Očekujući novi Winterbottomov film "The Road to Guantanamo" koji govori o istoimenom američkom vojnom zatvoru i tamošnjem (mal)tretiranju zarobljenika, naišao sam u videoteci na jedan njegov stariji uradak, meni potpuno nepoznat, gdje su me zainteresirala imena kul bendova koja se pojavljuju u njemu pa sam mu, iako imajući određenu negativnu povijest s tim redateljem, odlučio dati šansu.

Greška.

Michael Winterbottom, da postavimo stvari na svoje mjesto odmah na početku, je našoj publici vjerojatno najpoznatiji kao autor ratne drame "Welcome to Sarajevo" (1997) ili pak prikaza Madchesterske glazbene scene "24 hour party people" (2002). Njegov meni najdraži film je nepretenciozni "mali" "With or without you" (1999), da spomenem i to, iako ni on nije neko remek djelo.

Što se "9 songs" tiče; rijetko kada imam priliku opisati sadržaj filma od početka do kraja u samo jednoj rečenici, pa tu priliku ne želim ispustiti.

Dakle, idemo.

Film prati kratkotrajnu vezu mladog britanskog geologa koji istražuje Antartiku i mlade Amerikanke koji su se upoznali na koncertu BRMC u londonskom Brixton Academyju, prikazujući ponajviše njihov seks te odlaske na koncerte sjajnih bendova.

Točka. E sad, moji problemi s ovim filmom su višestruki. Prije svega, ultra površan prikaz spomenute veze, u kojoj imamo minimalno dijaloga, a maksimalno puno scena eksplicitnog seksa koji, da budemo iskreni, i nije nešto poseban da bi se zbog njega isplatilo gledati film (ako vas to popaljuje, vjerujem da znate već gdje u vašoj lokalnoj videoteci stoje takvi naslovi). Osim malo razmišljanja u offu našega glavnog junaka, ne saznajemo ništa o emocijama sudionika te veze, njihovim razmišljanjima, životnim dvojbama ili uostalom bilo čemu. Samim time prema likovima ne gajimo nikakve osjećaje. Drugim riječima, nije nas baš briga za njihove sudbine. A time ni za sam film.

Nadalje, glazba. Bendovi prikazani u filmu se stvarno prvoligaški što se mene tiče - od uvodnih BRMC, preko Von Bondies (sa genijalnom "C'mon C'mon", najpoznatijom kao pratećom podlogom uvodne špice odlične serije genijalnog Dennisa Learya "Rescue me"), Franz Ferdinand, Dandy Warhols i Primal Scream, pa do Super Furry Animals, da spomenem samo neke. Svaki bend je dobio minutažu za cijelu pjesmu izvedenu uživo, pred prepunom dvoranom fanova (e, tu bi bome rado bio statist!). S jedne strane mi je pohvalno da se glazba u filmu ne koristi na tipičan holivudski način (30 sekundi neke pjesme poznatog benda pa tako X puta kroz film da nabildamo soundtrack) nego se one puštaju u cijelosti, ali način na koji je glazba "prikazana" (dakle, koncertno) je kul za mene kao fana tih bendova, ali nema apsolutno skoro pa nikakve veze sa filmom - par se na koncertu upoznao i to je to! Nema nikakvih dijaloga o samim bendovima (kao što to primjerice ime u genijalnom "Hi-Fi"), nema nikakvih dijaloga na samom koncertu između likova; gledamo bend i raju koja skače, tek pokoji put nam redatelj pokaže i da su naši junaci tamo. Sve u svemu čudno. Kao da slijepite bez prevelike montaže koncertni DVD i "umjetnički" pornić. A da za Winterbottoma tipičnu spotovsku režija (kratki kadrovi, kutovi i način snimanja, kamera iz ruke) koja može jako ići na živce ako nije povezana sa samom radnjom, niti ne spominjem.

Rijetko koji moderan redatelj može u jednom filmu povezati bjelinu Antartike, koncertne snimke nekih od trenutačno naj kul svjetskih bendova sa tolikim količinama seksa, kao što je to Winterbottom učinio ovdje. Samo stvar je u tome da je konačni proizvod kao cjelina jako smušen pa se onda postavlja s pravom pitanje čemu sve to.

Zapravo, sad dok čitam što sam napisao o filmu "In This World" (2002) kojeg pogledah na Motovunu 2003, čini mi se da sam o mojem stavu prema Wintebottomu rekao tad sve: "Nažalost, zbog njegove velike produktivnosti (ponekad i više filmova godišnje), čini mi se da se ne uvlači u svaku priču do kraja, a spojeno sa njegovim skoro polu-dokumentarističkim stilom, "random" i "nezavršenim" kadrovima, dobiveni rezultat često mentalno pukne gledatelja, ali emotivno baš i ne."

E sad, je li problem u njegovoj želji da ufilmi što više tema za vrijeme svoga života ili problem leži jednostavno u njegovom načinu viđenja filma i priče, pitanje je za drugu raspravu. Što se "9 songs" tiče, kao ideja vrlo zanimljivo (9 pjesama koje prate uspod i pade jedne veze), kao realizacija - nezanimljivo.

ocjena filma [1-10]: 5

sale // 25/01/2007

PS: Znate kako obično na omotima DVD-a ili filmskim plakatima budu debilni citati ili promo lajne koje bi vas trebali zainteresirati za ogled filma? E, pa točniji opis filma od onoga što piše na francuskom plakatu "9 songs" još nisam vidio: "69 minuta seksa i rock'n'rolla".