Dok su prije izazivali opće zgražanje, zabranjivali su ih na sve strane, a mama bi vas se najradije odrekla preko novina da je znala da idete na koncert tih ''neprijatelja države'', danas je s Laibach potpuno druga priča. Pokazati se na njihovom koncertu je postalo vrlo moderno.
Kino SC je ove nedjelje bilo popunjeno šarolikom publikom: pijanim klincima koji su dobacivali gluposti, ozbiljnim ljudima u godinama, obiteljima s djecom (da, bilo je i posjetitelja s vrlo jednoznamenkastim brojem godina), poznatim facama koje su se došle pokazati jer su čule da je Laibach baš vrlo 'in', raznim znatiželjnicima i naravno pripadnicima goth/ebm/industrial scene od kojih su si neki stvarno dali truda pri oblačenju. Tko je tu došao jer stvarno voli Laibach, a tko je došao iz nekih drugih pobuda, tko bi ga znao. Ali nije ni važno. Laibach su napravili odličan koncert, tako da su svi mogli otići doma zadovoljni.
Koncert je počeo kao i svi ostali koncerti na ovoj turneji, nacionalnom himnom dotične zemlje, u izvornom obliku. Na zvukove hrvatske himne koja se zaorila iz zvučnika kina nekoliko ljudi je ustalo i primilo se za bubreg, vrlo očito iz zafrkancije. Tada je krenula ''Germania'', a ostale himne su se nizale istim redoslijedom kao na albumu. Izostala je jedino ''Vaticanae''.
Sve je zvučalo puno, puno bolje nego na albumu. Pjesme su izveli moćno. Glas karizmatičnog Milana Frasa je tutnjao dvoranom u totalnom kontrastu s vokalom Mine Špiler koja je otpjevala i muške dionice, koje na albumu pjeva Boris Benko iz Silence. Uz odličan light show, na ekranima u pozadini su se vrtile projekcije posebno složene za svaku zemlju, u kombinaciji koja je budila i nacionalni ponos, i sram, a ponekad i melankoliju. Iako mi je ''Nippon'' bila daleko najdosadnija pjesma na cijelom koncertu, ta projekcija mi se najviše svidjela, s bijelim japanskim znakovima koji su poput pahulja snijega promicali na crnoj pozadini, što se odlično uklopilo u pjesmu. ''Francia'' je među ostalim popraćena i giljotinama i komentarom na ne tako davne nerede. Dok je svirala ''Italia'' na jednom ekranu su išli špica i prizori iz Fellinijevog ''La Dolce Vita'', dok je na drugom išlo to isto, ali za kontroverzni Pasolinijev ''Salo; o le 120 giornate di Sodoma'' (Salo, ili 120 dana sodome).
Od cijelog ''Volk''-a u live izvedbi mi se najviše svidjela ''Türkiye'', a himna NSK, koja mi je na albumu ostavila najbolji dojam, puštena je s matrice dok su na praznoj pozornici namještali instrumente za drugi dio koncerta. Pri povratku na pozornicu Laibach su krenuli žestoko s velikim hitom ''Tanz mit Laibach'' koji je pokrenuo dio dvorane i ljudi su u prolazima počeli plesati i skakati. Minu Špiler su zamijenile dvije perkusionistice, Eva Breznikar i Nataša Regovec, koje su stajale svaka s jedne strane Milana Frasa i kao roboti udarale u bubnjeve i pjevale. U 'the best of' dijelu smo još čuli ''Alle Gegen Alle'' koju u originalu izvode DAF, ''Du Bist Unser'', ''Hell: Symmetry'', ''Achtung!'' i ''Das Spiel Ist Aus'', sve malo prearanžirane i bez gitara.
Nakon toga Laibach su se opet povukli s pozornice, a kada je iz zvučnika zatutnjala ''Life is Life'' mislim da su se svi ponadali da se Laibach vraćaju s još par pjesama. Vratili se jesu, ali ne da dalje sviraju nego da nam se poklone uz mix svojih starih stvari. Bilo mi je stvarno užasno čudno gledati Laibach kako se zagrljeni klanjaju publici nekoliko minuta, i Milana Frasa koji s osmijehom na licu predstavlja članove benda. Osjećala sam se kao da sam upravo pogledala neku predstavu o Laibach, a ne njihov koncert. Taj dojam je upotpunila i odjavna špica koja je išla na ekranima.
Koncert je bio odličan, puno bolji nego što sam očekivala. Nisam bila sigurna kako će ''Volk'' zvučati uživo, ali eto, nisu me razočarali, a sjedeći prostor je po meni bio pravi odabir. A o odličnom ozvučenju da ni ne govorim. S druge strane sve mi je to ipak bilo manje moćno od starih Laibach. Falie su mi gitare, falio mi je onaj njihov uznemirujući, strog totalitaristički pristup, a i više ih volim bez toliko žena na pozornici i veselog mahanja publici.
Priznajem da sam jedna od onih koji padaju u trans na Laibach radove tamo negdje do ''Opus Dei'', a ovo sve iza im je dobro, ali kad usporedimo s onim prije... No znate kak to ide. Naravno da više nikad neću moći doživjeti Laibach kakav je bio početkom 1980-ih, a koji ja beskrajno volim. Isto kao što više nikad neću moći doživjeti Nicka Cavea u punoj snazi uz publiku koja razumije njegove prve albume, nego sam osuđena na gledanje koncerata u Lisinskom, na koje je sasvim prihvatljivo dovesti malu djecu, okružena ljudima koji režu vene i briznu u plač na ''Into My Arms'' i ''Where The Wild Roses Grow''. Sve su to odlični koncerti i uvijek me beskrajno veseli ići na njih, ali nije to više to.
Tako je i ovo neki drugi Laibach, neko drugo vrijeme i neka druga publika. Ja bih da mi sviraju u nekoj mračnoj rupi, ništa friškije od ''Opus Dei''. Ali većina ljudi visi s lustera na ''Tanz mit Laibach'' koji im je vjerojatno nešto najbolje što su Laibach ikada stvorili, i puno prihvatljivije i lakše za slušati i razumjeti od recimo ''Nove akropole''. A što mogu, po tim pitanjima očito nisam moderna.
ana // 04/02/2007