Imali su planetarnu slavu, milijunske tiraže, čak ih je i Amerika prepoznala, a onda su nakon prva tri, ajde, četiri albuma neshvatljivo pali u kreativnu prosječnost da bi s ovime albumom samo potvrdili činjenicu kako ih fermaju još samo u Škotskoj i Engleskoj. Promotrimo: zadnji hit su imali još daleke 2009. ("No you girls", UK no. 22), a nakon toga, ukupno 17 singlova nije dospjelo na oficijelni UK top-100 što dovoljno govori o tom posrtanju sa cijelim nizom promašenih tema, pjesama i glazbenim menijem. Nebitno je što su od originalne postave ostali samo Alex Kapranos i basista Bob Hardy, ionako je Kapranos odvajkada bio Bog i batina s post-punkerskim ushićenjem, dance-rockom i britpop pozitivizmom, a bend kao takav nikad nije objavio katastrofalno loš sadržaj iako je u želji za digresijom znalo biti panegirika, pa čak i kaskanja za trendovima i onime što se očekivalo, primjerice u najiščekivanijoj 2014. godini nisu napravili ama baš ništa povodom 100. obljetnice atentata u Sarajevu na austro-ugarskog nadvojvodu Franca Ferdinanda po kome su uzeli ime s onim čuvenim komentarom 'ako ćemo biti poznatiji od Franca, onda smo uspjeli'. Jest, čuveni istoimeni debi iz 2004. s pravom ostaje velikim nosiocem i vodičem retro post-punka s kojime je označena i značajna prekretnica, a od zadnjeg albuma "Always Ascending" (2018, UK no. 6, USA no. 59) mnogo toga se promijenilo u svijetu koji je pao u tešku depresiju. Nije sada da se od Kapranosa ponovno očekuju panegirici, ali je tematski fulao istom onoliko kao i škotska nogometna reprezentacija koja se ama baš nikada na svjetskim ili europskim prvenstvima nije plasirala u drugi krug natjecanja. Sam naslov 'ljudski strah' zaista mnogo obećava, ali ima vrlo labav i neuvjerljiv koncept. Premda je najavljen kao hrpa pjesama koje tragaju za uzbuđenjem uzrokovanim strahovima, ovdje nema adrenalina, a niti nekakvog iskrenog autorskog ogoljenja, to jest, ide se na sigurno i bezbjedno, čak i bezazleno analiziranje likova, situacija i sardoničnih, pa i nebitnih događaja od kojih se u principu može napraviti jako dobra fabula, samo je štos u tome što Kapranos sve to gleda i interpretira površno poput smrt susjeda kojeg nije niti upoznao ili pak pokušava u pjesmi "The doctor" odglumatati pacijenta koji odbija povratak kući iz bolnice jer mu se sviđaju medicinske sestre. Čak jedina koliko toliko žešća, post-punkerska "Bar lonely" na razini Blondie i ranih The Police (čitaj: poput rane Azre) je sličica iz birtije gdje se skupljaju uglavnom nesretni i frustrirani samotnjaci i luzeri, a prvi singl s primitivnom legato melodijom i uranjanjem u The Beatles furku "Audacious" ima čak i ponešto hrabrosti za antidefetistički optimizam, točnije konformizam s kojim obiluje fabula čitavog albuma. Premršavo i prejednostavno da bi bio hit.



Drugi singl "Night or day" sigurno nikome neće podignuti adrenalin s pub-rock shemom Madness koji su takve pjesme daleko kreativnije i lucidnije izvodili, a treći "Hooked" je ponovno povratak u onu plesnu EDM fazu kada iskaču iz post-punka i simpatično se hvataju The Human League/ Cabaret Voltaire ostavštine koja je ionako neizostavan dio nasljeđa isto kao i The Beatles ili Gang Of Four. Tu negdje dođe još i power-pop/ new-romantics "Everydaydreamer" na razini Duran Duran i The Cars finog poletnog dance-rocka.



Uvijek je problem Franz Ferdinanda kratka pop shema pjesama od maksimalno 3 minute napenalenih za radio difuziju sa željom da sve budu hitovi, kompresirani u te okvire, a prije 2 decenije nitko nije niti smatrao da to tako treba biti. Jedan od izuzetaka je skoro 5 minuta dugačka "Tell me I should stay" s lijepim klavirskim uvodom Julian Corrie-a na pragovima moderne klasične glazbe koji bi, da mu se dade slobode, mogao Kapranosu dati novu svježinu i dimenziju, ali, hm, brus, nastavak je u gotovo cirkuskom ska/ reggae maniru, uglavnom puno bljeđem, ako ste upoznati s radom pokojne ex-Yu legende Peđom Vraneševićem i Laboratorijom Zvuka. Produkcija albuma je sjajna, tu se nema što prigovarati, tu je čak i jedna naoko vanzemaljska, čudna za Engleze i Škote "Black eyelashes" u ritmu grčkog sirtakija, nama Balkancima jako dobro poznatog melosa, a koliko je bend popularan u zadnjih 20 godina, ponovno će napuniti prostore u našoj državici bez obzira što nekoliko zadnjih albuma nitko i ne sluša. Franz Ferdinand živi na prva dva, točnije na prvom albumu. Ovaj je propao u ideji revitalizacije slavnog ugleda. Kapranos samo radi i stvara primamljiv radio-friendly biznis koji mu u zadnjih desetak godina nikako ne uspijeva: postao je gotovo porozna šminkerska patetika bez ikakvog čvrstog stava.

Naslovi: 1.Audacious, 2.Everydaydreamer, 3.The doctor, 4.Hooked, 5.Build it up, 6.Night or day, 7.Tell me I should stay, 8.Cats, 9.Black eyelashes, 10.Bar lonely, 11.The birds

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 21/01/2025