Niš je u posljednjih desetak godina postao glavni grad eksperimentalne, elektronske i inteligentne 'pop' glazbe na Balkanu. Još jedan dokaz nakon Bokerinija, Figurative Theatre, Third I, Pornhouse... potvrđuje eksperimentalni EP prvijenac dueta Zero Syndrome.

Zero Syndrome su eksperimentalni duet iz Niša koji je počeo s radom 2004., naredne godine su objavili prvi demo "Rust" koji je bio industrial prirode i potom su pauzirali punih pet godina. Ne bih se čudio da i tako dugačka pauza spada u umjetnički dio njihove kreacije. Šalim se... U ljeto 2009. ponovno su pokrenuli dejstvovanje i napravili ovaj 25 minuta dugačak EP koji sadrži samo jednu istoimenu instrumentalnu kompoziciju. Reklo bi se, ovo je cijelovita eksperimentalna skladba koja je izvedena na tko zna kakvoj elektronskoj aparaturi i priručnim pomagalima između čega se može načuti zvuk syntha, klavira, instrumenata koji neopisivo asociraju na theremin, ksilofon, melodiku (ima i lupkanja po kuhinjskom priboru i tko zna kakvim predmetima, a i mikrofonije i još nekih analognih šumova), a za pretpostaviti je da je u igri bio i sampler, a moguće i kompjuter i gitara. No, ništa sa sigurnošću više ne želim tvrditi jer sam lani gledao nastup Youth A.D. kada je Stevan izvodio fantastične zvukove sa starinske ritam mašine. Da to nisam vidio, mislio bih da je u pitanju neka vraška magija, gitara prištekana na kompresor za razbijanje asfalta ili u najboljem slučaju neka opaka elektronska novotarija.

Činjenica je da su Zero Syndrom ovdje pribjegli igri u 'mono' izdanju bez poštivanja suvremenog stereo zvuka sa fade-in/ fade-out efektima koji se serijski nižu od onih, uhu vrlo lagodnih s početka kompozicije, do nešto zahtjevnijih pri samom koncu kada kroz nepune završne 3 minute isporučuju cijeli arsenal sitnih zvučnih ataka. Barem ja kroz ovih 25 minuta nisam uočio nikakvu konkretnu priču osim svijesne želje autora za prilagođavanjem slobodnih eksperimenata koji pokazuju i čitav niz muzikalnosti na vrlo neobičan i uvrnuti način kao da su istovremeno u istoj prostoriji The Residents sa svojim lucidno prepariranim zvukovima, Throbbing Gristle i Martin Rev iz vremena ranih Suicide. Naravno, ovoj priči bi se mogli još priključiti i eksperimentalni Pink Floyd, pa i rani Kraftwerk u nastavku skladbe, a i Third I (pa i Merzbow i Necroanal, ali oni su 'brutalisti'), no teško je u ovakvom posve slobodnom izrazu kakav prikazuju Zero Syndrome u bilo šta uperiti prstom i konstatirati 'to je to'. Izostanak klasičnog ritma, melodije, harmonije i opovrgavanje smisla za načelno postavljenu estetiku ovdje se pretvaraju u sasvim nove zakonitosti prema kojima se ti isti pojmovi tretiraju na posve drugačiji način. Ono što je bio pojam ljepote, primjerice, sjetite se bucmastih glumica od prije gotovo 100-tinjak godina, danas se sveo na anoreksične manekenke (lijepo je to opisao Bokerini 'luksuz je osećati se loše'), a općenito prihvaćeni termin za dobar život nakon 2. svjetskog rata (biti sit, zdrav i imati krov nad glavom), pretvorio se, na žalost, u prestiž na svim područjima počevši od susjedovog dvorišta. Zero Syndrom su vjerojatno ponukani činjenicom da se mnogo toga pretvorilo u sterotipove koji se priklanjaju općenitom politički, društveno i medijski nametnutom svjetonazoru, napravili izuzetno hrabar rad koji doduše neće uzdrmati nikakav establišment kao što to primjerice rade angažirani punkeri, prosvjednici za zaštitu životinja, 'zeleni' i ostali aktivisti s transparentima i peticijama, a još manje zaći u pore ovog društva, no svojim su djelom dali do znanja da su barem oni spremni za promjene bukvalnih načela s kojima se nikako ne slažu. Filozofija života ovdje igra presudnu ulogu, no nikako im se ne može osporiti niti glazbeni smisao za kreiranje posve slobodnog prostora u kojem gotovo da i nemaju nikakvog protivnika, barem ne na ovom području bivše države. Tu bih jedino mogao da im suprotstavim Third I i onih par nesuvislh eksperimentalnih albuma slovenskog Actoona, ali niti to nisu protivnici po mjeri. Drugačiji su... Premda je najjače oružje Zero Syndrome apstrakcija koja je kod skoro 99% audijencije mrska forma koja se ne prihvaća jer se o njoj mora prekovremeno razmišljati, ove Nišljije su ostvarile pun pogodak upravo sa kontra stacioniranih pozicija koje vraćaju gotovo drevni smisao naših predaka u vrijeme kada se razmišljalo i razglabalo o zvukovima tko su i što predstavljaju. Ponavljam, najoriginalniji dio ovog albuma je završnica od posljednjih 5 minuta koju je vrlo teško pojasniti. Neobična psihodelija, neobičan smisao za melodiju, spetljane i zvrzlane forme, noise efekti, miks zvukova... Fantastičan psihodeličan trip.

Jest, ovo je elektronsko-akustična sintetika karikirana na razgovjetan način, format je posve slobodan, apstraktan i o njegovom sadržaju se može štošta tumačiti i navijati 'za' i 'protiv'. Pustiti ga na cd-player, osloboditi misli i ništa ne očekivati. Tek kada se rode prve ideje, ponovno ga slušati. I onda sipati neki dobar poticaj. Primjerice pivo ili dobro vino. O ovome albumu se može govoriti unedogled. Nema granica. Avangarda još uvijek postoji.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/04/2010