Već odavno je poznata činjenica da u britanskom rocku mnoge friške ili barem one za koje se koliko-toliko mogu reći da su inventivne ideje uvijek i gotovo redovito dolaze izvan "noblesom" popaljenog Londona, pa tako nije bilo nikakvo iznenađenje kada je u rano proljeće 2004. prvi singl ove škotske grupe iz Glasgowa "Take me out" dospio do fantastičnog no.3.

Ispočetka je sve izgledalo da se radi o običnom hiru britanaca koji redovito trebaju određenu dozu "novotarija" i prolaznih hitova koji dolaze iz neke "provincije", poput primjerice Green Jelly, Whale, David Gray ili Wheatus u proteklim godinama, no nakon samo nekoliko tjedana dotični singl je vrlo brzo dospio i do široke publike zahvaljujući izuzetno atraktivnom art video spotu koji se čak emitirao i na konzervativnim za rock neprihvatljivim stanicama Vive 1 i 2. Sam uspjeh ovog sastava leži u činjenici odličnog rejtinga revivala post-punk / new wave rocka u Evropi od pojave mnogih retro izvođača (Pulp, Blur, Radiohead, Elastica, Hives, Interpol, White Stripes, Jet...), tako da se otvorio novi svježi put kojim će koračati mnogi novi izvođači koji svoja korijenska uporišta imaju upravo u dotičnom pravcu.

Kada je sastav imao prvu priliku za veliki interwiev u NME-u, na pitanje zbog čega su odabrali ime baš upravo po posljednjem vladaru Austro-Ugarske monarhije na kojeg je izvršen atentat 1914. u Sarajevu nakon čega je počeo 1. svijetski rat, članovi banda su izjavili da je taj izbor pao upravo zato jer smatraju da je uspjeh za njih samo ako će naziv banda ostati daleko bolje zapamćen nego li ime dotičnog velikana. A kada se to poveže s njihovim glavnim (i očiglednim) uzorima Gang Of Four koji su prije četvrt stoljeća odabrali ime po znamenitoj "bandi četvorke" u vrijeme ustanka boksera u Kini s početka 20. stoljeća, paralele koje se same nameću su gotovo jednake. Osim samo jedne. Ili dvije.

Gang Of Four nikada nije imao top-10 hit, dok su Franz Ferdinand to uspjeli u prvom pokušaju. I k tome za razliku od Go4, Franz nije toliko socio-politički orijentiran sastav, već, dapaće na prvijencu obiluje s vrlo poetičnim kompozicijama koje variraju od sentimentalne tematike do laganih upliva u realnost britanske tematike 21. stoljeća u kojoj se provlače mnoge mladalačke opsesije. Valja napomenuti da je band osnovan nakon neke veselice kada su cugali votku u kuhinji, te se iz čiste šale Nick pokušao prerušiti u Adam Anta. Sasvim je sigurno da su svi tada zaključili kako je u doba new wavea bio izuzetno važan image jer su izvođači tog vremena uspjevali na kontu vlastite vanjštine i provokativne art-orijentirane glazbe (Japan, Adam And The Ants, Visage, Toyah, Duran Duran, Classics Nouveaux...). Stoga je i image Franza sklepan upravo po naputcima mode iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih - vitki momci su svoja krhka tijela oivičili uskim košuljama, kravatama, te uskim hlačama "trofrtaljkama" kakve su se nosile upravo u prvo doba new wavea daleke 1977-'78, a sve očigledno po uzoru na rani image Talking Heads, Joy Division, Gang Of Four, The Cure ili Undertones. A kao dodatak svemu tome leži i njihova teza da su prvenstveno htjeli napraviti band koji bi na pozornici svirao rock za lijepe rasplesane djevojke u publici.
Album otvara odlična "Jacqueline" koja u glazbenom pogledu najjasnije dočarava njihov utjecaj sirove i jednostavne gitarijade Go4 s pomalo patetičnim tekstom, nastavlja ga "Tell her tonight" koja se može protumačiti kao spoj kasnih Go4 (faze albuma "Songs Of Three" i "Hard") kada su dotični otišli u romantičniju viziju rocka. Spomenuti veliki hit - singl "Take me out" spaja sve bitne odrednice post-punk ere s konca sedamdesetih i početka osamdesetih (vrlo je sličan ritam kompozicije "London calling" grupe The Clash), dok je naredna skladba "The dark of matinee" (drugi singl) spojena kao plesni rock kojeg su u osamdesetim radili Echo & The Bunnymen, Simple Minds ili U2 s jednostavnom gitarskom solo melodijom koja prati gotovo cijeli tok aranžmana. "Auf achse" je gotovo poziv u new romantics i prisjećanje na Visage, Ultravox, Classics Nouveaux, pa i prve radove Duran Duran, a kao polog tome leže fine bas minijature koje su povezane s melodičnim linijama klavijatura koje zvuče kao da su uzete upravo od velikana new romanticsa - Ultravox.

Nije li čudno što se riff ove pjesme u kojoj kaže "... look what we done..." poklapa upravo s riffom kompozicije Visage projekta "Look what you done" u kojoj je sudjelovalo upravo jezgro pokretača new romanticsa? Jedna od načvrščih rock kompozicija na albumu je "Cheating on you" koja ponovo sadrži stari jednostavni štos Go4 da se pomoću zavodljivog gitarskog melodijskog riffa može osmisliti jednostavna i brza kompozicija bez ikakvih solo dionica, no nakon nekog vremena već je pretjerano forsirati jedan te isti šablon za pravljenje aranžmana kao u primjerice sljedećoj skladbi "This fire". Hm? A tek sljedeće "Darts of pleasure" i " Michael" samo potvrđuju povezanost Ferdinandovaca s Go4. Sve je slično ko jaje jajetu što se tiče ritmike, no očito je da se gitare Franza niti izbliza ne mogu približiti osobenom rastrzanom i neurotičnom stilu Andy Gilla, dok vokal uspjeva dočarati ludilo Jon Kinga zvučno, no u pogledu živog nastupa to nikako ne dolazi u obzir. Povremeni uleti u sentimentalnu glazbenu atmosferu samo dočaravaju okoliš brit-popa pod kojim je band također sakupljao svoje utjecaje s jednostavnim melodijama u kojima sve mora biti fino i lijepo (kao i senti-menti vokal). No, da bi se Franzovo djelo ostvarilo do kraja, posljednja skladba "40 ft" tekstualno povezuje Go4 skladbu "A hole in the wallet" s idejom skladbi "Ether", "Why theory" ili "Cheeseburer" u kojoj su koristili melodiku.

Fini, lijepi rock za 21. stoljeće, no baš me osobno zanima što o tome misle Andy Gill, Jon King, Dave Allen i Hugo Bruhman, genijalci koji su prije 25 godina prouzročili ogromne promijene u shvaćanju rocka tvrdivši da se u rocku mora svaki instrument čuti jednako dominantno i istovremeno odvojeno, a da tekstovi moraju biti univerzalni za svaku socio-političku prigodu. Iliti, glazba za noge, a tekstovi za glavu.

horvi // 19/10/2004