Ovaj dvojac iz Zrenjanina kojeg čine Predrag Karanjac i Vladimir Koprivica šira javnost je imala prilike upoznati na onoj čuvenoj kompilaciji "Dark Tribute To Lepa Brena" gdje su obradili jedan od najvećih hitova iz opusa Lepe Brene - "Nežna žena". Osim što su se fino našalili i dobro zezali sa ovom turbo-folk laganicom uobličivši je u tmuran plesni industrial s kojim ovaj njihov debi album završava, na njemu su transformirali i Nirvaninu "Moist vagina" koju niti najstrastveniji poklonik Kurtovog rada ne bi mogao prepoznati. Ujedno, ovo su, kako god da to nevjerojatno zvuči, dvije najslabije točke albuma.

Generalizirati pojam industriala uz ovaj album je potpuno nezahvalno jer su Zeta Reticulan Oath otišli korak dalje, ili bolje rečeno, nekoliko koraka postrance. Oni samo koriste neke od zvučnih parametara industriala, dok je preostali dio globalnog karaktera sasvim drugačije prirode. Velika većina materijala koji iznosi pedesetak minuta (sve su uglavnom instrumentali) pokazuje da je ovaj dvojac izrastao na baštini rave kulture sa jasnim utjecajima trance etike koju su pomaknuli u eksperimentalni prostor. Koristeći sofisticiranu tehniku i laptop programe, oni istovremeno i sviraju, ili to barem tako djeluje kao da sviraju neke čudne instrumente (vjerojatno synth, n-synth ili laptop synth program) koje opet tretiraju kroz vrlo čudne zvučne filtere na vrlo čudan i egzibicijski način.

Međutim, uz svu dobru formu koja je prikazana na pozamašnom dijelu albuma, kompletna konfiguracija pati od neujednačenosti i stilskih izleta u prevelike različitosti koje potpuno mogu zbuniti posebice ako se uzme u obzir obrada Lepe Brene i svega što bi se moglo očekivati uz jednu takvu umjesno sročenu šalu. Neke kompozicije djeluju kao da su kombinacije izvučene iz ezoteričnog arsenala psihodelično-ambijentalnih faza Coil, Lustmord, Current 93 i Psychic TV (primjerice uvodna "Extraterrestrial night"), neke kao ambijentalni deep-house/chill-out ("Groan"), u nekima iskoči ne pretjerano žestok raverski odjek electro-hardcore/gabber-industriala nalik na razblaženi Necroanal ("March of grays 1" i "March of grays 2"), a neke su sasvim neobičnih i posve neočekivanih dimenzija. U njima upravo ovaj dvojac pruža i najoriginalniji fokus ovog opusa pokazujući da iz možda banalnih eksperimenata mogu izvući najjasnije i najkonkretnije rezultate. Prije svega to se odnosi na iznenađujuće plesnu "2264 L Y" koja je kandidat za mogući evergreen dueta u kome je spojeno cijeli niz ostavština od primjerice jasnih kontura The Chemical Brothers, preko prvog Yello hita "Bostich" sa ritmičko-melodijskim eksperimentima nalik na Talking Heads "I zimbra" gdje se samo očekuje da iskoče ili Dieter Meier ili David Byrne sa nekim vokalnim ekscentrizmom. Ista se pjesma u svojoj završnici dodiruje i čuvenih techno-drivera Orbital sa prepoznatljivim sintagmama klavijatura koje su rabila braća Hartnoll. Da li su ih Zeta Reticulan Oath odsvirali ili samplirali, nije navedeno. Druga ohrabrujuća, a i najoriginalnija kompozicija je "Agalmatophillia" u kojoj se ovaj dvojac posve razigrao sa melodijama koje su toliko čudno i neobično izvitoperene poput dječje igre koja neprestano prelazi iz jedne percepcije u drugu u kojoj ne znate da li se ritam udaraljki pretvara u melodiju ili legato melodija synthova postaje ritam. U njoj se nazire veliki potencijal Predraga i Vladimira koji nesmiljeno šaraju kao da su avangardni jazz glazbenici koji se ne obaziru na format, principe, kodekse i sav općeprihvaćeni klišej. Štoviše, može se konstatirati da je u tih 5 minuta ovaj dvojac uskočio u pop-avangardu nalik na norveškog ekscentrika Kim Hiorthoya (poslušajte temu "Torture happiness" sa albuma "Hei" iz 2000). Kad bi recimo na takvom principu počeli raditi skladbe i pretvorili ga u svoj trade-mark, postali bi originalni, jedinstveni i prepoznatljivi do one mjere inovantnosti kakvu su primjerice imali Frank Zappa ili Captain Beefheart u oblasti rock scene. Treći pogodak albuma je 12 minuta dugačka "NGC 6611" sa elementima trancea i stanovite dub tehnike koja se giba tromo i lijeno primjerice poput The Orb "Slug dub" i tvori psihodelični slow-down užitak za strpljive.

A također je važno napomenuti i osnovnu karakteristiku ovog dvojca koja se uočava na svim frontovima. Oni su naime potpuno izbjegli etiku klasičnih rock autora koji redovito posežu u autobiografsku, protestnu, revoltiranu, a često i izmišljenu fabulu aludirajući na promjene i opoziciju. Njihov princip je baziran na drugačijem, tj. snažnom unutarnjem doživljaju koji nema veze sa stvarnošću, a to je u globalu i jedan od gotovo najbitnijih faktora sintetičke glazbe. Od slušatelja zahtjevaju aktivno sudjelovanje, u protivnom ništa od efekta.

Netko im može predbaciti da ovakva glazba nema svoju prohodnost među publikom, no to ne treba obeshrabriti. Oni su otišli poprilično daleko u budućnost i ovaj album će se otkrivati s vremenom, možda tek za par sezona, a možda i za koju deceniju.

Za one hrabrije koji se ne libe saznati što se to novog kuha i sprema, ovaj album je idealan pokazatelj stvarne underground snage sa srpske elektronske scene i s nestrpljenjem se iščekuje njihov naredni potez.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/05/2011