Eh, Sting si zaista može dozvoliti svakakve bespotrebne luksuze, pa i ovakve da vlastite pjesme adaptira za izvedbu kao klasične simfonijske skladbe koje mu je izveo čuveni Royal Philharmonic Concert Orchestra. Moglo se i pretpostaviti da će ovakav potez biti lišen bilo kakvih odstupanja jer svih 12 odabranih kompozicija ima temeljne melodijske, ritmičke i aranžmanske karakteristike originala gdje filharmoničari samo slijepo prate notno pismo i pjesmama ne donose nikakav novi oblik, a niti posebno intrigantan šlih. Sve ono što je već davno Sting komponirao još od vremena The Police, sve do solo opusa zaključno sa albumom "Brand New Day" (1999) i kolaboracijom sa Alisson Kraussom u kompoziciji "You will be my ain true love" za film "Cold Mountain" (2003), suhoparno je satkano i pretočeno u 56 minuta pretencioznog materijala kojim se jasno okreće ka raskošnim koncertnim dvoranama klasične glazbe gdje publici dubokog džepa nikad nije dosta da vide i da budu viđeni na elitnom mjestu. Aranžmani osim što su gotovo od A do Ž preslika originala u simfonijskom izdanju (s tek malenim otklonima), uključuju i dionice za udaraljke, bubnjeve, klavir i gitaru. Gotovo paralelno se mogu slušati na matricu originala; jedino manjkaju gitarske distorzije i specifičan Stingov Fender bas. Premda je on jedan od najkarizmatičnijih pjevača poniklih u epohi punka i new-wavea, te ima zavidne glasovne sposobnosti, barem za ovu priliku je mogao iskoristiti neke izlete u eksperimentalne varijacije, ali ništa od toga. Sve je otpjevano s konstantno prepoznatljivim trade-mark žargonom i mirne duše je mogao umjesto truda uloženog u pjevanje iskoristiti već ranije snimljene vokalne dionice. Zaista nije teško zaključiti da se Sting igra nekakvog velikog maestra koji je nakon jazza, srednjevjekovne i engleske folk glazbe svoj novi kavijar i šampanjac pronašao u revijalnoj i simfonijskoj klasičnoj glazbi želeći se valjda pretvoriti u Frank Sinatru. Sve ovo je fino dotjerano za neopterećeno slušanje bez ikakvih razmišljanja s malo brzih pjesmuljaka poput žestokog gudačkog početka "Next to you", skladbe s prvog The Police albuma, pa "Every little think she does is magic" (također iz The Police vremena), do energične rockabilly/boogie "She's too good for me" uz obilje laganica ("Englishman in New York", "I hung my head", "Roxanne", "When we dance", "I burn for you", "We work the black seam"...), no isprazno je i prozirno poput obaveze otplaćivanja nekoliko mjesečnih rata za frižider. Njegov kolega Peter Gabriel je početkom 2010. godine objavio simfonijski album "Scratch My Back" s obradama velikih rock autora, no kakve vrijednosti ima ovaj gdje je autor obradio samog sebe. Lijepo urađeno, ali narcisoidno do beskraja. Me, myself and I.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 23/08/2010