home > mjuzik > Seduced By The Beauty Of The Night

kontakt | search |

THE SECRET ART: Seduced By The Beauty Of The Night (Dark:Scene Records, 2011)

Sasvim netipično izdanje novosadskog Dark:Scene Records po prvi puta predstavlja klasičnu glazbu. Molim? Šta bre? Ko je ovde prolupao? He, he, he, nije nitko, ovaj autor je dovoljno snažan (i mračan) da zaokupi vašu pažnju sa nečime što asocira na Bacha i Chopina. Pa vrijeme je...

Kroz protekle 3 godine dejstvovanja novosadske etikete Dark:Scene Records već se ustalio fazon kod dobrog dijela auditorija kada ih netko zapita 'koju domaću glazbu slušate' da dobijete između ostalog i odgovor: 'mjuzu sa Dark:Scene Records'. Otprilike isto kao što velika većina alternativaca tvrdi da sluša izdanja sa Slušaj najglasnije, Brlog Records, a odnedavno i Guranje s litice. Ima još sličnih primjera, ali ovi odgovori su najčešći i uvelike su asocijacija na nekadašnje, danas stare alternativce koji su u 80-im slušali isključivo izvođače koji su objavljivani na svjetskim etiketama poput Sub Pop, Play It Again Sam, Relapse Records, Touch & Go, SST, I.R.S., Dischord, Epitaph itd. Točno se znalo šta koja etiketa nudi, kakav profil glazbe i svjetonazora ima, a onda je sve to negdje od početka prema sredini 90-ih lijepo počelo ići doslovce u vražju mater. Neki su propali, neki se komercijalizirali, neki su se ostali praćkati do današnjih dana s manje-više ne pretjerano značajnim izvođačima i uglavnom taj alternativni hir, đir, trend ili bilo kako da ga nazovemo se utopio i više ne postoji. A to je bilo prekrasno vrijeme Smithsa, Pixiesa, Husker Du, MBV, R.E.M., The Young Gods, Black Flag, Big Black, Bad Religion, Coil, Neubautena... Razlog za to su ili pretjerana komercijalizacija, odstupanje od načela ili smanjen kontigent uzbudljivosti, pa i ne prevelika kreativna relacija između želje i stvarnih mogućnosti novopridošlih izvođača.

Ne vjerujem da će poklonici Dark:Scene Records sebe potpuno pronaći u ovom albumu kojeg potpisuje Miloš Brković, ali vjerujem da je ovo novi, veliki i značajan korak za etiketu koja je sa ovim izdanjem bacila pravi izazov strpljivim i rafiniranim slušateljima. Ovdje se naime radi, vjerovali ili ne, o relativno modernoj klasičnoj glazbi kakvu bi recimo očekivali sa Deutsche Gramaphon, Tzadik Records ili ECM etiketa. Album je prvotno objavljen za neki talijanski label (nije mi uopće poznato koji), a onda je Miloš odlučio da ga kao besplatni download dade na raspolaganje Dark:Scene Records. I u tome nema apsolutno ništa loše osim što će se nabrijani alternativci na industrial, gothic, EBM, noise, experimental i pripadajuće žanrove naći u neobranom grožđu 'šta je sad pa ovo'.

E, a pronicljivi Mihajlo je na vrijeme shvatio da je došlo doba odrastanja i širenja vidika. Svaka mu čast. Ovo uistinu nitko nije očekivao.

Kao što je već rečeno, riječ je o klasičnoj glazbi koja je i veoma moderna, te u određenu ruku može komparirati s nekim tu i tamo izvođačem s Dark:Scene Records (nekako najbliži se čini Dichotomy Engine). Miloš je ovdje nanizao 17 kratkih instrumentalnih kompozicija koje pokazuju odlike klasičnih sonata u različitim tempovima. Barata sa synthom i nekoliko varijacija zvuka koji se rasprostire na klavičembalo, crkvene orgulje i nekolicinu duhačkih instrumenata, a svirka mu je čista i organska bez ikakvih umjetnih eksperimentalizacija. Prikazana glazba varira sa različitostima, stilski posve odudara od uobičajenih D:S stilova, a ustvari predstavlja Miloša kao osebujnog i nadasve nadarenog majstora na tipkama koji preferira finoću izraza kojem suprotstavlja vlastiti identitet.

Sve kompozicije imaju latinska imena i tim više su zagonetnije, a u nekima u podlozi ubaci poneki samplirani detalj (rzanje konja, metež kokoši, zavijanje pasa, gratktanje ptica, plač novorođenčeta, efekt 'nijemog zbora'), no najveće majstorije pruža u fantastičnim "Novus ordu seclorum" i "Locus sigili oris diabolis" koje zvuče kao spoj Bachovih fuga i Chopinovih sonata. Miloš se naime doslovce igra sa klišejima renesanse i romantizma kao da su mu igračke koje vrti oko malog prsta i razbija ih u zid kad mu se ne sviđaju. U "Mater saeva cupidinium" donosi veoma čudnu atmosferu koja je popraćena sa gongom i isprekidanim ritmom tamburina u stilu starovjekovnih trubadura. Samo 37 sekundi kratka "Nec mortem effugere" opet je neki nevjerojatni 'intro' kakav bi poželio svaki death/black/sympho/progressive-metal izvođač.

Perfekcionizam izvedbe upriličen je u jednoj od najduljih tema "Ignis mentum morte". Do polovice skladbe se protežu izrazito mračni glasovi 'nijemog zbora' koji djeluju poput duhova iz horror filma; svi oni lebde, a u pozadini se čuju minijature mekanih, posmrtnih zvukova orgulja. Na sredini kompozicije glasovi nestaju i prednost dobivaju isključivo orgulje nalik na Bacha. Doduše mekanije od nekih izvedbi koje sam barem ja čuo (a ima ih vjerojatno za par miliona prikolica), da bi kompozicija završila sa veoma nježnim odjekom ženskog nijemog zbora. Fantastično!

Zadnji stavak albuma čini 5 kraćih tema i jedna najdulja - "Heru-pa-kraath-anahata" sa izrazitim ambijentalnim ugođajem koji nije daleko od Brian Enoa. Vrlo je mirna sa uzbudljivim 'valovima' koji dolaze kao fade-in/ fade-out harmonijski efekti. Tu se još može izdvojiti kratka arabeska "Ameshet-bar-shathchath" (samo 1.16, fuj, pa zar se ovo nije moglo razviti u kompoziciju?), prekrasna "Ius imaginum dues Michelangelo" koja djelomično podsjeti na onu raskoš kakvu nikada nismo dobili od Vangelisa i J.M.Jarrea, te fantastični završetak "Sepentum sangre" u potpuno ogoljenom, danas se to kaže drone tempu koji je oivičen sa dvije efektne minijature, nešto nalik između fagota, klarineta i oboe. Melodije su elegične i obaraju na prvo slušanje...

Moram reći da je ovo sjajan album, bez obzira što ga možda nitko od D:S ekipe neće poželjeti slušati (ili tek rijetki). Za etiketu je ovo ogroman korak naprijed u potrazi ka novim horizontima, a za autora vjerojatno želja da se pošto-poto uspije ugurati u neki opseg domaćeg auditorija koji može shvatiti njegovu umjetnost koja nikako nije banalna.

Čudesno komponirane skladbe, katkad s komornim ugođajem, podsjetile su me na atmosferu onog jedinog ostvarenja Dali's Car u c-duru iz 1984. godine. Ovdje je umjetnost izraza na prvom mjestu, tu nema neke zabave za široko pučanstvo, već bogobojažljivog pristupa kakvog je imao sveti Augustin kada je bio jedan od rijetkih poznavatelja pisma pa je s dostojanstvom i uzvišenim mirom čitao retke iz izabranih knjiga.

Reklo bi se 'izolirana' muzika. Puna je pristupačnosti i komunicira sa slušateljom. Nije hladna, a ponajmanje maniristička. Nije u trendu, baš se doima kao alternativa alternativi. Nije niti nova, ali je posebna. Veoma lijepa i ozbiljna poput žene koju volite cijeli život. Ovdje je sve oprošteno. Sve puca od ljepote koju mnogi neće i ne žele shvatiti.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/07/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 08_2020_XU

SVEGA POMALO: 08_2020_XU (2020)

| 15/09/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: All Our Flags Are Grey

TRANSGRUND: All Our Flags Are Grey (2020)

| 12/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Point

YELLO: Point (2020)

| 11/09/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*