Od 'glupana' je danas ostala samo farsa. I Al Bundy iz "Bračnih voda" koji je obožavao pivo, r'n'r, velike sise, porniće i TV seriju "3 stooges" nikad nije volio bend The Stooges jer su bili previše alternativni za njegov mali mozak. "Spreman umrijeti" samo izvana, po omotu na kojem je Iggy kao bombaš-samoubojica opasan eksplozivom aludira na aktualnost trenutka, ali za tako nešto potrebno je imati ekstreman fundamentalistički ili barem revoltirani hardcore stav. A on ga nema, te bi se komotno mogao kroz epizodnu rolu priključiti Al Bundyiju na njegovom trosjedu pored TV-a kao naručeni ubojica žene koja jedino umije isprazniti novčanik.

Nastavlja se ona uobičajena saga o Iggy Popu da nikad nije dovoljno sposoban napraviti dobar album jer ga to jednostavno ne zanima, a pisanje pjesama mu predstavlja ogromnu teškoću mada je nekad drugovao s nekim od najznačajnijih rock kompozitora (primjerice Bowiem, At The Drive-In, Rob Zombiem, Slashom) od kojih nije uspio ništa naučiti, no zato je još uvijek atraktivna i (pre)cijenjena figura unatoč debelim penzionerskim godinama.

S djelomično obnovljenom ekipom The Stooges nakon smrti gitariste Ron Ashetona 2009. godine kojeg je zamijenio stari 'adut s klupe' James Williamson (bio je na albumu "Raw Power", 1973), ekipa u sastavu Scott Asheton (bubnjevi), Steve Mackay (saksofon) i Mike Watt (bas) pokušava 'oživjeti' duh stare detroitske garaže s konca 60-ih i početka 70-ih, ali im nikako ne ide i neće im ići. Ovo je možda zadnje što su u životu napravili pod tim imenom. Starci su to, nisu mladići koji će mijenjati svijet nekim novim kreacijama, spoznajama i pogledima na život...

Produkcija jest starinski prljava, gotovo mono, ritam jest nabijen tempovima i klasičnim riffovima i solažama koje su odavno prožvakali svi dobri garažni bendovi uključujući i naše Erotic Biljan And His Heretics i Hitchcock, no tu nema apsolutno nikakve 'sirove energije' onih manijaka i glupana kakvi su bili The Stooges. Nema šusa i nema akcije mada je veliki dio albuma urađen s potencijalnom energijom. Na žalost, kako vrijeme odmiče, Iggy jednostavno više nema revolta kada čuje dobar riff i to je posve jasno da se kod njega sve odavno pretvorilo u jedan jako unosan biznis iako mu pozicije na top-listama nikada nisu išle na ruku. Teško je uopće očekivati od Iggyija i ekipe koja je uglavnom 'prešišala' 60-tu godinu života isto kao i Stonesi, Zeppelini ili Deep Purple da zaokupe onim frenetičnim rock ludilom kao u 'najboljim danima'. On se trudi biti grub i osoran, ali na žalost od onog, barem "Real wild child" ili "Lust for life" kada je kao solo autor bio na vrhuncu snage, ovdje ima jako malo. A očekivati "I wanna be your dog" ili manijakalnu "L.A.blues" nema smisla.



Nekoliko pjesama poput uvodne "Burn", pa zatim "Gun" i ponajbolje naslovne "Ready to die" (u hard-rock maniru s odličnom Willimsonovom solažom) dotaknu se djelomično stare snage izvornih The Stooges. "Sex and money" je nezaobilazna poveznica sa adaptacijom "No fun", no šta li čovjeku u penziji znači vrlo žestoka pjesma "Job" s refrenom 'ja imam posao'? Očito Iggy i dalje nema, niti će imati ikakvih socioloških empatija prema svojoj generaciji, njemu se živo fućka kad zna da će dobiti pozamašnu cifru za svoj jedan nastup pa baš makar da uzvikivao i najblesavije stihove. I uistinu ima posao do konca života, a da svojim obožavateljima neće reći niti jednu smislenu izjavu. Ima tu još nekih energičnih pjesama poput The Fall/ The Velvet Underground/ Gallon Drunk komada "DD's" u kome priča da je na koljenima molio dvokrevetnu sobu ili "Dirty deal", ali kad bi te njegove stihove čitali kao poeziju, ne bi imali ama baš nikakvog umjetničkog, a ponajmanje poetskog smisla.

Pjesme poput akustičnog bluesa "Unfriendly world", laganije rolingstonesovske "Beat that guy" i završne "Dying breed" s osjetnim utjecajem countryija (i americane) mogle su se pronaći na bilo kojem njegovom solo albumu i ne govore o ničemu bitnome, niti će ih itko zapamtiti, a uostalom niti malo se ne uklapaju u zvučni opus The Stooges nego hype-u bendova poput Bon Iver, Fleet Foxes, Mumford & Sons i sličnih.

Gitara koja je bila najvažniji dio The Stooges ovdje je u drugom planu, nije dovoljno naglašena, to nije 'ona' ritam sekcija, a Iggy nije i ne može biti onaj iz najluđih godina kada je sa indisponiranim zadovoljstvom napada entuzijazma neukrotive bijesnoće skakao u malobrojnu publiku, izazivao tučnjave i ekscese povremeno nekom sretniku obavivši felacio bez ikakve primisli o AIDS-u. Toga više apsolutno nema kod njega. Ovo je album sa starinskim pristupom otpjevan iz udobne fotelje danas bogatog prodavača cipela Al Bundyija, no apsolutno bez prirodne energije koja samo zahvaljujući produkciji djeluje kao da je tu. Prema milionima obožavatelja ponio se neprofesionalno u promotivnom dijelu posla, tj., po običaju se nije potrudio napraviti niti jedan video-spot mada plovi u lovi i ima je ko' blata. Nije fer prema publici koja ga voli i sluša, kakav god da jeste.

Moguće da je ovo posljednje što su The Stooges napravili...

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 30/04/2013