Rijetki su glazbenici na aktualnoj sceni koji se mogu podičiti s takvom raznolikošću stvaralaštva kao Mark Lanegan. Krenuo je 1985 s grungerskim SCREAMING TREES, prebacio se na solo karijeru 1990, a otada je osim solo albuma odradio i gro kolaboracija. O svemu tome možete pročitati u našem "portretiću".

Moglo bi se reći da mu je zbog spomenutih kolaboracija "patila" solo karijera jer je u nešto više od 20 godina objavio "samo" sedam solo albuma, no ako tome dodamo tri sa Isobel Campbell, jedan sa The Gutter Twins, pa suradnja na nekoliko albuma The Twilight Singers i Queens of the Stone Age, pa… mogu rađe postaviti pitanje, kad je to sve stigao.

Nakon što je njegov "Bubblegum" objavljen 2004. postigao priličan komercijalni uspjeh, svi su sa nestrpljenjem očekivali nasljednika. No, prije su Marka morali poslušati u svim ovim gore navedenim kombinacijama, sviđalo nam se to ili ne. Krajem prošle godine najavljen je novi album singlom The Gravedigger's Song. Reklo bi se ništa novo, osim što se u pozadini čuje nešto više elektronike nego na dosadašnjim albumima, što bi se moglo pripisati utjecaju Soulsaversa ili U.N.K.L.E.-a. S dolaskom cijelog albuma, moglo se isto čuti tijekom cijelog albuma.



Klasičnim laneganovskim rolajućim basom i blueserskim gitarističkim rifovima uz prepoznatljiv hrapavi vokal, nadodani su elektronski elementi koji daju novu dimenziju njegovoj muzici. U nekim se pjesmama to čuje više u nekima manje. Pjesmama Gray Goes Black i Ode to Sad disco fali 10% brzine da postanu disko hitovi globalnih razmjera. Ovako su me jako podsjetile na nešto što je znao napraviti Luke Hahines (Discomania) ili pak recentnije Anthony Reynolds (Disco Caffe Society). Koliko su se te pjesme uklopile u "okoliš" govori i činjenica da nakon Ode to Sad Disco kreće klasičan Phantasmagoria Blues, a da to paše ko lonac i poklopac.

Osim spoja disca i bluesa na albumu se čuje i kaotična psihodelija (Riot in My House), alt rock (Quiver Syndrome), ugodni pop (Harborview Hospital) ali i elektro psihodelija (Tiny Grain of Truth) ostavljena za kraj.

Čini se kako je Mark Lanegan ponovo nadmašio samog sebe, a ovaj puta bez pomoći mnogih. No, uz njega su ponovo bili Greg Dulli na St Louis Elegy i Josh Homme na Riot in My House.

Enivej, "Blues Funeral" objavljen je skoro na moj rođendan, a u
Zagrebu će ga predstaviti skoro na svoj rođendan. Ima neka tajna veza…

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 18/11/2012