Demo ovog benda, kojem na metal archivesu piše da je death/doom sam već obradio na ovom portalu, ali evo sada je preda mnom njihov prvi službeni album. Ono što mi je ostalo u sjećanju je da dobro odrađuju taj death doom stil te sam se obradovao vidjevši da su izbacili full length. Nakon intra 'Archaean gateway' slijedi prva pjesma 'Once was god' koja na svu sreću odmah daje do znanja da bend nije nimalo pročistio niti ušminkao svoj zvuk. Blastovi sa furioznim death riffovima praćeni grobarski sporim doom pasažima, dok su šlag na torti amo reć disonantne lead gitare koje daju tu neku mračnu auru cijeloj stvari. Minimalni odmaci u odnosu na demo. Jedan malo meh doom riff ali se pjesma brzo vraća na furiozne blastove zbog kojih bi neki u ruralnim krajevima platili misu za vas da čuju šta slušate. Kraj pjesme monumentalan riff koji bi neki bendovi stavili u sredinu, i složio bih se s njima jer bi super popunio prostor umjesto spomenutog osrednjeg doom riffa.



'Oracle of reversion' počinje sa disonantnim riffom na blastbeat i samo nastavlja gdje je prethodna stvar prestala. Furiozno, prljavo, trulo kao vaša mrtva prabaka, a dodatkom tih disonantnijih utjecaja pomalo čak i atmosferično. Razlika u usporedbi sa demom je što, barem zasad, bend smanjuje doom dok death metal furiozitet odvrće do 11. Jedan nako riff i pjesma nastavlja sa grandioznim riffom točno tamo gdje protekla pjesma nije. Učenje u hodu reklo bi se. Sporina koja potom slijedi dođe kao dobar predah i mom oduševljenju nema kraja. Bend koji ne samo da nije ispolirao zvuk prešavši na neki label, pa da počnu koristiti one iritantne high-pitch bubnjeve koji probijaju kroz cijeli mix, nego i dalje prakticiraju čisto staroškolski zvuk. Malo odabir ritma za neke riffove nije nešto (spori blast ili inverzni tupatupa kako hoćete), ali stvar je dovoljno kratka da ne smeta previše, osobno bih i tu stavio ili blastove ili spori beat i bilo koje bi funkcioniralo bolje, ali ok. Nije prevelika zamjerka.

'At the heart of the nest' ide sve po dosadašnjoj špranci, blast beat, kratki break i onda ulaze vokali, nakon čega stvar radikalno usporava i ovo je zapravo prvi čisti death/doom dio, jer u prijašnjim stvarima takve riffove možete čuti na ogromnom broju death metal albuma. Dobar riff koji se mogao malo i više puta ponoviti uz solo gitaru jer death metal koji dođe iza njega nije ništa posebno. Pjesma potom nastavlja po receptu red sporoga, red blasta i red disonantnoga. Izmjene su dovoljno učestale da ničega nema previše. 'Leprous daylight' ima čak i malo dulji uvod, i otvarajući riff kombinira blast sa hookom na kraju, dok kada se u pjesmu uključe vokali ostaje samo furiozni death metal. Negdje na polovici pjesme ima čak i jedan melankolični moment, ali ne ponavlja se i služi samo kao bridge da bi se stvar vratila nazad na blastove i riganje ličinki iz usta vokalista. Spori dio odličan. Je li vrijeme da za ovakve bendove jednostavno izmislimo termin 'funeral death metal'? Jer ono death/doom koji se spominje zbilja nije adekvatan opis ove truleži.

'The night spoke the tongue of flames' ima zasad najviše generičan početni riff, no opet dobivamo porciju dobrog death metala provučenog kroz tonu grobne zemlje direktno na vaš kuhinjski stol. Obliznite se i recite bljak. Dovoljno dobro da mu predvidljivost uopće nije mana. Opet neki mašinski više industrial metal beat (doboš na prvu), ali onda ide spori disonantni dio kojim se pjesma itekako iskupljuje. Glavne adute na ovom albumu bend čuva za krajeve pjesama jer i na ovoj se završava furiozno i beskompromisno. 'Eon' ima najkilaviji početak dosad, koji bi definitivno bolje figurao sa sporim ritmom, ali kada krene blast otkriva se sva raskoš ovog albuma općenito. Prihvativši disonantne death utjecaje bend je dodao jednu dozu atmosferičnosti bez potrebe da zalazi u doom metal patetiku. Prelazni riff je opet neki meh, koji zbilja nije trebao, nego se prethodni mogao razviti. Majestic dio na sredini pjesme skoro grandiozan kao black metal. Ma za otkinute prste oblizati. Najbolji dio dolazi kada stvar ubacuje u petu brzinu i sa pokojim sporim uletom dolazi kraju. Posljednja 'Wrought in the abyss' po istom principu zatvara ovaj fantastičan old school album.

Čuvši prvi demo postao sam instant fan. Sada su malo blekerizirali zvuk utoliko što je produkcijski za nijansu više high end, ali ništa značajno nisu promijenili. Doza disonantnog death/blacka u stilu je više nego dobar doprinos onome što je vrlo lako moglo zaći u dosadu. Otprilike po jedan loš prelazni riff po pjesmi, ali nijedan ne traje dovoljno dugo da nagrdi više nego pozitivan dojam.

Naslovi: 1. Archæan Gateway, 2. Once Was God, 3. Oracle Of Reversion, 4. At The Heart Of The Nest, 5. Leprous Daylight, 6. The Night Spoke The Tongue Of Flames, 7. Eon, 8. Wrought In The Abyss

Ocjena (1-10): 8,5

marko šiljeg // 16/09/2023