Povodom svjetske turneje i dolaska Stinga, planetarne pop-rock zvijezde u Zagreb donosimo vam pregled njegove cjelokupne studijske diskografije koja sadrži 8 albuma, te dva dodatka - koncertni "Bring On The Night" (1986.) i filmski EP soundtrack "Demolition Man" (1993).

U sklopu svjetske turneje Sting dolazi u zagrebačku koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski. Biti će prisutan i Edin Karamazov, BiH glazbenik na lutnji koji se ne ograničava samo na ranu glazbu, već se posvećuje i istraživanju glazbenih i zvukovnih mogućnosti ovog instrumenta u kontekstu suvremene glazbe.

STING & EDIN KARAMAZOV
"SONGS FROM THE LABYRINTH"
11.veljače 2009. - KD Vatroslav Lisinski

Cijena ulaznice za ovaj koncert su 500, 600 i 700 kuna, a u prodaji su od 11. prosinca 2008.
Prodajna mjesta: blaganja KD Vatroslav Lisinski i Aquarius CD shop Klasika & Jazz, Varšavska 11, Zagreb.

STING

Datum rođenja: 2.10.1952., Wallsend, Engleska
Pravo ime: Gordon Matthew Thomas Sumner
Karijera: The Police
Žanr: pop-rock, jazz-pop, reggae, new wave, dance-rock, latino-pop, world music

Utjecaji: Roxy Music, David Bowie, Lou Reed, Thelonious Monk, Cole Porter, Herbbie Hancock, Irving Berlin, George Gershwin, Weather Report, Bob Marley, Steely Dan, Peter Gabriel, Black Uhuru, Bow Wow Wow, Paul Simon, Frank Sinatra, Sergej Prokofjev, Abba, Simple Minds, The Style Council, Bob Dylan, Neville Brothers, Jimi Hendrix, Van Morrison, Pacco De Lucia, Santana, David Sylvian, R.E.M., The Rolling Stones, U2, Rod Stewart, The Beatles, Brian Eno, Wilson Pickett, Otis Redding, Steve Wonder, Thievery Corporation, James Taylor, Crosby Stills Nash & Young, Dwight Yoakam, Gareth Brooks, Transglobal Underground, The Chemical Brothers, Soul To Soul

Utjecao na: Working Week, Sade, Simply Red, Phil Collins,Tears For Fears, Eric Clapton, The Blow Monkeys, Thomas Dolby, Bryan Adams, Madonna, Simple Minds, Duran Duran, Bajaga, Piloti, Crvena Jabuka, Zana, Parni valjak, Prljavo kazalište, Vlada Divljan, Krstić & Šaper, George Michael, Inxs, Whitney Houston, Eros Ramazotti, Die Artze, Westernhagen, Udo Lindberger, Gibonni, Oliver Dragojević, Tori Amos, Kelis, Brian Kennedy, Ronan Keating, Laith Al-Deen, Nelly Furtado, Robbie Williams, Putokazi, Yammat... STING - The Dream Of The Blue Turtles (1985, A&M)

Gordon Mathew Thomas Sumner - Sting, basist, pjevač i lider mega popularnog sastava The Police sasvim neočekivano krenuo je u vlastitu solo karijeru sredinom osamdesetih ostavivši matični band praktički na cjedilu. Premda je još 1982. objavio solo singl "Spread a little happiness" (UK no.16) u sklopu filmskog soundtrack albuma "Brimstone And Treacle", malo tko je mogao pretpostaviti da će vrlo brzo ostaviti ovaj mega uspješan band koji je postao sininimom mašinerije za stvaranje financijskog bogatstva. No, malo je bilo poznato u to vrijeme da su The Police imali mnogo problema koji svakako nisu uključivali materijalnu stranu show businessa već individualne sukobe kojima je najviše kumovala Stingova bahata superiornost. Nije dozvoljavao Andy Summersu (gitara) i Stewart Copelandu (bubnjevi) da izraze svoje stavove ili komponiraju glazbu u bandu, tako da je sastav unatoč milijunskim tiražima albuma počeo zapadati u krizu međusobnih odnosa. Do tada The Police su imali oko 60 milijuna prodatih albuma, a do 2009. ta cifra se povećala za nekih još 20 milijuna zahvaljujući brojnim bestr-of kompilacijama i ponovnom okupljanju sastava 2007., te fantastično posjećene svjetske turneje. Sam Stingov život od vremena posljednjeg The Police albuma "Synchronicity" (1983.) upao je u ogromne poteškoće - brak mu je propadao, postao je ovisnik o teškim drogama i alkoholu, te se na koncu i razveo napustivši rodni New Castle. Preselio se u London i počeo jedan sasvim novi život. Ubrzo je osnovao novi dom, ponovno stupio u brak, te odbacio prijašnji način života. Interesantno je da se nikada na albumima The Police nije osjetio duh razbludnog i raskalašenog života kojim je živio, što mnogo govori o njemu kao o vještom autoru kojem je prvenstveno stalo da izrazi svoje glazbeno/lirske sposobnosti iznad svega. Vođen visokim mišljenjem o svojem egu, krenuo je u sasvim novu avanturu okupivši ekipu glazbenika koja nije bila striktno vezana uz rock scenu kojoj je on pripadao. Jezgro novog sastava činili su Kenny Kirkland (klavijature), Darryl Jones (bas), Branford Marsalis (saksofon i udaraljke), te Omar Hakim (bubnjevi) iz znamenitog jazz sastava Weather Report. Sting se sam pobrinuo za gitare i basove tamo gdje je bilo potrebno. Naravno, njemu u ovakvoj situaciji kada je već postao poprilično imućan bogataš nije predstavljao problem da uvježbava s ljudima koje iznajmi za rad u studiju, pa je tako ovu ekipu pozvao na Barbados u studio Eddy Granta gdje je tijekom zimsko - proljetne sezone 1984/85 sniman ovaj album. Još je pozvao i brojne glazbenike sa strane - dvadesetak pratećih vokala, duhače, menadžere, producente… Kada se album pojavio u prodaji izazvao je veliko iznenađenje budući da je publika očekivala novi rad The Police. Sting je vlastitu publiku iznenadio prvim skinutim singlom - "If you love somebody set them free" (USA no.3, UK no.26) u izrazito plesnom funky disco stilu kojim je napustio tradiciju starog sastava. U pratećem video spotu Sting se pojavljuje u novom i do tada nepoznatom imageu - tajice, kožne sandale, karirani sako, profesorske naočale, uredna kratka frizura, čime je potpuno izbrisao svoj dotadašnji image profesionalnog rock buntovnika. Novi stil kojim se predstavio je bio potpun uspjeh i šarmantna medijska ljubav na prvi pogled - singl je bez problema zasjeo na visoke pozicije top lista, diskoteke su prigrabile ovaj hit ravnopravno sa tada popularnim Duran Duran, Simple Minds i cijelom scenom evropskog dance rock stila, te je albumu omogućeno već u startu da probije sve moguće bojazni oko medijske površnosti. Tim singlom probio je led i kod srednjostrujaške publike koja ga je znala isključivo kao frontmana The Police, te preko filmskih uloga u kojima je bio angažiran (primjerice "Kobni ponedjeljak" ili "Quadrophonia"). Još prvi singl nije niti izašao sa liste najprodavanijih, a već je objavljen i drugi - "Love is the seventh wave" (USA no.17, UK no.41) u ležernom reggae pop stilu kojim je dao svoj obol publici The Police, te je na veliko iznenađenje publike nastupio samostalno na prepunom Wembleyu u sklopu Live Aida srpnja 1985. pojavivši se bez The Police samo sa akustičnom gitarom u ruci. Premda je njegov nastup bio jedan od najdosadnijih, publika nikako nije mogla prežaliti što nema The Police, no zbog njegove izuzetne karizme, podržali su njegove akustične interpretacije starih hitova "Roxanne" i "Message in the bottle". Sam album je zasjeo na britanski no.3 i američki no.2, pa je u jesen iste godine skinut i treći singl - "Fortress around your heart" (USA no.8, UK no.49), kojim je pažljivo namamio vlastitu publiku u svoj novi svijet jazz popa. Njegova sposobnost da iz ljubavnih opsesija izvuče samu srž i suštinu kroz knjišku načitanost ovdje je rezultirala ogromnim američkim uspjehom tako da je singl boravio tjednima na vrhovima američkih top ljestvica. Ovim singlom skrenuo je pažnju na sadržaj albuma pripremivši publiku za još jedno iznenađenje - četvrti singl "Russians" (USA no.16, UK no.12) koji govori o političkom hladnom ratu između tadašnjeg Sovjetskog Saveza i SAD. Baratajući demagogijom, Sting je fino u cijelu igru upleo djecu citatom "…nadam se da i Rusi također vole djecu…", što je njegov stil profiliralo u vrhunski dorečeni stav. Melodički besprijekorna kompozicija koju je uzeo iz Prokofjeove teme uobličena je u sintezu klavijaturskih linija sintesajzera bez ikakve bubnjarske pratnje. Cijelu kompoziciju je pakirao u neprekidno otkucavanje sata koji dočarava vrijeme koje je odbrojeno u svjetskom strahu od nove nuklearne kataklizme. Singl je ponovno doživio ogroman medijski uspjeh, te je Sting osokoljen ovim novim velikim poduhvatom naslijedio strateški potez samog Michael Jacksona koji je s albuma "Thriller" skinuo čak sedam singlova, tako da u proljeće 1986. objavljuje i peti singl - "Moon over Burbon street" (UK no.44). Priča je to o šetnji čudnovatom ulicom noću i vampirima koja ga je inspirirala djelom "Intervju s vampirom" Anne Rice, a ukalupljena je u komorni lagani jazz pop obrazac kojem je odlika jednostavna bas linija, bubnjarske metlice i minorni zvukovi saksofona i klavijatura. I kada se sabere, polovicu materijala albuma koju je Sting objavio na singlovima potpuno odudara stilski i tematski jedno od drugoga, a s druge strane, istovremeno je ta stilska različitost više nego odlično uspjela u svojem komercijalnom naumu. Time je definitivno dokazao da je vješt kompozitor koji umije iz naoko neprimjetljivih situacija izvući samu esenciju kojom zaintrigira široku masu bez banaliziranja ili sakaćenja nečega već rečenog. Ostatak materijala na albumu je pet odličnih brojeva - "Children's crusade" je priča o mladom vojniku u vrijeme 2. svjetskog rata uglazbljena kao osebujan jazz pop koji će mu postati zaštitnim znakom buduće karijere, "Shadows in the rain" je nova verzija stare pjesme The Police (s albuma "Zenyatta Mondatta") koju je Sting obnovio kroz plesni i jednostavni melodični jazz rock u kojem prednjači njegov izuzetni vokal i virtuozna solo dionica Kenny Kirklanda na klavijaturama i eskapade Branford Marsalisa na saksofonu. Najneobičniji stilski pristup na cijelom albumu Sting je prikazao u minimalističkom melodijskom komadu "We work the black seam" gdje barata prilično teškim art obrascem koji je vrlo blizak radovima Peter Gabriela (albumi "3" i "4") i Simple Minds (album "Sons And Fascination"). Osnovna nit vodilja je minimalistički tročetvrtinski ritam koji se isprekidano ponavlja na što se filaju raznolike melodijske boje. "Consider me gone" je još jedan jazz pop komad koji se stilski posve uklapa u trend sredine osamdesetih kada su se pojavili izvođači poput Working Week ili Sade. S ovom posljednje navedenom Sting će često imati bliskih glazbenih i atmosferskih paralela. Sama pjesma je logičan nastavak njegove pjesme "Driven to tears" iz vremena The Police. Naslovna skladba "The dream of the blue turtles" je najzahtjevniji dio albuma u koji je uključena čista jazz svirka u svega minutu i pol, te predstavlja Stingov neobičan san o kome je progovorio i u brojnim intervjuima rekavši da je sanjao plave kornjače u vlastitom vrtu.
Svojim prvim solo albumom Sting je stekao ogromnu medijsku popularnost kao solo izvođač, kritika je ostala zapanjena ovim neočekivanim potezom u kojem je jazz spojen s pop glazbom, a publika je na osnovu izuzetno probranih singlova svoj novi svijet fine elitne pop scene pomoću ovog albuma usmjerila ka novim imenima poput The Blow Monkeys, Simply Red, Prefab Sprout i navedene Sade. Značaj ovog albuma odjeknuo je i u tadašnjoj Jugoslaviji u radovima Bajage, Vlade Divljana, Parnog valjka, Pilota, Crvene jabuke…, a u devedesetim umnogome će oformiti globalnu konstrukciju Gibbonijevog svjetonazora. Premda albumi The Police nikada nisu bili proglašavani najboljim albumima godine, tako niti ovaj Stingov rad se nije pronašao na listi "best of 1985.", no njegov rejting izvođača uvijek će biti promatran s visokih pozicija kao zasebni umjetnik popa koji radi nešto posve drukčije od cijele scene pri čemu će ostati ipak blisko vezan uz pripadajuću scenu. Svoj, originalan i poseban. STING - Bring On The Night (1986, A&M)

Briljantni početak Stingove solo karijere nastavio je odlični dvostruki koncertni album "Bring On The Night" (UK no.16) kojim je sabrao potpuno novi presjek vlastitog stvaralaštva i orijentirao je publiku na rafinirani vlastiti jazz-pop-rock izraz. Nakon odličnog albuma "The Dream Of The Blue Turtles" pozvan je na učešće na kompilaciji "Lost In The Stars" (1985.) gdje su mnogi znameniti glazbenici obradili standarde velikog njemačkog kompozitora avangardne glazbe Kurt Weilla koji se proslavio operama "Opera za tri groša" i "Sedam smrtnih grijeha". Tom prilikom Sting je u duetu sa Dominic Mudlowneyom izveo "The ballad of the Mac The Knife" (komad iz "Opere za tri groša"), a na kompilaciji su još sudjelovali između ostalih i Lou Reed, Van Dyke Parks, Marianne Faithfull, John Zorn, Tom Waits, Aaron Neville, Todd Rundgren… Kompilacija nije imala veliki medijski efekt budući da se radi o sasvim slobodnim interpretacijama Weillovih tema koje su dugi niz godina bivale potisnute iz okvira popularne glazbe izuzev hita "Alabama song" što ga je grupa The Doors plasirala dalekih šezdesetih godina.
Ovaj koncertni album je novo Stingovo lice koje je najavio na svojem debi albumu "The Dream Of The Blue Turtles" gdje je spojio osnovne reference jazza sa osebujnim izborom pop melodija i stekao ogromnu svjetsku popularnost. Na ovome albumu Sting se prikazuje kao vješt kompozitor koji barata sa svojom karijerom ka profinjenom komercijalnom stilisti koji bez ikakvih predrasuda zadire u rad svojeg bivšeg sastava The Police čineći sasvim nove verzije njihovih starih pjesama od kojih je najupečatljivije odjeknula naslovna "Bring on the night" u trajanju od nekih petnaestak minuta gdje je spojio također The Police skladbu "When the world is running down, you make the best what is still around" u nevjerojatnu kombinaciju rocka, popa i jazza u plesnom funky maniru sa izvan serijskim solo izletima klavijaturista Kenny Kirklanda koji imaju neopisivu moć izvedbe. Ovakva improvizacija je zaista rijetka u sferama pop glazbe i vrijedi joj izreći jedino - savršenstvo. U pjesmi se čak pojavljuje i rap vokal što nedvojbeno govori o Stingovoj fleksibilnosti na kurentne trendove sredine osamdesetih godina. Briljantna kompozicija koja je stavljena i na singl imala je zavidnu popularnost tog vremena, premda joj struktura ispada iz svih komercijalnih obrazaca tog doba. Ostali dio materijala je presjek Stingove dotadašnje karijere, provlači izmjence pažljivo izabrane brojeve sa svojeg solo albuma i The Police ostavštine kako bi na najbolji mogući način predstavio svoj novi izraz. "We work the black seam", "Driven to tears", "Demolition man", "Children's crusade", "The dream of the blue turtles"… kompozicije koje se nižu na ovome koncertnom snimku predstavili su Stinga kao izuzetnog osobenjaka koji je izašao iz okvira rocka i priključio se samoj eliti velikih autora glazbe kojima nije strano nikakvo koketiranje sa bilo čime što im padne na pamet. Nije se niti malo osvrnuo na najveće hitove The Police, što je bio sasvim dovoljan znak da definitivno prestaje njegov pogled u nostalgiju. Također nema niti jednog velikog hita sa solo albuma izuzev "Love is the seventh wave" i gotovo neprimjećene skladbe "Moon over Burbon street". Ovaj odlični koncertni snimak završava fenomenalnim brojem grupe The Police "Tea in Sahara" gdje je prožeta ambijentalnost i osjećajna instrumentalna izvedba. Također treba spomenuti i njegovu osebujnu zabavljačku sklonost kojom je animirao publiku navodeći članove banda koji su otprašili ovaj koncertni dio zadatka. Osim što je sve besprijekorno obavljeno, jedina zamjerka cijelom radu otpada na miksani snimak s različitih koncerata što ne daje potpunu i upečatljivu sliku njegovog nastupa.
Povodom izlaska ovog albuma (prosinac 1986.) definitivno je objavljen raspad The Police i tom prilikom izašla je prva javna kompilacija "Every Breath You Take - The Singles" s najvećim hitovima gdje se našla i nova verzija hita "Don't stand so close to me". Ploča je postala jednom od velikih hit - kompilacija te 1986. godine, te je masovno kupovana povodom Božićnih i novogodišnjih blagdana kao suvenir za poklone. Otprilike takvim žarom sjajiti će i ostali Stingovi radovi koji će biti namijenjeni za različite (ali vrlo slične) prigode. STING - …Nothing Like The Sun (1987, A&M)

Drugi Stingov studijski solo rad urodio je novim velikim rezultatom. Ploča je postala velikim svjetskim hitom (USA no.9, UK no.1) zahvaljujući singlovima "We'll be together" (USA no.7, UK no.41) i "Englishman in New York" (USA no.84, UK no.51). Dok je prvi ("We'll be together") približio Stinga ka novoj populaciji slušatelja koji su bili striktno orijentirani ka tadašnjoj house produkciji, drugi singl je privukao pozornost njegove stare publike zahvaljujući sentimentalnoj priči o Englezu koji se nađe u New Yorku. Ovdje su do izražaja došli njegovi nastupi u video spotovima - u prvom Sting glumi dvije osobe - sebe i pijanca koji se pokušava prikrpati ljepotici u restoranu, dok u drugom šeta ulicama New Yorka sa kišobranom u ruci nonšalantno pokazujući svoj novi image - dugu plavu kosu izuzetno šarmantnog i privlačnog muškarca kojeg su mnoge žene priželjkivale u krevetu. Time se približio nedodirljivom kultu ličnosti koju je tijekom sedamdesetih gradio Bryan Ferry, te je Sting time stekao novu medijsku ljubav ženskog dijela publike. Shvatio je odavno koliko je fizički izgled bitna karika uspjeha, pa je shodno tome novostečeni život nakon svih poroka posvetio svojem izgledu. I zbilja, nevjerojatno je tada bilo kako muškarac od 36 ljeta može izgledati tako mladoliko poput mladića mlađeg desetak godina. Sam Sting je rekao da je to zasluga njegovog novog života bez droge i alkohola kojeg provodi u mnogobrojnim svakodnevnim mantrama, vježbama i jogi koje doprinose poboljšanju njegovog fizičkog i mentalnog stanja. No, da se cijeli šarm albuma ne bi zaustavio na samo njegovom izuzetno dotjeranom vanjskom šarmu kojim je plijenio, Sting se pobrinuo da materijal albuma ima svoje duboko zaleđe. Tako je zašao u sfere ethna (pjesma "Straight to my heart") gdje je spojio minimalistički pop zvuk sa primjesama latino i afro zvuka, osebujne konotacije jazz - popa (kompozicije "Rock steady", "The Lazarus heart" gdje se pojavljuje prava umjetnička sinteza jazza, popa i ethna, ), zatim u vode kabarea ("The secret marriage" koja je odsvirana samo na klaviru kao potpuna minimalistička kompozicija) pa u osebujni ambijentalni melodični minimalizam uklopljenog u pop sfere obogaćenog izuzetnim instrumentalnim dionicama klavira i gitarskih pejzaža ("Still my beating heart", USA no.15), ili u odlični reggae ritam u kojem čak dozvoljava da do izražaja dođe striktno komercijalan refren "prije ili kasnije" ("History will teach us nothing"). Četvrti singl s ovog albuma je bio neočekivan - pjesma "Fragille" (UK no.70) koja je odsvirana samo na akustičnoj gitari uz pripomoć prostorno obojenih klavijatura u osebujnom i raskošnom stilu koji umnogome podsjeća na stvaralaštvo i rad Julia Iglesiasa. Specijalnost albuma čini skladba "They dance alone" (UK no.94) koju je skinuo kao peti singl, a posvećena je ženama koje su patile za svojim muškarcima koji su nastradali u Pinnocheovoj diktaturi. Zbog toga je Sting pribjegao korištenju laganog ritma koji asocira na guajiru, te se u središnjem dijelu kompozicije koristi španjolskim vokalom. Jedini nastavak prethodnog albuma "The Dream Of The Blue Turtles" očit je u pjesmi "Sister moon" gdje Sting eksplicitno parafrazira činjenicu da "ništa nije poput sunca", čime izvlači na vidjelo da njegova opsesija sa mjesecom nije bezazlena(na prethodnom albumu pjesma "Moon over Burbon street"). Posljednja skladba albuma je obrada Hendrixove "Little wing" kojoj je Sting dodao ono što manjka, barem u Hendrixovoj studijskoj izvedbi - izuzetnu gitarsku solo dionicu koju je pojačao efektnom sax nadopunom. Ovom obradom Sting je čak nadmašio i samog velikana gitare (bez ikakvih zamjerki). Čitav album je fino upakirao u višeslojne pjevačke prateće dionice (uglavnom ženske), tako da je pridodao svojem izrazu onaj dodirljivi dio samog sebe koji je publici u vrijeme The Police izgledao suviše zvjezdano i nestvarno. Album je dospio i na američki i britanski top 10, te tako nastavio izuzetni komercijalni uspjeh započet albumom "The Dream Of The Blue Turtles". Sama kritika se ovim albumom počela pomalo udaljavati od njegovog rada budući da je prerastao kurentne žanrove (kao i Eric Clapton ili Van Morrison) i počeo kreirati vlastiti glazbeni stil koji je jedino moguće opisati riječima Stingov stil.
Njegov novi image s dugom plavom kosom je postao jednim od trendova sezone - u modu su se ponovno vratili dugokosi muškarci (Michael Hutchence, Bon Jovi, Joe Tempest…), tako da je ženski dio publike proglasio Stinga jednim od najprivlačnijih pop ličnosti tog ljeta uz navedene ljepotane.
Početkom 1988. zajedno s Peter Gabrielom realizira višegodišnje pripremanu ideju za zaštitu kišnih šuma Amazone i Južne Amerike uključivši se u rad Amnesty International. Zajedno s još Bruce Springsteenom, Youssou N'Dourom i Tracy Chapman, organizirana je vrlo uspjela svjetska turneja koja je trajala gotovo cijelu godinu čiji je cjelokupni prihod išao u zaštitu kišnih šuma. Time je Sting skrenuo pažnju na svoj rad i kod političke strukture, što mu je istovremeno stvorilo brojne neprijatelje iz različitih oblasti privrednih industrijskih grana djelatnosti koje su iskorištavala ova područja. STING - … Nada Como El Sol (1988, A&M)

Veliki uspjeh koji je Sting ostvario sa svojim drugim albumom "…Nothing Like The Sun" ovdje je pretvorio u san svih glazbenika. Napravio je album namijenjen španjolskom govornom području sa kojim je postigao potpun tržišni trijumf. Najkomercijalnije skladbe sa prethodnog albuma samo je prepjevao na španjolski i portugalski jezik, te je time dobio ogromnu prednost nad svim izvođačima koji su dolazili iz anglosaksonskog govornog područja. Hitovi poput "Fragille", "We'll be together" ili "They dance alone" u njegovoj španjolskoj verziji nisu ništa izgubili od svoje originalnosti, dapače, Sting se pokazao kao veliki majstor da vlastite skladbe ponudi u drugačijem jezičnom okružju (kao što je to svojevremeno radio Peter Gabriel). Posebnost izraza Sting je ispoljio u dvije varijante pjesme "Little wing", "Fragille" i "We'll be together" (na španjolskom i portugalskom jeziku) kojima se dokazao i kao vješt interpretator na jezicima koje nikako nisu podržavali izvođači s engleskog govornog područja. Svaka mu čast! STING - The Soul Cages (1991, A&M)

U kasnu jesen 1989. Sting objavljuje elegični singl "When the angels fall" koji je posvetio svojem ocu koji je preminuo. Pjesma nije doživjela nikakav veliki uspjeh, no njega je prikazala u jednoj vrlo ambijentalnoj slici koja priliči paralelnim svjetovima Brian Enoa ili David Sylviana. Osnovni tempo pjesme je lagan, podebljan sa melankoličnim premazom klavijatura i klavirskim efektima. Kulminaciju doživljava u refrenu gdje pojačava naboj ambijenta sa električnim zvukovima orgulja, da bi završio sa osebujnim minimalističkim zvukom "gudača" u koju je uveden i lagani piccicato. U jesen 1990. Sting objavljuje EP "Englishman in New York" sa remixom istoimene pjesme u laganijem house tempu namijenjenom disco podijima. Pjesma je ponovno postala UK no.15 hitom premda nije doživjela nikakve naknadne aranžmanske promjene, a EP je još sadržavao i stari hit "If you love somebody set them free", tako da je u neaktivnoj diskografskoj godini za njega, ovim potezom samo skrenuo pažnju nove publike na svoj rad. Svoj treći studijski album "The Soul Cages" objavljuje netom nakon Nove godine 1991. i smatra se kao jedan od raritetnih, posebnih albuma u cjelokupnoj povijesti diskografije koji je objavljen prvog radnog dana u novom desetljeću. Sve svoje glazbeničke sklonosti ovdje je Sting pretvorio u čisti retrogradni pristup. Početna kompozicija "Island of souls" priziva duh irske narodne glazbe, tj. rastućeg vala "world - music" scene, gdje je Sting ubacio konotacije finih i jednostavnih ambijentalnih pejzaža što cijelom albumu daje jedan sasvim novi šarm. U sličan šlih upada i u pjesmi "Why should I cry for you?" gdje u nešto bržem i plesnijem tempu spaja osjećaje latino natruha sa rock-blues nasljeđem u kojem se isprepliću vješte sofisticirane jazz linije klavijaturiste Kenny Kirklanda i saksofoniste Branford Marsalisa, dok završnicu pjesme temelji na vještom rockerskom standardu. Također i u pjesmi "Jeremiah blues - part 1" koristi vrlo sličan pristup koristeći iskustvo Peter Gabrielove uspješnice "Shaking the tree" (duet s Youssou N'Dourom). Ovdje je povezao jedan tipičan pop - izraz "world-music" scene u fini koloplet jednostavnih melodija i melankolije što će uvelike koristiti Gibboni na svojem razvikanom radu "Mirakul". "Saint anges and the burning train" je akustični upliv u vode stare gitarističke škole Paco De Luccie gdje se Sting oprobava u vlastitom izletu ka tipičnom profinjenom instrumentalističkom izrazu kako bi se što vještije priklonio novom valu latinskih TV sapunica koje su masovno gledale uglavnom domaćice širom svijeta. "The wild wild sea" je još jedan koloplet ambijentalne glazbe koju je vješto dočarao preko gitarskih minimalističkih tonova David Sylviana (kao u slučaju albuma "Gone To Earth") sa minimalnom potporom bubnjeva (koriste se tek prijelazi i činele), dok osnovu kompozicije čini vokalna naracija. Ovom pjesmom Sting se približio radu tada kultnog dueta Dead Can Dance. Naslovna kompozicija "The soul cages" (UK no.57) je objavljena kao jedan od četiri singla, rockerski je dio albuma, no obavijen je ogromnom melankoličnom atmosferom i brojnim starinskim obligacijama poput gitarskih blues riffova, tipičnih srednjestrujaških zvukova klavijatura i refrena, tako da sve nalikuje na dobro znane radove Joe Cockera, Eric Claptona, pa i The Rolling Stonesa. Ovako blijed album nikoga nije iznenadio, dapače, nakon vrlo uspjelih jazz-rock-pop izleta sa prethodna dva studijska albuma, osjetilo se da je Sting iscrpio svoju ultimativnu snagu koju je prikazao na vrlo zahtjevnom koncertnom radu "Bring On The Night", te ga je očito smrt njegovog oca bacila u kreativni korak unazad koji su najbolje prikazali dva skinuta singla - "All this time" (USA no.5, UK no.22) i "Mad about you" (UK no.56). Prvi je tipičan srednjestrujaški rock-pop kojim se priključio tada aktualnoj struji prvog vala brit-popa kojem su prednjačili The House Of Love i Hothouse Flowers sa značajnim konotacijama R.E.M. melodije, dok je drugi vješta kopija laganog house ritma preoblikovana u intimnu ispovijest koju ispričava jedino osebujni zvuk pratećih minimalističkih melodija Kirklandovih klavijatura koje zvuče kao gudački orkestar. Ovim albumom je Sting postao sasvim obična pop zvijezda koja je u svoju tematiku ubacila dvije oprečne komponente - dinamiku i melankoliju koju dočaravaju jaki tekstovi nabijeni emocijama i najintimnijim razmišljanjima. Cijeli album odiše finoćom izraza, no uz sav šarm, ovo ipak ostaje njegovo najslabije dotadašnje djelo. Sve finoće koje su krasile prethodna dva albuma svojim jazz-pop izletima ovdje su sasvim nestale. Premda nije važno za cjelokupan dojam albuma, obožavateljice su vrisnule kada su ga vidjele sa novim imageom i podrezanom kosom koja je asocirala na tipičnu pop zvijezdu bez ikakvih specijalnih predznaka. I time se Sting definitivno oprostio od nekakvih velikih titula od strane kritike, postao je dosadan i monoton, iskren, ali jednoličan u izrazu i bezvoljan u instrumentalizaciji, no upravo time je povukao svoj novi potez kojim je očito zaintrigirao publiku kojoj je u trenutku kada su scenom vladale sasvim nove populacije pop izradaka u house, rap ili alternativnoj produkciji, Sting je postao zakonom koji je blizak idolopoklonstvu jednoličnog manira izvođača poput Queen, U2, Simple Minds ili The Rolling Stones.
Unatoč sveopće eklektične slike, album je postao njegov do tada najbolje prihvaćeni komercijalni rad došavši do USA no.2 i UK no.1. STING - Ten Summoners Tales (1993, A&M)

U ljeto 1992., Sting je angažiran da sklada hit temu za film "Lethal Weapon" (Smrtonosno oružje), te je tom prilikom napravio spretni spoj laganog plesnog popa i bluesa u singlu "It's probably me" (UK no.30) u suradnji s Eric Claptonom. Naravno, ovakva kombinacija nikako nije mogla pogriješiti (pogotovo što se sam Clapton minulog proljeća ponovno vinuo u sam vrh popularnosti singlom "Tears in heaven" posvećen tragičnoj smrti njegovog sina), pa je singl postao jednim od manjih hitova tog ljeta. Sam neki novi Stingov zvučni ili vizualni image je izostao, postalo je evidentno da se više ne želi takmičiti niti nadmetati sa nikakvim trendovima, niti bilo što novo predlagati na glazbenoj sceni, tako da se singl vrlo brzo utopio u sveopćoj poplavi komercijalne pop i house produkcije, čime je ispao iz igara na plesnim disco podijima i ubrzo posve postao zaboravljen. Koncem godine najavljuje svoj četvrti solo album novim singlom na kojem se nazire kako je izgubio vlastito pouzdanje koje je temeljio na svojem radu u sklopu Amnesty Internationala kroz najveći hit s albuma - "If I ever lose my faith in you" gdje govori o tome kako se u svijetu gubi vjera u političare, religijske dogme, nauku, industrijski progres, ljude s medija i slične civilizacijske tekovine. U plesnom tonu koji balansira između odavno zacrtanih postulata rocka osamdesetih (S.Minds, U2, R.Stones…), Stingov šarm je i dalje očaravao publiku, tako da je singl ostvario zavidan uspjeh na top ljestvicama plasiravši se i na američki no.17 i na britanski no.14. No, postalo je jasno da je on sam sebe pretvorio u pomalo ostarjelog stilistu koji se sve više okreće u retrospektivni stil bez ikakvih značajnih glazbenih pomaka. Na albumu tek s vremena na vrijeme zabljesne pokoja vješta i uvjerljiva igra, poput jazz solo dionice klavira u "Love is stronger than justice", rockabilly naboj u "She's too good for me", ili neobičan "filmski" izlet u "Saint Augustin in hell". Album je obavijen otprilike u slično glazbeno okružje kao i prethodni album "The Soul Cages" - malo izleta u ethno, world music zvukove, ambijentalnu glazbu, blues i rock koji su vješto upakirani kao Stingov cjelovit proizvod na razmeđi rock i pop zvuka koji je potpuno okrenut srednjestrujaškoj publici. Jedini "svježi" dah na albumu prikazan je u posljednjoj skladbi na ploči - "Epilogue (nothing 'bout me)" gdje vješto šara referencama plesnog madchester pop ritma, jazz improvizacija, rocka i blues ostavštine, te vrlo lepršave, vedre i opuštene atmosfere. No, ne može se poreći da album nema osobite melodijske i harmonijske sintagme (pogotovo u hit singlovima ili u vještim posuđenicama "Shape of my heart" i "Something the boy said"). Premda su i naredna dva singla "Seven days" (UK no.25) i "Fields of gold" (USA no.23, UK no.16) ostvarili zavidne uspjehe na top ljestvicama, sve više se stjecao općenit dojam kako je Sting sve dosadniji i dosadniji glazbenik koji je sve dalje i dalje od sjajnog glazbenog i raznovrsnog rada na "The Dream Of The Blue Turtles", a sve bliže i bliže jednoličnoj glazbenoj apatiji koju presijecaju jedino inovativni tekstovi. No, da bi sve bilo u čistom retro stilu, intervju kojeg je tom prilikom dao, naznačio je Stingov ogroman interes za klasičnu literaturu (primjerice za Marcel Prousta, no to je bilo poznato još otprije, samo on sam to nikada nije javno obznanio) iz koje vješto uzima ono što mu je prijeko potrebno kao osnovni izvor tematike za stvaranje pjesama. Primjerice kao što je to bio slučaj sa "Roxanne" u vrijeme The Police kada je nedvojbeno prizvao duh Cirano De Bergeraca, ovdje se Sting poslužio brojnim posuđenicama iz književne ostavštine koje je pretvorio u svoj svijet intimnih razmišljanja. Ovakav sasvim prosječan rad za tipičnu srednju struju rock - pop audijencije rezultirao je Brit Awardom za 1993. godinu dobivši laskavo priznanje u konkurenciji najboljih britanskih pjevača čime je dokazao da njegov rad ima itekakvog smisla jer se na vrijeme priklonio eklekticizmu bez ikakvih suvišnih i nepotrebnih eksperimenata. Album je gotovo ponovio uspjeh prethodnika zasjevši i u Americi i u Britaniji na broj 2. STING - Demolition Man (1994, A&M)

Novi serijal potpunog retro pristupa, Sting je nastavio na ovom produženom EP - radu koji je zanimljiv samo zbog dvije činjenice. Prvi je njegovo učešće u glazbi za film "Demolition Man" (sa Silvester Stalloneom u glavnoj ulozi) gdje je Sting obradio staru The Police skladbu s albuma "Ghost In The Machine" koju je već jednom i objavio na solo radu, koncertnom zapisu "Bring On The Night". U novoj verziji skladba je dobila prijeko potreban naboj elektronskog funky zvuka devedesetih što je Stingu u protekle četiri godine zaista manjkalo, dok je druga zanimljiva činjenica ta što je ostatak materijala ovog albuma koncertni live zapis na kome je izbor pao na netipične standarde "King Of Pain" (ostavština The Police), "Shape of my heart", "Love is stronger than justice", "It's probably me"…, a specijalna poslastica je obrada The Beatles evergreena "Day in life". Sve ostalo što bi bilo interesantno, već je odavno rečeno na njegovim prijašnjim radovima, no ovdje nema brzih ritmova, plesne atmosfere, rock naboja i energije u r'n'r smislu, već striktno profesionalni hladni koncertni koncept sa uigranom ekipom kojoj je manirizam odavno postao navikom. Predstavljanje glazbenika, ruke u zraku, skandiranje i glasne ovacije prepunog stadiona. Bilo bi sasvim neumjesno u ovakvim okolnostima koje govore u prilog Stingovog talenta za pronalascima komercijalnih formula, tvrditi kako je ovo banalni stereotip ili ofucana metoda za privlačenje publike. Jer koliko god da je Sting stvorio vlastitih bahatih protivnika od populacije kritičara do zadrtih i neprikosnovenih rock poklonika koji su ga u posljednjih 4-5 godina počeli promatrati kao izdajicu, njegova glazba je bez obzira na mnoštvo medijskih prepreka uvijek dolazila na pravo mjesto - u sve domove širom svijeta putem radio valova i satelitskih TV postaja, te je stoga postao jedna od velikih svjetskih glazbenih zvijezda čiji sjaj nikako ne mogu umanjiti spektakularni koncerti koji nalikuju posve sličnom konceptu koji imaju mnogi u tom fahu (od Stonesa, U2, Pink Floyd, Van Morrisona do Elton Johna ili Eros Ramazottija…). EP je prošao polovično, tek sa no.162 u USA i no.21 u UK. STING - Mercury Falling (1996, A&M)

Od njegovog posljednjeg albuma "Ten Summoners Tales" prošlo je pune tri godine i niz vrlo diskutabilnih poteza koji su mu napravili više štete no koristi. Ovaj slučaj započeo je s produženim EP "Demolition Man" iz istoimenog filma u proljeće 1994. gdje je ubacio (ne)potreban live zapis koji je manje-više dopadljiv jedino zbog komercijalne ravnodušnosti. U ljeto iste godine ponovno je pozvan da napiše naslovnu temu za film, ovaj puta radilo se o po tko zna koji puta ekraniziranoj varijanti Robin Hooda. Kao uspješnu formulu koju je koristio na prethodne dvije filmske teme (za "Lethal Weapon" i "Demolition Man"), i ovaj puta pribjegao je suradnji pozvavši ni manje ni više nego dva vitalna suradnika - Rod Stewarta i Bryan Adamsa s kojima je sklopio lagani šećerni hit "All for love" koji govori o velikoj mušketirskoj krilatici "svi za jednog i jedan za sve" preko poimanja ljubavi u laganoj baladi kakve Sting u principu nikada nije volio komponirati. Pjesma je postala veliki hit godine (USA no.1, UK no.2), no nametnulo se pitanje da li je Stingu takva bruka i sramota od pjesme zaista trebala u trenutku kada je bio vrlo respektabilna ličnost svjetske glazbene industrije, te sagradio ogroman kreativni i vizualni rejting. Za Bryana i Roda ovakve pjesmice nisu bile nikakvo čudo, no i vrapci na krovu su počeli cvrkutati da sa Stingom nešto nije u redu. Situaciju je spasio donekle kreativan singl "When we dance" (USA no.39 i UK no.9) u ležernoj romantičnoj atmosferi tipične srednjostrujaške ljubavne balade čiju je atmosferu (pogotovo zvuk klavijatura i melodije) očito uzeo iz radova Brian Enoa i David Sylviana. Pjesma je objavljena u jesen 1994. i kratkotrajno sprala ljagu prethodnog zaista neočekivanog ljigavog singla. Da bi se njegova do tada čvrsta kreativna karijera srušila kao kula od karata i dovela do samoparodije neukusa, Sting početkom 1995. objavljuje još jedan nevjerojatno ljigav singl "Cowboy song" (UK no.15) u tipičnom reggae-pop ritmu koji je evidentno rađen po uzoru na šarlatanske kuhinjske recepte tog žanra tih godina - UB40, Ace Of Base ili Patto Bantona. Osim toga pojavio se i na festivalu u San Remu sa istom pjesmicom u kaubojskom odijelu, čizmama s mamuzama i šeširom, što se činilo da je njegova karijera potpuno prešla iz fine komercijale u sam pretinac neukusa, bezvezarije i totalnog smeća. I premda je upravo sa tim neočaravajućim singlovima ostvario neviđen uspjeh koji je mjerljiv jedino u usporedbama s najvećim hitovima The Police (primjerice "Every breath you take" ili "Message in a bottle"), Stingov dotadašnji ugled počeo je rapidno gubiti značaj, no što je interesantno, popularnost mu se neprekidno povećavala. Tako je na primjer u Francuskoj proglašen jednim od najpopularnijih izvođača koji godišnje u prosjeku proda 60.000 nosača zvuka (jedino su tada veći status popularnosti imali Stonesi, Pink Floyd, Bowie, Edith Piaf i Jacques Brel). U međuvremenu je objavio svoju prvu zvaničnu solo kompilaciju - "Fields Of Gold" (USA no.7, UK no.2) s kolekcijom najvećih hitova koja je, naravno, dosegla milijunsku nakladu.
No, kada je objavio singl "Let your soul be your pilot" (USA no.86, UK no.15) u proljeće 1996. potpuno je opovrgao teze oko možebitnih sladunjavih pjesmica s kojima je uplovio na prethodnim komercijalno uspješnim singlovima. Ovdje je Sting ponovno vratio svoj stari šarm u vrlo impresivnoj glazbenoj temi koja se uglavnom bazira na učestaloj plesnoj ritmici, gitarskoj repetativnosti jednog te istog akorda uz prisustvo mnogobrojnih vokala mješovitog zbora i sentimentalne etike. Pjesma odiše profinjenom finoćom i prozračnim pratećim vokalima tako da se zahvaljujući tom komercijalnom konceptu našla u samom vrhu popularnijih pjesama tog proljeća. Ovaj gotovo radikalan potez spram prethodnih singlova sramote djelovao je potpuno osvježavajuće - fini koloplet plesnog soula, popa i gospela u stilu vječitih evergreena Wilson Picketa ili Otis Readinga dala je naslutiti da će novi album imati barem mrvicu nečeg drugačijeg i kreativnijeg za razliku od albuma "Ten Summoners Tales" ili "The Soul Cages".
Pjesme kao "The hounds of winter", "I hung my head" lagano prizivaju duh njegovog sjajnog albuma "The Dream Of The Blue Turtles" svojom kombinatorikom popa i vješto manipuliranog rock jazz stila, no ostatak materijala je ponovno eklektički odraz dobro poznatih žanrovskih odrednica po sistemu od svega pomalo. Pjesma "You still touch me" (USA no.60, UK no.27) izbačena je kao drugi singl skinut s albuma, a radi se o mješavini banalnog srednjestrujaškog zabavnjačkog rocka poput stila Elton Johna, Bryan Adamsa ili Rod Stewarta s profinjenim spojem country gitarskog zvuka i soul atmosfere koja ne bježi daleko od prethodnog singla "Let your soul be your pilot". Treći singl "I'm so happy I can't stop crying" (USA no.94, UK no.54) u tipičnom country stilu približio ga je ogromnoj američkoj publici koja je pratila striktno samo takve izvođače (od Dwight Yoakama do Gareth Brooksa), što je podebljao i sa zabavnim video spotom u kojem jaše konja i dolazi na uobičajeni plesni honky-tonky party na kojem prisutni plešu u redovima. U spotu se Sting poigrao nakon dosta dugo vremena sa vlastitim imageom nabacivši neobično kratku punk irokez periku. Sasvim (ne)potrebno?! Istu skladbu izveo je i na albumu "Dream Walkin'" Toby Keitha 1997., te je kao singl dospjela na iznenađujući USA no.2. Od ostalih kompozicija gotovo da i nema nešto osobito interesantno - potpuno se izgubila rock energija koja je s vremena na vrijeme bila tu i tamo prisutna na prethodnim albumima. Materijal je sastavljen od inačica komercijalnog soula (pjesma "All four seasons"), minimalističkog pop-rock-soula ("Twenty five to midnight") tradicionalnog world - music stila (irski obojena "Valparaiso" sa zvukovima violine i pitkim kombinacijama gitare i Kirklandovih klavijatura pri čemu je čak i dozvoljen izlet u sasvim pristojan solo aranžman), te plesni country pop ("Lithium sunset") gdje je težište stavljeno prvenstveno na pjevanim dionicama, vedrim melodijama, pitkim refrenima koji "od prve" ulaze u uho i lako glazbenom materijalu za ugodno starenje. Ako se uopće na ovome albumu može govoriti o nekoj posebnosti, onda ona može jedino biti u kompoziciji "La belle dame sans regrets" koju je Sting otpjevao na francuskom jeziku kako bi samo pospješio svoju popularnost na francuskom govornom području. Inače, glazbeni dio pjesme predstavlja tipični komorni latino-jazz stil koji je već odavno odradio na prethodnim albumima. Treći singl bio je vrlo blijedi "I was brought to my senses" koji je došao do UK no.31.
Naravno, i ovaj puta Sting je pribjegao vještoj krađi tekstualnih tema iz oblasti klasične književnosti pri čemu je ponovno izbjegao očite paralele s bilo kakvim usporedbama. Ovaj njegov sistem je sasvim jasan kada se ima u vidu insinuacija na mnoge poznate klasične književne teme (od samog Shaekspearrea do romantičara i impresionista) iz kojih je Sting prigrabio ili atmosferu, neku ljubavnu dilemu, upliv u intimnu patetiku ili nešto sasvim deseto čime je doprinio samoj dramatizaciji vlastitih tekstova. Ovime albumom nije napravio ništa posebno niti značajno (USA no.5, UK no.4), već je samo nastavio peglati svoj enormno popularan status kao glazbenik koji vješto spaja retrogradni pristup u kojem koristi samo fine i medijski probrane sintagme. STING - Brand New Day (1999, A&M)

Devedesete su za Stinga bile izuzetno plodno i uspješno razdoblje - četiri albuma, pet ogromnih svjetskih hitova, rasprodane turneje… U međuvremenu je nakon prethodnog albuma "Mercury Falling" objavio još jednu kompilaciju - "The Very Best Of Sting & The Police" (1997, A&M) gdje je stavio 7 velikih hitova bivšeg banda i 11 uspješnih singlova iz vlastite solo karijere. Interesantno je da nema "All for love", "Cowboy song", "Fortress around your heart", "All this time" i "We'll be together" koje su svojevremeno bile udarnim hitovima i svakako su najveći uspjesi u njegovom solo opusu. Kao specijalni doprinos kompilaciji, napravljen je remix hita "Roxanne" u obradi Puff Daddya kroz laganiji r'n'b electro ritam te je objavljen i kao singl koji je popratio ovaj novi milijunski uspjeh (USA no.46, UK no.1). Kao definitivnu potvrdu uspješnosti devedesetih, Sting tijekom proljeća 1999. okuplja neke stare znance (između ostalih Branford Marsalisa) i neke s kojima do tada nije surađivao (Steve Wondera i James Taylora), te priprema jedan sasvim novi zvučni krajolik budući da je bilo evidentno da monotoni soul - pop kojim je obilježio prethodne albume (pogotovo blijedi "Mercury Falling") unatoč milijunskom tiražu, postao je sasvim otrcani i izlizani šablon kojeg se valjalo čim prije otarasiti. Tako je nastala zbirka od 10 pjesama koje u sebi provlače niz stilskih novina kojih se tek sporadično dodirivao na prethodnim albumima. Prvi singl, naslovna "Brand new day" (USA no.100, UK no.13) je prepoznatljivi Stingov soul-rock komad u kojem praktički i nema nekih stilskih zaokreta, no pjesma je potpuno točno pogodila u najširu metu auditorija sklonog ka sasvim jednostavnim komercijalnim pjesmama. Uvodna "A thousand years" je nastala pod očiglednim utjecajima Gabrielovog WOMAD-a, veliki hit "Desert rose" USA no.17, UK no.15 (sa gostovanjem popularnog francuskog Rai-pop pjevača alžirskog porijekla Cheb Mamia) spaja konotacije plesnog world-musica i sjeverno afričkog folk-popa, dok je veliko iznenađenje kompozicija "Perfect love… gone wrong" koja je skladana kao stilski odgovor na tada već prohujali acid - jazz - pop u kojem su isprepletene mnogobrojne reference David Sylviana i Thiervery Corporation. U "Tomorrow we'll see" Sting je zaglibio i u trip-hop koji sasvim solidno zvuči, no njegov vokal nekako ne pristaje u ovako tamniju glazbenu ritmiku jer je očito da se u pokušaju laganijeg rapa nije najbolje snašao. Treći singl skinut s albuma je "After the rain has fallen" (UK no.31) koji očarava plesnom dinamikom i zamamnim refrenom kroz vedar pop koji djeluje kao da je produciran od strane samih majstora plesnog popa s kraja 20. stoljeća (poput Williama Orbita), dok je "Big lie, small world" jedna od rijetkih kompozicija na ovome albumu koja nastavlja njegov tipični jazz - latino - pop stil kojeg je obogatio sa vedrim zvukovima prigušene trube. Najlošiji dio albuma predstavlja "Fill her up" u jezovitom country - rock stilu koji bi prije odgovarao nekoj lošoj TV sapunici. Sve u svemu, "Brand New Day" je sasvim solidan pop album kojem ne treba spočitavati zbog tipične komercijalne atmosfere jer je Sting odavno raskrstio sa sklonošću ka istraživanju vlastitog izraza. Ništa osobito, no niti ništa loše. U usporedbi sa dosadnim i zamornim "Mercury Falling" jedan značajan korak naprijed. No, u njegovoj cijeloj karijeri sasvim prosječan album koji se pronašao i na američkom no.9 i britanskom no.5 u vrijeme kada je glavnu komercijalnu struju vukao američki r'n'b na čelu sa Destiny's Child, Missy Elliot i Britney Spears.
Nakon očekivano uspješne turneje, u kasnu jesen 2001. objavljen je živi zapis kao treći koncertni album pod naslovom "...All This Time" (USA no.32, UK no.3). Uz odličan "Bring On The Night" live album iz 1986., Sting je 1991. sasvim neprimjetno objavio još jedan live album "Acoustic Live In Newcastle". STING - Sacred Love (2003, A&M)

Taman povodom izlaska njegovog sedmog studijskog solo albuma, u jesen (10. listopada) 2003. britanska kraljica ga proglašava vitezom zbog 25 godina uspješne glazbene karijere kojom je doprinio svjetskom uspjehu britanske glazbene industrije koja je poslije američke najuspješnija u svijetu. Ovome zaista ne treba nikakav suvišan komentar jer ovakvoj tituli nitko ne može odoljeti, a osim toga on ju je zaista i zaslužio gradeći izuzetno promišljenu karijeru od buntovnog mladog punk rockera koji je pisao fine pop pjesmuljke ovijene u egzotičnu atmosferu koje su postale himnama new wavea ("Roxanne", "Message in a bottle", "Walking on the Moon") preko zaraznih komercijalnih skladbi koje su bile ultimativni hitovi širokih masa ("Every breath you take", "Wrapped around your finger", "Fields of gold", "Englishman in New York"), do osebujnih hitova u kojima se zauzimao za mnoga etnička, politička, socijalna i ina pitanja ("They dance alone", "Russians", "We work the black seam together"…). Njegov sam image koji nije varirao u niti jednom trenutku njegove karijere, također je jednom od važnih karika u cijelom sistemu krunisanja ove njegove titule. Vječito uredan, dotjeran i brižljivo ispeglan, Sting je stvorio kult obiteljske pop rock zvijezde koja je vrlo bliska nekadašnjem sjaju Glenn Millera ili Frank Sinatre. U svojoj već 52. godini života, on i dalje djeluje vrlo mladoliko poput kasnog dvadesetogodišnjaka kojem se bliži trideseta, čime je apsolutno pokorio sve svoje generacijske partnere. S gotovo istim oduševljenjem prihvaćala ga je kroz karijeru i mnogo mlađa publika što se jedino dogodilo u slučaju Stonesa, U2 i Bowiea, te se uvijek spretno znao othrvati naletu vlastitog otrcanog stila koji je s vremena na vrijeme opasno nagrizao njegov "rejting" zbog povremenih retrospektivnih i eklektičkih poriva kada je radio sasvim beznačajne albume koji nisu donijeli apsolutno ništa interesantno, no njihova snaga je bila upravo u tome da oni nisu bili zbog toga i bezazleni. Vješt u baratanju sa monotonijom, povremeno na granici s opasnom dosadom, no uvijek vjeran melankoliji, apatiji, prikrivenom optimizmu, metaforama, romantizmu i impresijama, Sting je jedan od rijetkih britanskih autora pop glazbe koji je s neskrivenim izoštrenim talentom za komercijalno od samog početka karijere uspio održati gotovo jednaku atmosferu u svojim pjesmama koje su redovito bile vođene gotovo strogom profesorskom etikom.
Prvi singl skinut s albuma je predstavljao ogromno iznenađenje - "Send your love" (UK no.30) je čisti techno broj nabijen elektronskim beatovima i zvukovima sintesajzera što Sting nije rabio još od vremena hita "We'll be together" iz 1987. godine. Singl je zauzeo odlične pozicije na top ljestvicama u Evropi (u Njemačkoj je došao na no.3), dok se na britanski top-10 nije uspio nagurati, no zato je album dosegao američki i britanski no.3, što mu je omogućilo da se kao novopečeni britanski plemić pojavljuje na mnogim modnim revijama pred probranom elitnom kremom među kojima su bile mnogobrojne zvijezde iz filmske, glazbene i modne industrije. Preostala dva singla "Whenever I say your name" sa gošćom Mary J.Blidge, superzvijezdom tadašnjeg r'n'b-a i "Stolen car (take me dancing)" s učešćem Twista dospjeli su tek na blijedi UK no.60, dok su Amerikanci ovaj puta ostali potpuno nijemi. STING & EDIN KARAMAZOV - Songs From The Labyrinth (2006, Deutsche Gramaphon)

Mada Sting više nije uživao ljestvice popularnosti svjetskih top-10, napravio je nesvakidašnji potez obradivši John Dowloada, proslavljenog skladatelja i pjevača iz vremena kraljice Elisabeth s prijelaza 16. u 17. stoljeće kada je Queen Elisabeth kao i brojni vladari prije i poslije nje imali običaj odrubiti glavu onome tko joj se ne sviđa. Vrlo lijepo i sarkastično je to opisano u TV komediji "Crna guja" koja je obišla svijet. I ovaj puta je Stingova karizma učinila da mu se ne 'skine glava' uvrštavanjem jedinog i osnovnog instrumenta - srednjevjekovne lutnje koju svira 'došljak s istoka', Edin Karamazov iz Bosne i Hercegovine. Album je izazavao veliko čuđenje u vrijeme kada je objavljen (10.X 2006.) jer većina Stingove publike, uglavnom izvan Britanije nije bila upućena u povijest vremena kraljice Elizabethe. Sam Sting je objasnio album riječima da ga glazba John Dowloada progoni više od dvadesetak godina još iz vremena kada je bio u The Police, počeo mahom čitati probranu literaturu, te da je tako naletio i na njegove stihove i glazbu. Negdje 2004. dobio je na poklon od svojeg pratećeg gitariste Dominic Millera na poklon lutnju, instrument s mnogo žica koji je upravo karakterističan za 16. stoljeće, te se počeo angažirati da uglazbi Dowlandove stihove. Premda je Dowland bio prvi pravi i poznati engleski kantautor koji je živio avanturističkim životom, kao tridesetogodišnjak je 1595. poslao pismo Sir Robertu Cecilu, ministru vanjskih poslova kraljice Elisabeth Prve u kome je zaklinjući se na vjernost i odanost engleskom prijestolju tražio da ga se vrati na engleski dvor. Tek se nakon 17 godina ostvarila ta njegova molba, što je Sting iskoristio da se posluži ponekim izvatcima iz tog pisma u obliku kratkih recitacija. Ostatak materijala kojeg čine 23 naslova u 50-tak minuta su uglavnom kratke lirsko glazbene kompozicije sa stihovima Dowlanda. Riječ je o vrlo sjetnim baladama i elegijama, no Sting tvrdi da je Dowland znao pisati i vrlo vesele pjesme pune strasti i sreće.
Album je sniman na atraktivnim lokacijama gdje Sting ima svoja raskošna prebivališta - u Toscani (Italija), u okolici Londona, te na nekolicini promotivnih nastupa po crkvama kada još nisu bili niti Sting, a niti Karamazov potpuno sigurni da će objaviti album. Sve su to lagane pjesme, a jedan ironični kritičar je izjavio 'skoro pa školske pjesmice da učiteljica iz glazbenog dade prolaznu ocijenu'. A Sting je to demagoški prokomentirao da on nije školovani pjevač za ovakav repertoar, već vjeruje da je tim pjesmama udahnuo svježinu koju možda iskusniji akademski pjevač ne bi mogao jer je Sting doživljava kao pop pjesme 16. stoljeća. Međutim, dogodilo se to da je ovaj album uz "The 3 Tenors" jedan od najprodavanijih glazbenih artikala u svijetu klasične glazbe u povijesti sa zavidnim uspjehom u USA (no.25) i UK (no.24), te tiražom koji je odavno premašio milijun prodanih kopija.
Na albumu se nalaze i tri najpoznatije Dowlandove kompozicije "Flow my tears", "Come again" i "In darkness let me dwell", a dio kritike se svalio na suvremenu jezičnu lingvističku translataciju jer je engleski jezik od 16. stoljeća doživio brojne promijene. Uz Stinga na glavnom vokalu i Karamazova na lutnji, na albumu je prisutno još i nekoliko pratećih vokala.
2007. objavljena je koncertna verzija ovog albuma pod naslovom "The Journey And The Labyrinth", te popratni DVD na kome Sting objašnjava svoje zanimanje za Dowlanda, a posebna atrakcija su aplikacije za lutnju i vokal u kompozicijama koje nemaju veze s Dowlandovim opusom. To su skladbe "Hellhound on my trail", stari blues standard Roberet Johnsona i "Message in a bottle", jedan od najvećih hitova grupe The Police čime je Sting naglasio da Dowlandova glazba uopće nije zastarjela, te ga se može slobodno proglasiti pretečom kantautorskog žanra.
Album "Songs From The Labyrinth" je 2007. dobitnik nagrade Porin za najbolji inozemni album.

horvi // 21/01/2009

PS: STING & EDIN KARAMAZOV
"SONGS FROM THE LABYRINTH"
11.veljače 2009. - KD Vatroslav Lisinski