Već drugiput ove godine počinjem koncert s Bella Lugoshijem i vec drugiput slušam lošu obradu Heroesa i uvijek si kod takvih situacija razmišljam je li moguće nekog spriječiti da iskasapi neku pjesmu, donesti neki zakon da se neke pjesme ne smiju obrađivati, no onda se isto sjetim nekih kavera koji su bolji od originala i koji su me natjerali zapravo da počnem slušati neke pjesme, ne u originalnim verzijama.

Kako god bilo, ova je večer bila prepuna kavera, što potrebnih što nepotrebnih. "Holivudski vampiri" proveli su nas kroz rokenrol prošlost i podsjetili da su mnogi njihovi kolege i prijatelji mrtvi, a oni se još drže. Tako su poseban tribute dobili Keith Moon, Jeff Beck, Malcolm Young... dok se za vrijeme pjesme People who Died na ekranu moglo vidjeti imena mnogih koji više nisu s nama. Tu je Johnny Depp uz pokušaj pjevanja probao i nešto na hrvatskom izgovoriti, al nisam uspio skužiti šta. Ne znam je li mu ostalo u memoriji još iz 1992 kad je s Partibrejkersima zasvirao. Johnny je pokušao pjevati na još par pjesama, a vjerojatno najgore iskasapljena pjesma bila je The Death and Resurrection Show od Killing Joke, koji to stvarno nisu zaslužili.

Naravno, najstariji od njih, Alice Cooper, sa svojih 78 na leđima, podnio je najveći teret. Presvlačio se ko u najboljim danima, a meni je jedino žao da je otpjevao samo jednuipol svoju pjesmu. Bila je tu i dvije od Aerosmitha, gdje si je Joe Perry dao oduška, a čuli smo i hitove od Pink Floyda preko The Doorsa i The Who do Killing Joke ili Johnny Thunders uz ove već gore navedene.

Osim originalnih "vampira" na stejđu su još i Tommy Henriksen, koji nije originalni član, ali se pojavljuje na promo materijalima i koji spašava Alicea u teškim vokalnim trenucima i razvaljuje gitaru i malo mi liči na Ben Stillera u Zoolanderu. Zatim Buck Johnson koji drži klavijature, a svirao je sa Aerosmithom i Ringo Starom, na basu Chris Wyse kojeg znamo iz The Cult, i Glen Sobel, Alice Cooperov kućni bubnjar.

Svih njih sedmoro zajedno čine odličan, ali vraški skup cover bend. Da, odsvirali su i ponešto svojih pjesama na samom početku, al čini se da ljudi baš nisu nešto reagirali na njih. Iako pjesme nisu toliko loše, koliko nitko nije to došao slušati, nego se razvaljivati na Highway to Hell ili Livin' On the Edge, a to su mogli i u Spunku za mnogo manje novaca, a u kombinaciji s nekoliko piva, moglo bi to sasvim solidno zvučati.

Upečatljiv je svakako završetak koncerta, kojeg su stari majstori otvorili sa Walk This Way, prešli na Highway to Hell sa Starirway to Heaven završetkom i završili sa School's Out/Another Brick in the Wall medleyem uz predstavljanje svirača i "skrivanje" Johnny "čovjek sa sto lica" Deppa. A tu smo dobili i velike balone, koje je Alice bušio kako su mu dolazili bliže. Nisu nas ostavili bez bisa, a on je rezerviran za The Train Kept A-Rollin'.
Ako gledamo matematički, Alice je otpjevao 11 pjesama, Depp 4, Perry 2, a Henriksen jednu, a svaki od pratećih svirača dobio je po jednu solo dionicu za sebe.

Ljudi se baš i nije previše okupilo. Arena je bila poluprazna ili polupuna, a vraćajući se doma na nasipu gdje se održavao Green river fest, učinilo mi se da su Neki novi klinci, također kaver bend, privukli skoro isti broj ljudi.

Jedna zanimljivost da su iza Arene bila sparkirana 6 kamiona i 7 tour buseva, mislim da mi je to rekord koji sam ikad vidio, pa sam krenuo razmišljati gdje bi se oni sparkirali da je koncert održan na originalnoj lokaciji. Onoj drugoj Areni, pulskoj.

Nema tu neki poseban zaključak. Večer je bila rokenrol show kakav treba biti, pomalo trashy, ali znalački. Neki su došli zbog Johnny Deppa, neki vidjeti Alice Coopera, čuli smo odličan bend koji svira na vrhunskoj opremi s vrhunskim razglasom i to sve nas vodi do zaključka da smo imali sreće vidjeti "najskuplji kaver bend na svijetu".

pedja // 04/09/2026