Zima je Stingovo doba kada crpi kreativnu energiju, tako barem kaže. I napravio je vrlo ozbiljan akustičan neo-folk/pop album na temu zime, Božića, Isusa, djevice Marije, snijega, hladnoće i topline ljubavi pred kućnim ognjištem. Idila? Poslušajte...

Sting je na svojem zvaničnom devetom studijskom albumu poput primjerice Bruce Springsteena prije nekoliko godina koji je napravio album s američkim narodnim napjevima, ostvario dugosvirajući rad gdje se djelomično bazirao na tradicionalnom anglo-saksonskonskom folkloru i klasičnoj glazbi. Poznat kao knjiški moljac, vješto je ukomponirao djelove romana "Se una notte d'inverno un viaggiatore" (ako zimske noći putnik...) talijanskog noveliste Italo Calvina kroz fabulu 15 pjesama u relativno prepoznatljivom Stingovom pop stilu unazad 10-15 godina. Knjiga je naime vrlo kohezivan roman kojeg pisac povezuje zimskim avanturama i događajima između fikcije i života istovremeno gurnuvši i samog čitatelja da se uključi u tijek razmatranja zbog niza hipotetskih pitanja 'ako... i šta bi bilo kad bi bilo'. Na kraju samog romana koji ima 22 poglavlja čitatelj upoznaje ženu koja se pojavljuje kao odvojeni lik u drugoj osobi.

Inspiriran Calvinovim djelom, Sting je napravio album koji govori o zimi, snježnim pejzažima, Božiću i popratnim zbivanjima, te je uglavnom vođen mirnom i sneno-letargičnom atmosferom. Istovremeno je posegnuo uz nekoliko tradicijskih glazbeno-lirskih motiva (uvodna "Gabriel's message", te "The snow it melts the soonest", "Balulalow" i "Cherry tree Carol") u bogatu ostavštinu baroka, renesanse i klasične glazbe odakle je zgrabio nekolicinu skladbi Henry Purcella, Michael Praetoriusa, Johann Sebastian Bacha i Franz Schuberta adaptiravši ih u novijem i svježem pop ruhu. Uz provjerenu muzičku ekipu (između ostalih ovdje su prisutni Vincent Segal - violončelo, Cyro Baptista, Bijan Chemirani - udaraljke, Web Sisters - vokali i stalni gitarist Dominic Miller, te Kathryn Tickell - violina), Sting se nakon trijumfalne povratničke turneje The Police učahurio u svojoj kući u Toscani, te je tokom sezone jesen-proljeće 2008/9 detaljno radio na filtraciji različitih glazbenih žanrova u ovaj album s producentom, dirigentom i aranžerom Robert Sadinom iz New Yorka. Izjavio je kako za njega zima predstavlja osobito značenje u njegovom životu; daje mu bogata nadahnuća za materijal, te smatra da je ovim albumom napravio nešto novo i osvježavajuće. Premda ima nit-vodilju zimskog opustošenog pejzaža sa ukrašenim koloritom kolača, Božića, blagdana i okićenog drvca, djelo ipak nije tipičan Božićni album kakvi se svake godine nameću po izlozima i novogodišnjim rasprodajama. Stingu se odavno zamjera da je postao dosadan, monoton i neduhovit sa svojim simbolikama, patetikom izraza i ozbiljnošću, međutim, kako god, ovdje se predstavio kao vrlo promoćuran autor koji je intrepretirao neke od vrlo teških i zahtjevnih pjesama u strogo pobožan i vjerski karakter. Na momente, album je vrlo težak za slušanje zbog cijelog niza višestoljetnih melodija i korištenog materijala u kome se distancira od uobičajene pop potrošnje, kao i zbog upliva u ozbiljnije, opernije arije, no u nekim temama približio se širokoj audijenciji bez posezanja u tjeskobni misticizam kršćanstva koji se nazirao još od vremena albuma "The Soul Cages" (1991). Otprilike u podjednakom odnosu sporih i naoko bržih, uslovno rečeno, plesnijih skladbi poredanih po miš-maš sistemu, isprepliće se snažna kompozitorska crta vješto uokvirenih akustičnih skladbi od kojih se posebno izdvajaju "Soul cake" u plesnom tambourine raspoloženju s pratnjom Stile Antico na vokalu, te Chris Bottija na trubi i violinskih aranžmana, zatim ambijentalno-multietnički udaraljkaški križanac "There is no rose of such virtue" (tu negdje je i orijentalnog prizvuka "Christmas at sea") u rangu Peter Gabrielovog "Passion" albuma sa dugačkim 'aleluja' kanonima i jedan od ponajboljih pogodaka, tradicionalna balada iz 14. stoljeća "The snow it melts the soonest" gdje posve do izražaja dolazi Stingov vokal i Millerova gitarska pop adaptacija prastarog stila. Treba još spomenuti "The burning babe" u kojoj se pojavljuje standardni set bubnjeva i otprilike klasičan Stingov stil, te evidentan ostatak/ nastavak albuma "Mercury Falling" sklopljen u ambijentalno plesnijoj temi "The hounds of winter" koja je potkrijepljena sa pasažima violine i harmonike Julian Suttona.

Kroz album se protežu mnogobrojni minimalistički obrasci zasnovani na suptilnim stilskim nadogradnjama koje su satkali muzičari okupljeni gotovo s različitih strana svijeta, te se nikako ne može govoriti da je Sting promašio temu i zadatak kojeg se prihvatio, a osobitost djela pružaju zaista hladne, opustošene i tegobno trome letargične orkestralne atmosfere u "Cold song" (Dryden/ Purcell) i "Now winter comes slowly" (Betterton/ Purcell) u kojoj se Sting oprobava u laganim operskim arijama, kao i specifična obrada tradicionalne "Balulalow" sa pratećim nijemim zborom koji aludira na sniježnu vijavicu.

Svoju inteligenciju, znanje, vokalne i kompozitorske sposobnosti Sting je ponovno prikazao kroz ozbiljan pristup naoko bezazlene i tradicionalno dosadne zimsko-božićne monotonije od koje rockeri njegove generacije odavno bježe kao vrag od tamjana i podario je jedan sasvim ugodan album koji najbolje odgovara njegovom profilu. Pjesme s njega teško da će zaživjeti tako brzo poput hitova "Fragille", "Moon over Burbon street", "Russians", "I hung my head", "Desert rose"... s kojima postoje neke određene glazbene paralele, no nije neminovno da one kao određeni kontrast klasičnim tematskim blagdanskim pop-evergreenima dožive daleko jaču konzumaciju kroz određeni protok vremena zato jer imaju daleko karizmatičniju osobinu koja se najbolje konzumira u hladnim zimskim noćima pored kamina uz okićeno božićno stablo. Uostalom, s ovakvim manje-više namjenskim albumom doći do UK no.15 (13.XI 2009) nije baš lako. Sting je majstor zanata.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/11/2009