niti najmanje greške jer će u protivnom čitav ritam otići u paramparčad. Gledao sam ga gotovo čitavo vrijeme i mislio 'e, sada će ovdje ispasti iz takta... ovdje će smandrljati prelaz, možda će se pogubiti, moguće ufatiti kontraritam...', ali ništa od toga. Nevjerojatno je da ovaj glazbenik ima tako samosvjesno podešen sluh za baratanje palicama kao da je riječ o najobičnijoj dječjoj igri. Njegove kordinacije pedale, činela, tomova i doboša su u rangu jazz bubnjara koji se prilagodio vrlo zapetljanoj konstituciji inače ne prezahtjevnih industrial ritmova, ali u slučaju DreDDup, oni su ponekad toliko spetljani kao da barem slušate Steve Jansena iz one sjajne faze kada je sa polubratom David Sylvianom snimao album Japan "Tin Drum" (1982). Poslije mi je Frantz rekao da on sve te odsvirane pjesme zna u tančine i s njima može raditi što ga je god volja i improvizirati po vlastitom nahođenju bez ikakvih grešaka. E, majstore, svaka čast. Ovo je bilo fenomenalno... O frontmenu MiKKi, odnosno Mihajlu samo superlativi. Energičan vođa ubojitog i bijesnog vokala koji je više narativan i polumelodičan nego li pjevan, ali zna adaptirati glas iz mračnog u ciktavi, režavi, opasni, drski... Upravo takvi vokali su i skovali znamen r'n'r-a; ako samo pogledamo koliko puta su falšali ne samo Hendrix (koji se inače nikada nije mogao pohvaliti sa svojim glasovnim mogućnostima), već i Jagger, Iggy Pop ili Hetfield iz Metallice (a naravno i Blixa, Cave, Al Jourgensen...), te kada se sve sabere u jedan zajednički 'kup', dobije se upravo rezultat onoga što rock čini toliko zanimljivim glazbenim fenomenom 20 i 21. stoljeća. Nije to opera gdje se mora točno paziti na svaki akcent, na svaku notu, svaki ton, već je to drsko i protestno divljanje na račun načela tradicionalne estetike, a MiKKa je to večeras prezentirao u najboljem izdanju. Ne vjerujem da je itko od prisutnih stekao imalo arogancije prema njemu kao osebenjaku da je neki narcisoidan tip pun egocentrizma koji se oslikava u kožnim hlačama, visokim čizmama i dugim perčinom na potiljku. Mislim da su ga svi vidjeli kao lidera jedne fantastične skupine koja praši sjajan industrial-rock bez ikakvih 'fancy' priljepaka.

Kada se samo prisjetim koncerta Borghesie u Kulušiću prije jedno 20 godina (mmm, možda i više), ovo je bio nastup koji je po instrumentalno-vokalnim segmentima nadmašio i same legendarne Slovence. Ne bih sada želio ulaziti u analize, kritike i komparacije jer bi mi oduzelo previše vremena. Ovi Novosađani su nešto najbolje, najoriginalnije, najkreativnije, a i najmodernije što se na teritoriju ex-Yu može pronaći u okvirima industrial-rocka. Barataju sa svim mogućim transžanrovskim postulatima ispreplitanjem metala, punka, hardcorea, gothica, elektronike, noisea, dancea, psihodelije, eksperimenata... i što je najvažnije, imaju fantastične pjesme i fenomenalne koncerte. Jeste, koncerti su im pravi underground (barem oni koje sam ja gledao), ali su ispeglani, zvučno i scenski dotjerani kao da su pripremljeni za hiljade ljudi. Osobita mi je bila čast što sam ih večeras gledao i ponovno se uvjerio u njihovu živu snagu. Fenomenalno. Ako s idućim albumom koji se očekuje negdje koncem ove, ili početkom iduće godine ne naprave attack na medije i ne ubodu barem KSET, Močvaru ili Boogaloo, promašiti će ciljanu publiku. Njihove pjesme, zvuk i fantastičan nastup imaju sve odlike velikog i modernog banda 21. stoljeća. Definitivno sam spreman predvidjeti im brojnu publiku i lijepu budućnost jer su upravo ono što je u trendu 'izvan trenda'. Prava suvremena rock alternativa.

horvi // 15/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos