Otkako je Sting 2003. proglašen britanskim plemićem, a 2006. surađivao s Edinom Karamazovim i na Deutsche Grammophon objavio posljednja 3 albuma, potpuno se udaljio iz teritorija koji je do tada još koliko-toliko bio vezan uz pop, a sve manje uz rock. Gotovo da se više niti ne sjećamo kada je objavio barem neki plesniji singl; elem bilo je to prije točno 10 godina ("Send your love", "Whenever I say your name" sa gošćom Mary J.Blidge i "Stolen car/ take me dancing" s učešćem Twista), a za potragu rock i jazz pjesama bi smo trebali zaroniti daleko u 90-te.

Ovakav vrsni muzičar i pjevač koji je svojevremeno virtuozno prebirao po Fender bas gitari uz pratnju velikih glazbenika (Omar Hakim, Kenny Kirkland, Gil Evans, Herbie Hancock, Branford Marsalis...), na svojih posljednjih 5-6 albuma isporučio je nevjerojatnu količinu pjesama koje se doimaju kao da je jednostavno zaboravio svirati i komponirati. Kao da se ponovno uči prvim koracima poput kantautora početnika, a ovaj "The Last Ship" je upravo potvrda izgubljenog talenta kojeg traži na otmjenom terenu očito strategijski pripremanom tokom 7 proteklih godina. Album je samo prethodnica za istoimenu predstavu na Broadwayu koja se planira negdje za 2014. godinu.

I sad, prosto je nevjerojatno koga je ovdje i na tko zna kakav štos, osim s dakako dobro podmazanim računom, uspio pridobiti da mu učestvuju na albumu. Prije svega, listu gostiju predvodi frontmen AC/DC Brian Johnson u bonus skladbama "Shipyard" i "Sky hooks and tartan paint" gdje je gotovo i neprimjetan u korusu vokala, zatim Jimmy Nail, The Unthanks, The Wilson Family i naposljetku Kathryn Tickell. Producent Rob Mathes (Carly Simon, Rod Stewart, Vanessa L. Williams, Panic At The Disco!, Lou Reed, Elton John, George Michael, Tony Bennett...) očito nije imao težak zadatak, a vjerojatno ni Sting nije tražio ništa više osim garancije da će njegovi patetični stihovi popraćeni prozirnom i blijedom glazbom biti oivičeni s nekom konkretnošću koja se ipak odvaja od statusa kućnih demo pjesama nastalih pored kamina u dvorcu uz klavir, akustičnu gitaru i kućnih ljubimaca.

Inspiracija u temama odrastanja, djetinjstva, nesklada u emotivnim vezama, povratka na kućno ognjište, kompleksnih povezanosti s porodicom i zajednicom, te teškog života lučkih radnika i općenite društvene klime sjeveroistočne Engleske gdje je i rođen nakon 2. svjetskog rata, točno su usmjerene na ono nagluho i široko konzumerističko društvo koje ne razlikuje feferon od neutrona i opčinjava se imaginacijom pozitivističko-kršćanskih načela mirnog starenja u idealno odmjerenim obiteljskim parametrima. Svojevremeno je i Nick Cave imao sličan pad u zagrljaj trivijalnog mainstreama, no na sreću, njegova morbidna duša i tamna prošlost natopile su liriku nastranostima i raznim duhovnim kompromisima koji su plijenili uzbudljivošću.



Nije sad da Sting ne umije pisati poetski nadahnute pjesme, već je to da su one apsolutno toliko plitke, prozirne i namjerno banalne s evergreen šlihom u kojima je osnovan lirski i strogo knjiški proračunat kontekst bez nekog značajnijeg glazbenog dosega. Radi se o laganicama koje su nerijetko prošarane orkestracijama, ponekim duhačem i neprekidnim promijenama gitara; malo akustike, malo električne gitare, malo staccata, malo legata, malo klavira, malo harmonike (usna i rastezača dugmetara). A bubnjeva gotovo i da nema, a tamo gdje su korišteni, doima se da su nečujni; malo metlica, poneki prigušeni udarčić po čineli, okviru doboša ("Dead man's boots", "The night the pugilist learned how to dance"), ritmičko stepanje bas pedale ("Language of birds") ili tek nekoliko taktičkih prelaza po tomovima ("Ballad of the great eastern"). Potpuno minimalistički, revijalno i šlageraški, a najjači broj "And yet" koji odgovara najjednostavnijoj Steely Dan kompoziciji s blagim jazzy/ soul/ soft-rock elementima nekad na Stingovim albumima u 80-im i 90-im bio bi posve neprimijetan.



Prvi singl "Practical arrangement" potpuno dočarava ovu isproduciranu prazninu u kojoj jedinu iole kreativnu ulogu ima njegov baršunasto-senzibilan i hrapav vokal sposoban da ispriča i ispjeva najminorniju patetiku o prvoj ljubavi, prvom braku i propalim vezama. Nastavak ove storije slijedi kroz monotonu melankoličnu baladu "I love her but she loves someone else". U ovom opskurnom konglomeratu gotovo nestvarnim se doima polupijani veseli 'claphands' keltski folk "What have we got?" u kome gostuje Jimmy Nail pokazujući da Sting još uvijek umije napraviti jako zabavnu pjesmu o mornarima i lučkim krčmama, samo ipak mu to odavno više nije prioritet.

Dobar dio materijala je strogo omeđene građe s maksimalno ozbiljnim pristupom poput uvodnog "The last ship" i istog odjavnog valcera "Reprise" koji je ustvari razrađeni akustični performans s davnog albuma "The Soul Cages" iz 1991. kada se po prvi puta priključio masovnoj histeriji TV sapunica. A i pjesme "August winds", te "So to speak" o smrti na kirurškom stolu hvatajući empatiju slušateljstva sa senzualnim vokalom Beckie Unthank nalik na Sinnead O'Connor.

U nas ovo bi se svrstalo u zabavnu glazbenu estradu. Onu koja uopće ne pjeva zabavne pjesme, već one koje su nemam pojma zašto tako nazvane. Ako se smije uopće povući neka paralela da je Sting 90-ih za Britance bio ono što je u nas u 21. stoljeću Gibonni, onda je s ovim albumom kojim se pokušava dodvoriti onoj milijunskoj publici Adele otprilike na razini Gorana Karana, Olivera Dragojevića i Doris Dragović. Nema rocka, nema popa, samo šlagera i smrtno ozbiljnih revijalnih pjesama za koje narod na bilo kakvu kritiku i komentar kaže 'pa šta hoćeš, zar ne čuješ kako su lijepo otpjevane?'.

I s ovakvim materijalom dosegnuti UK no.14 je zavidan trijumf, no kako to kod Stinga biva s ispodprosječnim kreacijama bez obzira na užasno nisku prodaju, novi grandiozni tiraž nakon uprizorenja najavljenog Broadwayskog spektakla nije nikakvo iznenađenje. Ima dovoljno publike koja će u ovome pronaći svoje omiljeno štivo i sa zanimanjem dočekati svjetsku turneju.

Naslovi: 1.The last ship, 2.Dead man's boots, 3.And yet, 4.August winds, 5.Language of birds, 6.Practical arrangements, 7.The night the pugilist learned how to dance, 8.Ballad of the great eastern, 9.What have we got? (feat. Jimmy Nail), 10.I love her but she loves someone else, 11.So to speak (feat. Beckie Unthank), 12.The last ship (reprise)

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 19/10/2013