ILI KADA SE NAJBOLJI POKAŽU U NAJBOLJEM SVJETLU

Čitava svita favorita ove nas je godine počastila svojim dolascima na najvažnije i najljepše hrvatske pozornice.

Ne krijem ogromno zadovoljstvo i sreću jer sam primio bezobrazno reske, manične i nezaboravne glazbene udarce Jacka Whitea, zatim plesne, ekstatične i miroljubive poruke i poduke Albarnovih Gorillaza, ali i žaljenje zbog nemogućnosti klicanja Byrneu unutar bedema pulskog amfiteatra.

Kalendar je na svu sreću izgledao obećavajuće u vezi trećeg koncertnog obraćanja čikaških velemajstora hrvatskoj publici, te sam i ovoga puta, u čarobnom ugođaju šibenske tvrđave svetog Mihovila, svjedočio postojanosti i golemom značaju šestorice karizmatičnih figura, doista totema svjetske rock glazbe posljednjih tridesetak godina. U Wilco se jednostavno možete pouzdati, na njih osloniti, biti sigurni u njihov koncertni trijumf, a upravo tome smo sinoć i nazočili - slobodno mogu reći da mali dio zasluga ide i nama, primateljima njihove kolosalne glazbene priče, liberalno nastrojenoj i iskreno toplokrvnoj publici koja ih je i nosila , pulsirala sa njima i upijala njihovu emociju i magiju kroz čitava dva sata fantastičnog koncertnog kolaža. Program su započeli sa Art of almost, sinkopiranim eksperimentalnim zvucima sa ploče The Whole Love, čije je prošlogodišnje prošireno izdanje (The whole love expanded) ujedno i bilo povod za turneju (plus i nadopunjeno izdanje albuma A ghost is born, također iz 2025.), nastavili ga sa utabanim zgoditkom Handshake drugs i već se tu dalo naslutiti kako osmijeh navučen na naša lica nećemo skidati do bandova posljednjeg naklona publici završnog koncerta ovogodišnje turneje. Istaknuti svakog ponaosob iz sastava je jednostavno obaveza, jer iako "master and commander" Jeff Tweedy suvereno gospodari za mikrofonom, u svakoj mogućoj ravnini sa njim idu i basist John Stirratt, nepogrešivi nositelj ritma (zajedno sa fantastičnim Glennom Kotcheom na bubnjevima) koji nas je sinoć počastio i vodećom vokalnom dionicom tijekom Its just that simple, mislim jedine pjesme Wilcove pjesmarice kojoj je upravo John autor, zatim spomenuti Kotche koji je dinamički ravnao svojim instrumentom i ubrzavao i usporavao bilo, kako bandu, tako i auditoriju, dok je naoko samozatajni Mikael Jorgensen, dobroćudni ravnatelj svih oblika crno-bijelih tipaka, svojom svirkom sugerirao koliko je vrijedan i zaslužan za zvučnu kulisu i glazbeni opis jedinstvenog sastava. No onda dolazimo do dvojca koji je i horizontala i vertikala popularne glazbe otkako je svijeta i vijeka - Pat Sansone sa jedne strane pozornice podjednako je uspješno prebirao i gitarskim žicama i klavirskim tipkama, dok se sa zapadne strane stagea ukazivao jedinstveni Nels Cline čije je baratanje gitarom poodavno privilegija svh ljubitelja karizmatičnih gitarskih tonova, rješenja, idejnih vrednota. Izdvajati posebne trenutke sinoćnjeg koncerta zaista je vrlo nezahvalan posao jer ih je bilo pregršt - osobno sam im zahvalan na nizu Via Chicago/I am trying to break your heart/California stars, pridavanju pažnje i pogledima ka prvim ostvarenjima (tri pjesme su svirali sa prvijenca A.M. i čak četiri sa drugog Being there), no ničim nije ostala zakinuta niti (recimo) šira publika, budući smo proživljavali kolektivnu ljepotu i katarzu tijekom primjerice uvijek drukčijeg, a podjednako začaranog Nelsovog soliranja kroz Impossible Germany, kao i gotovo biblijski nauk za vrijeme prekrasne Jesus, etc, da bi nas gitarski rafali Nelsa i Pata diljem Kingpin samo naoštrili za furiozan završetak i poziv na bis gdje su genijalci protutnjali sa I"m the man who loves you, Spiders i (opet) stvari starijeg datuma I got you (at the end of the century), nakon čega smo ustreptalih duša i punih srdaca čikaškim genijalcima kličući zahvalili za večer i noć koje će ostati urezane u memoriji svih nas koji smo ih odlučili provesti sa junacima našeg doba, na posebno inspirativnoj lokaciji predivnog šibenskog kastela. Da se ovakvo nešto ponovi, bez zadrške dižem ruku u zrak.

dario b. // 04/09/2026