Nakon prvog albuma "Tough Guys Don't Dance" (2003) na kojem su uz svoje elektro instrumentale zaposlili Josha Hadena, pjevača nepreželjenih SPAIN, dvojac Rich Machin and Ian Glover, bacili su se malo dublje u mrak i alternativu pa su za stjegonošu drugog albuma "It's Not How Far You Fall, It's How You Land" postavili legendarnog Mark Lanegana. Očito im se izlazni produkt jako svidio, jer je Lanegan svojim izbrazdanim vokalom nositelj i trećeg albuma.

Na trećem albumu, osim novih gostiju uočljiva je i jača izloženost naših bubnjića zvuku žestoke gitare, koja je u priličnom postotku zamijenila elektronske dijelove koji su nas impresionirali na prethodnim albumima. Rich i Ian pripisuju to živim nastupima kojih do prošlog albuma praktično nije ni bilo, a sada su se pretvorili u bend.

Ono što je ostalo isto u odnosu na prošle albume jest atmosfera. Mračna, pomalo sumnjiva i ne baš od povjerenja, no na trenutke spritualna i jako lijepa.

Instrumental The Seventh Proof i Death Bells s Laneganom i Gibby Haynesom iz Butthole Surfersa na vokalima nastavljaju na tragovima prethodnika, no obrade Oldhamove You Will Miss Me When I Burn i Clarkove Some Misunderstanding, koje je savršeno interpretirao Lanegan, dižu cijeli album na jedan uzvišeni nivo. Ova posljednja svojim gospel refrenom i rastrganom gitarskom posvetom Neil Youngu će Vas ili razvaliti ili natjerati da ugasite plejer.

Ako ste odlučili ostati, dočekuje Vas baršunasti glas Richarda Hawleya, zbog kojeg bi stoputa požalili što niste čuli nastavak albuma. Isto se i odnosi na Pharaoh's Chariot, pjesmu u kojoj je uz Lanegana zapjevao i Jason Pierce, koji sa svojim SPIRITUALIZEDima proživljava drugu mladost. Nagdje po putu izgubili smo i Mike Pattona koji je dao obol vjerojatno najlošijoj pjesmi na albumu Unbalanced Pieces. Pjesma je toliko neuvjerljiva i načujna, da jednostavno svakiput sklizne i prije nego slušatelj pokuša obratiti pažnju na istu.

I kad ste mislili da ste čuli sve, šećer je ostavljen za kraj. Red Ghost (ili Rosa Augustino), australska pjevačica svojim je vokalom dala pečat na album. U Praying Ground podsjetila je na mirniju stranu PJ Harvey, u jazzy (ipakmalopredugoj) Rolling Sky svoj je senzualni vokal podijelila sa grubim Laneganovim, dok je By My Side, kao najbolja pjesma na albumu ostavljena za sam kraj i to samo zbog toga da slušatelja svojom ljepotom ostavi otvorenih usta.

Srećom ostaje Vam još jedan biser. Sunrise, singl koji je prethodio albumu, a koji se nije našao na njemu. Napisao Lanegan, otpjevao Oldham. Dobra trampa. Predobra!

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 19/08/2009

PS: Obavezno slušati: Death Bells, By My Side